Ideologija jugoslavenstva kao ideja nadnacionalne zajednice tzv. južnoslavenskih naroda je tijekom 20.-og stoljeća doživjela svoj potpuni krah, iza nje su ostale stotine tisuća mrtvih, stotine tisuća raseljenih i istjeranih, neviđene pljačke, razaranja, uništavanje javnih, kulturnih i privatnih dobara, stotine tisuća uništenih života i obitelji. Nažalost, idejni osnivači utopijske zamisli o jedinstvu tzv. južnoslavenskih naroda bili su naivni i kratkovidni Hrvati. Jedini koji su već u samim početcima istupali protiv toga i neustrašivo stajali na ideji obrane hrvatske državnosti i hrvatskog nacionalnog identiteta su bili pravaši okupljeni oko dr. Ante Starčevića i njegovih nasljednika. Za razliku od Hrvata koji su naivno vjerovali u utopijsku ideju jugoslavenstva, Srbi su ju prihvatili samo kao privremeni, prijelazni stadij ka Velikoj Srbiji. Nije dugo trebalo čekati na prva nasilja i zločine počinjene u ime jugoslavenstva tj. prikrivenog velikosrpstva. Već krajem Prvog svjetskog rata, srpske trupe su u gradu Odessi pobile i u Crno more pobacale oko 10 000 hrvatskih zarobljenika koji su se odbili boriti pod srpskim znakovljem. Osnutkom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca tj. Kraljevine Jugoslavije, u istoj državi se našlo više naroda različitog mentaliteta, različite vjere, različitih kulturnih krugova, različitog društvenog uređenja, od razvijene Slovenije i Hrvatske do zaostale Srbije i Makedonije gdje je u nekim sredinama još vladao feudalizam pa i robovlasništvo. Tzv. Honorijeva linija na rijeci Drini koja je do tada stoljećima razdvajala Zapad i Istok, dva svijeta, dvije civilizacije, sad se našla u središtu novostvorene države. Svatko, imalo razuman, morao je biti svjestan da takvo stanje ne može izići na dobro. I ako je položaj Hrvata unutar Austro – Ugarske bio težak i ponižavajući, položaj Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji se pokazao kao neviđeni pakao nasilja, mučenja, pljačke i zatiranja nacionalnih prava. Tisuće hrvatskih civila, seljaka i vojnika je mučeno i ubijeno od strane diktatorskog režima, spomenimo se samo Prosinačkih žrtava, Sibinjskih žrtava, Žitničkih žrtava, Senjskih žrtava, žrtve Stjepana Radića i hrvatskih narodnih zastupnika, Stipe Javora, Marka Hranilovića, Matije Soldina i mogih drugih nevinih Hrvata. Sve je to rađeno u ime zajedništva Hrvata i Srba, u ime nekakve utopije jedinstva tzv. južnoslavenskih naroda, a ispod te krinke se krila velikosrpska ideja. U takvim okolnostima Hrvatska je propadala, gospodarski je iskorištavana, zaostali srpski krajevi Kraljevine su se razvijali na račun Hrvatske. Pljačka je započela odmah nakon osnutka države, prisilnom zamjenom austrougarskih kruna za srpske dinare u nerealnom i kriminalnom omjeru 4 : 1, nastavila se izvlačenjem kapitala iz hrvatskih financijskih institucija, protežiranjem srpskih krajeva u raspodjeli investicija, protežiranjem Srba na svim javnim poslovima i pozicijama, sveopćim uništavanjem do tad razvijenog hrvatskog gospodarstva na račun Srbije, Beograd i Srbija su izgrađivani hrvatskim novcem. Vlaški, bizantinski mentalitet, dotad potpuno nepoznat hrvatskom čovjeku, se uvlačio u sve pore hrvatskog društva. Tokom Drugog svjetskog rata, jugoslavenski partizani su činili niz strahovitih zločina u ime tzv. „bratstva i jedinstva“, a kruna svega je bila Bleiburška tragedija i Križni putevi hrvatskog naroda te provođenje socijalističke revolucije koja je rezultirala potpunim aristocidom, fizičkim uništenjem cjelokupne hrvatske intelektualne, vojne, upravljačke, tehničke elite. U svakom zaselku, selu, četvrti, gradu ubijani su