II. DIO TEKSTA, NOVE ZAJEDNICE - RAZLIKOVANJE DUHOVA: Liječenje obiteljskog stabla Liječenje obiteljskog stabla po sebi nije duhovni pokret, nego jedan oblik alternativne terapije koja upotrebljava religiozne pojmove, pomiješane s ezoterikom. Liječenje obiteljskog stabla polazi od pretpostavke da preci mogu direktno utjecati na ponašanje svojih potomaka, bilo u obliku obiteljskog stila bilo u obliku direktne patologije, i to zbog okolnosti da nisu umrli pomireni s Bogom pa je potrebno da ih njihovi potomci «predaju Bogu». Teološka se poteškoća sastoji u nespojivosti s učenjem o osobnoj odgovornosti. Na razini duhovnosti razvija se kult zdravlja i podržavanje lažnih iščekivanja od religije. A na planu psihologije postoji opasnost od nezrelog fantaziranja o životu bez poteškoća. Ispravan odnos prema pokojnicima je onaj koji je izrečen u Katekizmu Katoličke Crkve, a sastoji se u našoj molitvi za pokojnike, dok njihov utjecaj na žive, kako to naučavaju teoretičari liječenja obiteljskog stabla, spada u svijet ezoteričnih vjerovanja. P. Raniero Cantalamessa izričito tvrdi: „Liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja!“.[13] K tomu možemo dodati, da liječenje obiteljskog stabla nije po sebi religiozni pokret, nego jedna od alternativnih psihoterapija koja uz ezoterične upotrebljava i religiozne pojmove i sredstva (molitve, polaganje ruke, „slavljenje euharistije“ u anglikanskom smislu).[14] Osnovni problem s liječenjem obiteljskog stabla nije u „utjecaju“ predaka na potomke, što može biti putem nasljedstva, podsvjesnih kolektivnih sjećanja, obiteljskog mita, ili obiteljskog stila života, nego je problem u terapiji. Osnovna opasnost liječenja obiteljskog stabla je propagiranje mentaliteta viktimizma, tj. uvjerenja da je osoba žrtva nekih mračnih sila stoga nije odgovorna za svoje psihičke probleme. Rješenje se vidi u otklanjanju uzroka na bezbolan način, bez suradnje same osobe. Nasuprot tome treba reći, da je problem uvijek u osobi i ona mora postati svjesna svog problema, prihvatiti ga i riješiti. To je u biti dinamika dubinske psihoterapije koja nastoji pomoći osobi da postane svjesna potisnutih negativnih iskustava i trauma iz prošlosti te da ih „proradi“. U tom smislu liječenje obiteljskog stabla mogla bi biti alternativna psihoterapija. Kao primjer možemo spomenuti sv. Alojzija Gonzagu, koji je imao vrlo opterećeno obiteljsko stablo grešnim precima, ali se nije utekao liječenju obiteljskog stabla nego je problem riješio putem osobne svetosti. Egzorcizmi Ovdje treba spomenuti još jednu pojavu: u mnogim molitvenim grupama se sve češće vrši egzorcizam. Naglašava se utjecaj đavla, zlih sila, vjeruje se u uroke. Psihološka dinamika je kao i kod liječenja obiteljskog stabla: stvara se mentalitet viktimizma, osoba se osjeća nemoćnom žrtvom zlih sila od kojih je može osloboditi samo izvanredna snaga iscjelitelja, bez osobne suradnje. Kao primjer možemo spomenuti sv. Ivana Vianney-a koji je imao puno posla s vragom ali zbog toga nije tražio ni egzorcizam ni psihoterapiju, nego se osobno hrvao sa svojim napastima do herojske svetosti. Kriteriji za molitve nad bolesnicima U grupama u kojima se moli za ozdravljenje, da bi se izbjeglo opasnosti ezoterizma[15], potrebno je imati pred očima slijedeće kriterije. 1. Onaj koji moli za ozdravljenje u ime Duha Svetoga, mora biti oprezan da njegove akcije budu takve da se ne mogu nipošto pobrkati s modernim mirakulističnim iscjeliteljima (npr. razni čudotvorni napitci, nošenje privjesaka, itd.). 