- Kako si? - Bolje nego ti, očigledno. - Nisam te pitala kako sam ja, nego kako si ti? - A živ sam, pun nadanja da ću je zavoljeti, ali ne volim. - Znam da ne voliš, ni mene nisi volio. A toliko smo toga prošli zajedno. - Znam.. Kriv sam, priznajem. - Nisi, niti malo. Kriva sam ja, jer sam ti dopustila da uništiš i zadnji gram ljubavi u meni. - Nisi, kriv sam ja što sam radio apsolutno sve da me zavoliš, a nisam bio spreman voljeti te. - Znaš, nadala sam se da ću čuti nekad od tebe te riječi, jer da mi ih izgovori netko drugi, sigurno bih reagirala kao ti na moje. Nikako. Moje "volim te", tebi ništa nije značilo, baš ništa. I ne znam zašto sada uopce pričamo o tome. Nismo sudjeni jedno drugome i nema se tu više šta tražiti. Neće nas ovo prebacivanje krivnje ponovo spojiti. Krivi smo oboje, što smo godine bacili u vjetar. Trošili vrijeme na ljubav koja ne postoji, dok nas je ona prava možda negdje čekala. Ali mili, šta je, tu je. Ti si njen, barem ona misli da njoj pripadaš. A ja, ja ću te pokušati preboljeti sama, jer bi me tuđi zagrljaji boljeli, u to sam sigurna. Budi sretan, zaslužio si. Pruži joj sve, sve ovo za što se meni ispričavaš. Pruži joj ljubav. - Obećaj mi jedno. - Šta? - Da ćeš onog pravog voljeti više nego mene, da njemu nećeš raditi ono što sam ja tebi. Nije on kriv. Ma tko god to bio. - Mogu ti samo obećati, da kad ovo tijelo duša napusti i ode na drugi svijet, čekat će tebe tamo gdje nas laž, daljina i ponos neće rastaviti. Sad idi, čuvaj se. Jedini.
Posted on: Wed, 09 Oct 2013 14:46:04 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015