Zeleni svatovi - Srebrenica "Dobre ljude, u Džennet, na krilima - TopicsExpress



          

Zeleni svatovi - Srebrenica "Dobre ljude, u Džennet, na krilima nose meleki. Danas, na ovoj ravnici potočarskoj, meleke nose ljudi. Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i najmilijih. Lelulaju se kao brodići na morskoj pučini pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se na visini i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući. Ravnicom odliježu tekbiri: - Allahu ekber! Na tabutu broj 120, ispred mene, moja je nevjesta Zejna. Ja za njom, na broju 125. Obećah ti, Zejna, da će nam svadba biti velika i nadaleko čuvena. Htjela si puno svatova, da se zna kad se udaje gizdava Srebreničanka. Evo, vidiš koliko danas imaš svatova! Tačno 505! Idu ispred tebe i iza mene. Ja i ti nismo daleko. Vidim ti krajičak tabuta. Nose te na stotine djeverova. Tebe, moju ljepoticu Zejnu, s dugom kosom niz leđa, sve do pasa, i krupnim crnim očima. Stidljivo si me pogledala, ljepotom si me zaludila, začarala. Zakleo sam se da neću drugu osim tebe. - Ne osvrći se, Zejna! Tu sam, na tabutu broj 125. Evo te pratim. Sramota je od ovoliko ljudi da pogleduješ gdje sam. Ti se ipak, osvrćeš, je li? Kao kad si me čekala, pod bagremom, na prvom sastanku. Malo sam okasnio. Kosio sa babom livadu. Velika bila livada, kao stadion. Nikad mi se nije učinila ni širom ni dužom. Žurio sam da ne zakasnim, pa sam kosio kao da mi je trava krvnik. Sav sam drhtao od sreće i žurbe da ti stignem. Pred očima mi tvoje oči, lice i osmijeh s bisernim zubima. A imala si i jedan zub malo ukoso, pa je nekako još više davao čar tvome osmjehu. Hiljade mrava mi je gmizalo tijelom, kao da sam stajao na mravinjaku. Al u meni milina, iako su mravi po meni. Eh, šta je trave bilo, Allahu mili! Ko da nismo kosili od lani. Ja bih livadu i travu najradije zapalio, da je nema. Mahao sam kosom i puho na nos. Znoj mi curio niz leđa i lice, a vrelina palila mozak. Da li od vreline ili miline što na tebe mislim? Ne znam. - Što si to zastala, Zejna? Naprijed, sultanijo moja! - Allahu ekber! Allahu ekber! Odjekuju ravnice potočarske. Evo zelenih svatova! Sad ćemo mi, sad! Čekaju nas dolje na hiljade nepomičnih sretilaca u bijelom kamenu. Čekaju i ljudi, ko da je vašarski dan. Nikad nisam vidio više sretilaca. - Evo nas 505 tabuta! Idu zeleni svatovi, izvađeni iz zemlje i opet će zemlji. Mi među njima, kao u stroju, jedan za drugim. Na bratskim rukama. Svojom krvlju pišemo bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Nek se pamte zločini nad nevinim i golorukim. Neka vječna opomena budu naši nišani. - Vidiš li, Zejna, kako sunce danas sija? Obasjava nam zeleni pokrov i grije kosti. Jučer je lila kiša, prolamalo se nebo. Nebo plakalo s Bosnom za nama. Ispred mene si, ljepotice moja, kao ono kad smo sa školom išli na izlet. Tada si išla naprijed i osvrtala se da me zaneseš crnim očima. Gledala si da li te pratim i bježala mi. Bila si lijepa, nemirna curica! Gledo te ja, a gledo i Zijo. Meni bilo krivo. Najradije bih ga udavio. - Zejna, kćeri moja! Radosti majčina! Žalosti moja! - Hrabro, Zejna! Sve majke plaču kad udaju kćer! Punica baš vrišti. Boli, bezbeli. Ode joj Zejna u drugu kuću, zanavijek. - Plačeš, Zejna, je li? Žališ što ti nevjestačko ruho nije bijelo. Sramota bi bila da si sama u bijelom. Svi smo prekriveni zelenim. Nemaš ni cvijeće, veliš. Bit će i cvijeća, samo polahko. Mezar će ti cvijećem okitit, narod bosanski. Ja te gledam svu u svili i kadifi, onoj što je moja majka za tebe spremala. Na grlu ti niske od merdžana, na rukama zlatni belenzuci. U kosi ti biseri prosuti i almasli grana. Za mene si okićena i nagizdana. - Tu sam ja, Zejna, odmah iza tebe. Ne brini! Rekla si da me nećeš dugo čekati, a čekala si. Krila se iza stabla bagrema i gledala niz livadu. Ja se prepo, mislio otišla si. Kleo sam travu i livadu. Vallahi, i babu, nek mi Bog oprosti. Zapeo da se sve pokosi, kao da je pred Kijamet. Ugledao sam ti krajičak haljine. Nisi se mogla sakriti. Iza leđa sam ti prišao, zatvorio oči i mislio da je svijet stao. Sve je bilo u sekundi, kao san. Od tada sam tvoj i samo tvoj. Danas sam mladoženja, Zejnin Meho, na tabutu broj 125. Svatovi su ti odabrani. Za tobom je tvoj stari učitelj, za njim komšija Ramo, pa matičar Salko, pa doktorica Adila, pa ja. Svi oni koji su ti dragi i koje si voljela. Mirni svatovi, koji ne pjevaju nego tiho k Džennetu odlaze. Tamo, u baščama