2. Molitva za bolesne treba biti vidljivo drugačija od molitve mirakulističkih izlječitelja u smislu da se ne stekne ni po čemu dojam da ima više šanse za ozdravljenje onaj koji više plaća. 3. Molitva za izlječenje mora ostati slobodna od bilo kakvog pritiska da izvanjsko, fizičko ozdravljenje mora nužno uslijediti. 4. Ozdravljenje se ne smije pobrkati sa spasenjem, jer bi to značilo spasenje bez ikakve suradnje osobe. 5. Molitva za ozdravljenje ne smije se svesti samo na ozdravljenje od tjelesnih bolesti, jer svako ozdravljenje ima za svrhu jačanje osobnog odnosa prema Bogu. 6. Praksa molitve za ozdravljenje mora imati za svrhu jačanje zajedništva između bolesnih i zdravih. 7. Kršćanska praksa službe ozdravljenja mora krenuti od uvjerenja da molitva za ozdravljenje i liječnička briga se ne isključuju međusobno, nego se uzajamno upotpunjuju. 8. Smisao i značenje kršćanske službe ozdravljenja ovisi o kulturalnom ambijentu u kojem se vrši, tj. ima različito značenje za afričku, za latinoameričku, za sjevernoameričku i za europsku kulturu.[16] Hagioterapija Hagioterapija je terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duhovne duše. Duhovna duša je naziv koji suvremeni filozofi i teolozi daju onom dijelu čovjekove duše po kojoj je on specifično čovjek. Hagioterapija je težnja da se čovjek oslobodi od boli na duhovnoj razini, dok medicina isto čini na tjelesnoj, a psihijatrija na psihičkoj razini. Centar u Foggi već u nazivu modificira osnovnu ideju, kad „hagioterapiju“ prevodi sa „duhovno zdravlje“ (salute spirituale), a ne s „duhovna terapija“, ili „sveta terapija“. Prema ovom prikazu hagioterapija ima za svrhu da pomogne osobi živjeti po moralno-etičkim zakonima. Hagioterapija uspostavlja zdravlje putem mudrosti, morala, transcendencije i teologije (via sapientiae, via moralis, via transcendentalis, via theologica). Uz to postoje pet podložnih putova: put ljubavi, put povjerenja, put pomirenja, put oslobođenja i put milosti. Hagioterapija vraća zdravlje u slijedećim slučajevima: nasljedne bolesti i nedostatak duhovnog zdravlja; kad je zdravlje poremećeno zbog nedostatka ljubavi (nedostatak povjerenja, osjećaj krivnje, strahovi, agresivnost, zatvorenost, život bez smisla, beznađe, sklonost samoubojstvu i samouništenju, anoreksija, bulimija); kada su strukture duha poremećene (savjest, sloboda volje, intelekt, karakter); kada postoje traume zbog bračnih i obiteljskih kriza, poteškoće s djecom, gubitak drage osobe, postabortivni sindrom; kad su moralne perspektive poremećene (mržnja, nedostatak oproštenja, želja za osvetom); ovisnosti (droga, alkohol, duhan, igre, magija, okultne prakse, novac); simptomatske bolesti koje imaju uzrok u duhovnoj sferi. Kako funkcionira hagioterapija? Kad se osoba javi za pomoć, najprije se istražuju uzroci poremećaja, onda se osobi protumače zakoni duha, tj. odnos između tijela, psihe i duha, zatim se naznačuju putovi kako izaći iz te situacije. Osoba se mora odlučiti da li želi prihvatiti terapiju ili ne; ako prihvati, onda joj se počinje darivati ona ljubav koja joj nedostaje, pojačava se povjerenje u sebe, vodi je se prema oproštenju i uči je se kako imati hrabrosti da živi moralnim i etičkim životom. Sredstva hagioterapije su: prihvatiti osobu, podržavati je, dijalog, pouka, savjeti, poznavanje zakona duha, meditacija, molitva, Riječ Božja i sakramenti za vjernike.