ugledni, obrazovani, ambiciozni, nacionalno svjesni Hrvati. Isti scenarij jugokomunisti su proveli i u ostalim zemljama tzv. Jugoslavije, no u puno manjem obujmu. Strahoviti zločin nad Hrvatima je nastavljen masovnim pljačkanjem hrvatske imovine, a hrvatski narod je tokom slijedećih desetljeća izgubio ogromni demografski resurs iseljavanjem mahom mlađih, ambicioznih i radno sposobnih Hrvata. Potpuno je promijenjen mentalitet hrvatskog čovjeka, u hrvatski način razmišljanja je ušla balkanština, zaostalost, komunistički mentalitet nerada, snalaženja, nepotizma, izbjegavanja odgovornosti, korupcije, ovaj put u daleko većoj mjeri nego bizantinski mentalitet u Kraljevini. Zločini su se nastavili represijama, zatiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta, ubijanjem hrvatskih državotvornih iseljenika, progonima i zatvaranjem svjesnih Hrvata. A u isto vrijeme je hrvatskom čovjeku pričano kako je sve u redu, kako je riješeno njegovo nacionalno pitanje, kako on živi bolje od većine zemalja na zapadu, kako je jedino jamstvo mira i napretka upravo opstanak Jugoslavije i ideje jugoslavenstva. Lako je bilo obezglavljenom narodu u svijest utupiti takve bezočne laži. Osamostaljivanjem Hrvatske, krug zločina u ime Jugoslavije se nastavio, Vukovar je razoren u ime bratstva i jedinstva i očuvanja Jugoslavije. I dok su srpski komunisti još jednom pokazali i dokazali da su prvo Srbi, a tek onda komunisti i Jugoslaveni, veliki dio hrvatskih komunista je i dalje ostao živjeti u nekim svojim utopijama, i dalje su ostali prvo Jugoslaveni i komunisti, pa tek onda Hrvati, već koliko im je to jugoslavenski okvir dopuštao. Danas se za sva zla optužuje nacionalizam, izjednačuje se hrvatski nacionalizam koji je po prirodi obrambeni s agresivnim srpskim imperijalističkim nacionalizmom, a ideja jugoslavenstva se proglašava branom nacionalizmima te još jednom se nudi kao odgovor na sva neriješena pitanja. Velika je odgovornost na srpskom projektu Velike Srbije te njihovim velikosrpskim pretenzijama. No razmislimo, postoji li nešto što je dopustilo tom velikosrpstvu da se razmaše, nešto što je velikosrpstvu pružilo masku pod koju se moglo tako lako skriti ? Nešto što je potpunim nerazumijevanjem koncepcije nacionalizma i nacionalnog određenja te guranjem problema pod tepih zapravo dovelo do svih tih sukoba? Vratimo se još jednom na početak 20.-og stoljeća. U 19.-om i prvoj polovici 20.-og stoljeća još uvijek se jedan dio pravoslavaca u hrvatskim zemljama osjećao političkim Hrvatima, Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti ili Vlasima, unatoč svim nastojanjima Srpske pravoslavne crkve da ih u potpunosti posrbi. Mnogi oni koji su pak prihvatili srpsku nacionalnu odrednicu, ipak se još nisu bili u potpunosti identificirali s prekodrinskim i prekozemunskim Srbijancima te su često stajali u raskoraku s njima u mišljenjima i djelovanju. U Drugom svjetskom ratu osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva kao logično rješenje koje je predlagao još i Eugen Kvaternik u 19.-om stoljeću čiji su dobar dio ustanika sačinjavali upravo hrvatski pravoslavci. Hrvatska pravoslavna crkva je uspjela privući i pacifizirati jedan dio pravoslavaca, a određeni broj pojedinaca pravoslavne vjeroispovijesti je aktivno sudjelovao u hrvatskom javnom životu na stanovištu hrvatske državnosti. No vijek Hrvatske pravoslavne crkve je bio kratak te nije dobila priliku da u potpunosti zaživi. Komunisti su nakon osvajanja vlasti poubijali svećenstvo HPC-a, HPC ukinuli i potpuno izjednačili srpstvo s pravoslavljem, a hrvatstvo s katoličanstvom. Neprestano su potencirali kult Jasenovca i