džennetskim, nastavit ćemo one naše razgovore. Nisam čuo šta si mi ono šapnula kad smo se rastajali. Reći ćeš mi kad stignemo… Žao mi što ne ponijeh onu mahramu što si vezla i dala mi kao vjeridbeni biljeg. Mogao sam zatisnuti ranu. Krv mi od kuršuma šikljala kroz prsa. Ne mogadoh zaustaviti mlaz, no isteče iz mene poput izvora. Ja umirao i mislio na tebe, Zejna, ko i sad što mislim. - Meho, sine! Oči moje, ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote moj!? - Polahko, majko! Čut će te svatovi! Sabura imaj, starice moja! Tu sam, majko, na broju 125. Zapamti, stara! Kad pronesu tabut što miriše na jorgovan, to je, majko, nevjesta moja. Moja Zejna! - Allahu ekber! Allahu ekber! Ječe Potočari! Plače Bosna, kune Srebrenica! Djevojke u bijelom pjevaju Srebrenički inferno. - Lanetosum! – odjekuje ravnicama bosanskim. Pjesma je kletva. Da se upamti i ne zaboravi. Tabuti danas pričaju, pišu i kunu. Ne tabuti! Svatovi, zeleni! - Ne osvrći se, lijepa Srebreničanko! Neka nijesi otišla, a molio sam te: “Idi, Zejna, spasi se!”, govorio sam ti. “Neću ja bez tebe. S tobom ću i u crnu zemlju.” Danas mi milo što smo zajedno. Nismo mi umrli, Zejna. Živjet ćemo do Sudnjeg dana. Spominjat će nas naša nerođena djeca. Sanjao sam da ih imamo četvero. Dvije curice i dva sina, jednako. Nadijevao sam im imena znajući da će biti lijepa, na tebe. Kćeri starijoj dao sam ime Medina, a mlađoj Fatima. Sinovima Hasan i Husejn. To mi je bila želja. - Djeco moja, nerođena! Zejna moja, nesuđena! - Zejna, kćeri moja! Zastani majku da vidiš?! Rano moja! Zejna je bila i moj život, pa ne plačem. - Ahmo, Meho, Zejna, Osmo, babo, sine… - Kakvi su ovo vapaji? Ko to naše svatove zove? Šta mi to poručuješ otud, Zejna? Ne čujem od vriska. Ne vidim od bola! Reći ćeš mi tamo kad stignemo. Je li te boljelo, Zejna? Mene nije. Ja vidio tvoje oči i mirisao ti kosu zakićenu tek ubranom ljubičicom. Mislio na vodu koju sam s česme pio onda kad si ti točila. Prskala mi krv iz rane po licu, a ja mislio da me ti polivaš. Samo sam zatvorio oči i gledao te. Malo me boljelo u prsima, kao kad bih brzo kosio. Pomalo sam i umoran bio, kao ono kad sam tebe jurio uzbrdo. - Naljutila si se jednom. Sjećaš se? Lijepa si kad se naljutiš. Trčao sam za tobom kao lud, da te razljutim. Jedva te, zadihan, stigoh. Bila si rumena u licu, vrela. Ličila si na rascvjetalu ružicu. - Ne volim te! - Lažeš! Lagala si, znam. Sad se okrećeš i tražiš me. Vidiš da si lagala kad si rekla da me ne voliš. - Jesi li čitava, Zejna? Volio bih da jesi. Meni nedostaje jedna noga. Kažu, naći će je kasnije. Neka, nije mi ni važno. Je li ti ostao makar pramen kose? Skinuli ti, veliš, vjerenički prsten? Kad stignemo tamo, dat ću ti još ljepši. Pravi džennetski, sa alem-dragim kamenom. Umro sam lahko. Kao da sam potonuo u neki lijep san. Oko mene na stotinu raznih ptica i mirisi šumskog cvijeća. U ušima ezani, a na usnama šehadet. Uspio sam se prije smrti abdestiti zemljom. Mislio sam na tebe, na majku i dragog Boga, dž.š. Eno, vidim majku u gomili ljudi. Pada, a neko je drži za ruke i zalijeva je vodom. - Polahko, starice moja! Tu sam ja! Evo me! Sad ću ja, sad! Još nije na mene red! Prvo Zejna, pa ja. Da li ovo kiša pada, te vlaži kosti moje, ili suze iz suhih kostiju kapaju od žalosti za milom majkom? Ostala je sama starica moja. - Što drhtiš, Zejna? Strah te kabura, je li? Ne plaši se što su stali svatovi naši! Na redu je ukop tabuta broj 120, na tebe, Zejna. Selam nazovi pragu vječne kuće tvoje. Prostrijet će ti hurije mehke svilene dušeke i zakitit će ti kose srmali granom, umjesto majke moje. Pjevat će ti džennetske ptice pjesmu jaranica tvojih. Prihvatit će te meleka bezbroj, umjesto djeverova naših. Namirisat će djevojku čednu sa stotinu mošusa. Ne boj se, nevjesto moja! Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno i mirisno. Ostaj u miru, nevjesto moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje. Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno i mirisno. Ostaj u miru pašinice moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje. -Es – selamu alejkum Džennetu! - Hoš geldiniz hurijo džennetska! - Mumbarek olsun, kuća ti vječna! - Allah rahmet olsun! - El-Fatiha! „ Ne recite nikad za one što su umrli na Allahovom putu, da su mrtvi. Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate!“ El-Fatiha
Posted on: Thu, 11 Jul 2013 14:51:35 +0000

Trending Topics



Recently Viewed Topics




© 2015