[17] Već se na prvi pogled može zaključiti da se tu radi o jednoj verziji humanističke psihoterapije koja ima svoje predstavnike u Carlu Rogersu, (terapija usmjerena na osobu), i u Viktoru Franklu (terapija smisla, logoterapija). Ostaje zagonetno, zašto se terapija zove „hagio-terapija“, iz gornjeg opisa se ne vidi nikakva povezanost sa svetim, osim posredno, zbog upotrebe molitve. Drugo pitanje je temelj same hagioterapije. Ako se poziva na „centar za molitvu ili religiju u mozgu“, onda se otvaraju nove poteškoće. Centar za religiju u mozgu I kod nas sve češće čuje, da postoji centar za religiju u mozgu, pa intenzivan duhovni život bi bio pozitivan faktor i za fizičko zdravlje. U ovoj tvrdnji ima nekoliko netočnosti. Prvo, u mozgu postoji centar za svaku ljudsku aktivnost; postojanje tog centar kazuje što se događa u mozgu kad se netko moli Bogu, ali ne kazuje ništa o Bogu. Drugo, taj neurološki centar ne predstavlja sliku Boga, nego antropološku tvorevinu Boga, koji ne ide u prilog istinskoj religioznosti. Treće, moglo bi se posumnjati i u određenu herezu, jer na analogan način morao bi postojati i centar za ateizam, prema tome vjera ne bila slobodan dar Božji, nego biološki determinizam. Četvrto, nevjernici bi se mogli čak radovati, da imaju još jedan dokaz u ruci da su vjera i Bog puka ljudska izmišljotina, iluzija bez budućnosti po riječima Freuda, opijum za narod po Marxu. ZAKLJUČAK Umjesto klasičnog zaključka, želio bih završiti ovo glasno razmišljanje s nekoliko kriterija za razlučivanje. Kriterije za razlučivanje imamo u izjavama crkvenog Učiteljstva, u Dokumentima Drugog Vatikanskog Sabora, u Malinskom Dokumentu i u Evanđelju. Učiteljstvo Jedan naš poznati voditelj seminara u jednom intervjuu, na pitanje novinarke da li ima dopuštenje od crkvenih autoriteta da vrši karizmatsku službu, s osmijehom je odgovorio: „Nitko mi to zasada nije zabranio!“ Učiteljstvo nije nikad službeno osudio karizmatski pokret, a članovi različitih grupa obično se pozivaju na pozitivne izjave Papa. Evo nekih mjesta: Papa Pavao VI gledao je u karizmatskoj obnovi kao šansu koju je Duh Sveti dao Crkvi i čitavom svijetu. (1973). Ivan Pavao II dao je značajni poticaj za karizmatski pokret; smatrao je da pokret može odigrati značajnu ulogu u suprotstavljanju sekularizmu i materijalizmu, ali također u re-evangelizaciji krštenih. Papa Benedikt XVI. više puta se pozitivno izrazio o karizmatskom pokretu, a vidi njihovo poslanje u prvom redu kao crkveno poslanje u službi nove evangelizacije. Ali Pape su izrekli i neka upozorenja, koja također treba uzeti u obzir kod razlučivanja. Papa Benedikt XVI. je uputio značajan govor portugalskim Biskupima. 13. svibnja 2010. Papa priznaje vrijednosti karizmatskog pokreta, potiče članove da budu „vjerodostojni svjedoci“. Papa se najprije obraća Vođama karizmatskih grupa i poziva ih na poslušnost i na odgovornost. Evo Papinih riječi: „Nositelji posebnih karizmi moraju osjećati temeljnu odgovornost za zajedništvo, za zajedničku vjeru Crkve i moraju se podložiti vodstvu Pastira. To su uvjeti crkvenosti pokreta“. Zatim se Papa obraća Pastirima i ovim ih riječima ohrabruje: „Pastiri nisu samo osobe koje vrše određenu službu, nego su sami nositelji karizmi, stoga su odgovorni za otvorenost djelovanju Duha Svetoga. Biskupi s jedne strane treba da prihvate nove pokrete, s druge pak strane moraju pomoći pokretima da nađu ispravan put, opominjući ih s razumijevanjem.