GDJE JE GLAVA, GDJE KONOPAC A GDJE PANJ? „...u ovoj nesretnoj blitvanskoj zemlji neće biti tako dugo pravde dok se vaša glava ne nađe na konopcu ili na krvničkom panju...“ „...jer hoće li ubiti Nielsen Barutanskoga ili Barutanski Nielsena, Sandersen Burgwaldsena ili Kmetvnisa ili Masnova, ili nekog drugog, Mužikovskog ili Kavaljerskog, zaista je priglupo, savršeno bezidejno, a pomalo i smiješno. Jer što znači ustrijeliti Kmetvnisa, kada je iza Kmetvnisa ostalo milijun i po blitvinskih opanaka koji se ne mogu skinuti s pozornice jednim revolverskim metkom, a htjeti pak zavladati tim opancima, htjeti ih ukrotiti sa Beauregarda, to se pokazalo kao glupo, a to izgovoriti u oči mladim lajtnantima koji ga zovu da im se stavi na čelo, značilo bi naći se ispred onog mladog ritmajstora Bellonisove Legije kome je jedini ideal mrtva neprijateljska glava, jer mrtvom neprijateljskom glavom takav lajtnant povisuje koeficijent svoje pobjede... (Miroslav Krleža, BANKET U BLITVI 1962) S poviješću se događa ista stvar kao i sa stvarnošću. Postojalo je načelo stvarnosti. Načelo je potom nestalo, a stvarnost, oslobođena od svoga načela, još se širi po inerciji. Razvija se eksponencijalno, postaje Integralna Stvarnost koja nema ni svrhe ni načela, ali se zadovoljava integralnim ostvarenjem svih mogućnosti. Proždrla je vlastitu utopiju, a funkcionira onkraj vlastite svrhe. No, kraj povijesti ne predstavlja njezinu posljednju riječ. Na toj osnovi neprestanog ne-događaja, pomalja se, naime, drugačija vrsta događaja. Događaji rascjepa, nepredvidljivi događaji, nerazvrstivi u povijesne kategorije i s onu stranu povijesnog uma - događaji koji se zbivaju u suprotnosti s vlastitom slikom, sa svojim vlastitim simulakrumom. Riječ je o događajima koji raskidaju s nizom aktualnosti koji izlažu mediji, ali koji međutim ne predstavljaju ponovnu pojavu povijesti niti stvarno koje izbija u srcu Virtualnoga (kao što se govorilo o 11. rujnu). Oni ne predstavljaju događaje u povijesti, nego onkraj povijesti, s onu stranu svoje svrhe, oni su događaji u sustavu koji je završio s poviješću. Oni su njezino unutrašnje grčenje. A, kao takvi, oni postaju nadahnuti nekom snagom Zla - ne više kao nositelji nekog konstruktivnog nereda, nego apsolutnog nereda. Nepronicljivi u svojoj specifičnosti, oni čine prekomjernost sustava koji je i sam nepronicljiv u svom razmjeru i širenju. Što se više nagriza, banalizira, interaktivira svakodnevni život, više se treba suprotstavljati tom kretanju složenim i početnim pravilima igre. Što se više stvarnost miri sa svojim pojmom u bespredmetnoj općenitosti, tim više treba potražiti početni rascjep i snagu iluzije. Ako svijet ne možemo učiniti predmetom naših želja, barem ga možemo učiniti predmetom višeg ugovora koji izmiče upravo našim željama. Svaki stvoreni predmet, bio on vizualan ili analitičan, konceptualan ili fotografski, mora iznova prepoznati sve dimenzije igre u samo jednoj dimenziji; alegorijsko, reprezentativno {mimicry), agonalno {agôn), slučajno (alea) i vrtoglavo (ilinx). Ponovno sastaviti spektar. Djelo, predmet, arhitektura, fotografija, ali naravno i zločin, događaj moraju biti: alegorija nečega, izazov nekomu, pokrenuti slučajnost i izazvati vrtoglavicu. (J. B.)
Posted on: Tue, 19 Nov 2013 14:43:54 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015