“ (Cfr. Notiziario 21/2010 del Pontificio Consiglio per i Laici). Koncil Osnovni kriterij razlučivanja je evanđeoska istina da se stablo može prepoznati po plodovima. Treba razlikovati prividne plodove od dugotrajnih. Evo osnovnih oznaka za trajne plodove: u osobi raste želja za nasljedovanjem Isusa Krista; želja da se slijedi njegov put u službi Crkve i društva; istovremena prisutnost drugih darova Duha Svetoga poput mudrosti, jakosti duha, razboritosti, ustrajnosti, čednosti, straha Božjega i ljubavi. Dodajmo k tome i to, da velike reforme Crkve nisu započele od grupa, nego o velikih pojedinaca: sv. Franjo, sv. Dominik, sv. Terezija Avilska, sv. Ignacije, itd. Ovamo spada i opomena Drugog Vatikanskog Sabora koji u dokumentu Lumen Gentium, Br. 12 ovako kaže: «Izvanredne darovi ne smiju se tražiti nerazborito niti s preuzetnošću od njih očekivati plodove apostolskog rada. Sud o njihovoj istinitosti i urednoj upotrebi pripada crkvenom autoritetu…» Malinski Dokument Katolički Karizmatski Pokret ima svoju Magnu Chartu u tzv. Malinskom Dokumentu, izrađenom pod inspiracijom kardinala Suenensa 1973. Ovaj Dokument sadrži teološku opravdanost samog Karizmatskog Pokreta, ali i kriterije za razlikovanje. Dokument je sačinjen od 7. točaka: 1. Svrha karizmatske obnove jest naviještanje Evanđelja; karizmatska obnova ima svoj temelj u Evanđelju; nema drugog Evanđelja osim onog Isusa Krista, Raspetog i Uskrslog. 2. Karizme su za izgradnju Crkve, kao što je to bio slučaj i u apostolskim vremenima. 3. Iskustvo prisutnosti snage Duha Svetoga upućeno je prema svjedočenju i poslanju. 4. Život unutar karizmatskog pokreta mora biti u skladu s tradicijom: Crkva naviješta isto ono Evanđelje što su ga naviještali Apostoli. 5. Duh Sveti i karizme spadaju u narav Crkve koja je Tijelo Kristovo. 6. Snaga karizmatskog pokreta može biti instrument za transformaciju nutarnjeg života Crkve. 7. Razlikovanje o istinitosti i o upotreba karizmi spada u kompetenciju onih koji presjedaju nad Crkvom. 8. Ovom završnom tvrdnjom zatvara se hermeneutski krug naših razmišljanja: Crkva priznaje karizmatski pokret kao dio sebe, ali daje svu vlast zakonitim poglavarima da nadziru kako se različite karizma upotrebljavaju. Pogled u budućnost Karizmatski pokret je povijesna pojava. S jedne strane možemo reći da je nastao kao odgovor na „krutu duhovnost“ racionalnog tipa pa je imao svoju privlačnu moć zbog svoje smjele novosti. S druge strane možemo reći i to, da su pokreti i moda. Ova dva razloga upućuju na to, da će mnogi tzv. duhovni pokreti, uključujući i karizmatski pokret, dovršiti svoju povijesnu misiju i izići iz mode. Ali postoji i treći razlog, koji je dublje naravi. U Kongregaciji za Kauze svetih imamo sve više mladih herojskih duša, koje možemo nazvati „mistici patnje“. Najpoznatija je mlada fokolarinka, Chiara Luce Badano, proglašena blaženom prošle godine. Na poticaj da moli za čudo ozdravljenja, odgovorila je: „Ne tražim čudo ozdravljenja, jer osjećam da to nije u Božjem planu. Gospodin će znati kad će staviti točku na moje patnje…“ Ovaj niz patničkih duša ima svog eminentnog predstavnika u Blaženom Ivanu Pavlu II. I to su “znakovi vremena“ koje moramo znati čitati.
Posted on: Sun, 06 Oct 2013 14:45:07 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015