ustaških zločina te u pravoslavnim seljacima stvarali ozračje trajne mržnje i bojazni od ponavljanja tog fiktivnog Jasenovca. U svijest pravoslavaca su utisnuli uvjerenje da su svi Hrvati genocidni zločinci i da je svako pozivanje na hrvatsku državnost a priori zločin te da je hrvatstvo automatski jednako katoličanstvu. Sve Srbe prečane su izjednačili sa Srbijancima te ih stavili pod potpunu kontrolu Srpske pravoslavne crkve i srpskog centra u Beogradu. Stoga se može reći da je proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca u potpunosti dovršen tek 1945.-e godine. Hrvati su na to reagirali prihvaćanjem katoličanstva kao jedine odrednice hrvatstva te prihvaćanjem poistovjećivanja pravoslavlja sa srpstvom. Neopravdano i nepotrebno su jugokomunisti uveli Srbe u Ustav SRH što su oni shvatili kao prirodnu i normalnu stvar te su opravdane ustavne promjene 1990. godine shvatili kao neprijateljski čin. Dodatno su stvarali antagonizam između Hrvata i Srba protežirajući Srbe u svim poslovima, javnoj upravi, direktorskim pozicijama, policiji. U prosječnom hrvatskom čovjeku, obezglavljenom nakon aristocida 1945.-e godine, jugokomunisti su uništili nacionalnu svijest, smisao za nacionalno promišljanje zbilje i stvarnosti, veliki dio hrvatskih ljudi je radi propagande i sustavnog ispiranja mozga u potpunosti zaboravio što to uopće znače i što predstavljaju pojmovi poput naroda, nacije, nacionalizma, etničkog podrijetla, države, državotvornosti, vjeroispovijesti te kakvu oni važnost imaju i u kakvom međuodnosu stoje. Političko znanje, ali i opće znanje prosječnog hrvatskog čovjeka je strahovito erodiralo. A da bi se pravilno prosuđivalo i donosilo zaključke o bilo čemu, potrebno je znanje o tim stvarima. Ako razmislimo o ovim činjenicama, dolazimo do zaključka da su jugokomunisti samo dodatno zakomplicirali nacionalno pitanje na prostoru tzv. Jugoslavije, produbili nacionalne antagonizme. Nacionalne probleme između Srba i Hrvata su, nerazumijevajući uopće pojam naroda, nacije, nacionalnog identiteta, samo gurali pod tepih i pokušavali ih rješavati represijom te tako dodatno razjedinjavali narode i pripremili teren za krvave obračune devedesetih. Također uzmimo u obzir činjenicu da su politički kao i vojni prvaci tih država devedesetih mahom bili bivši komunisti koji nisu razumjeli nacionalne probleme, odnose, relacije niti bilo kakav pojam nacionalizma u onom smislu u kojem su to razumjeli istinski nacionalisti koji su pobijeni ili protjerani nakon 1945.-e godine, kako na hrvatskoj tako i na srpskoj strani. Mladić, Karadžić, Milošević su produkti komunizma, komunističkog odgoja koji je ušao u simbiozu sa srpskim nacionalizmom te proizveo kopile daleko nerazumnije, zastrašujuće, primitivnije te divlje čak i od izvornog srpskog nacionalizma bez primjesa komunizma. Otiđimo sada malo u Bosnu i Hercegovinu. Do 1945.-e godine većina bosanskih muslimana se smatrala i izjašnjavala Hrvatima te su stajali uz bok katolicima, no još važnije, muslimanska inteligencija je bila u potpunosti prohrvatski orijentirana i hrvatski nacionalno svjesna. Glavni nosioci hrvatstva bosanskih muslimana su bili bosanski begovi i age, potomci srednjovjekovnih hrvatskih plemića, koji su imali svijest, dokaze pa i dokumente o svom hrvatskom podrijetlu. Ti begovi i age su dobrim dijelom odgajani u pravaškom, starčevićanskom duhu integralnog hrvatskog nacionalizma koji je prihvaćao svakog Hrvata bez obzira na vjeroispovijest te obrazovani u Zagrebu ili na zapadu. Dolaskom jugokomunista na vlast, nad muslimanima je kao i nad katolicima proveden aristocid, potpuno uništenje elite koja je bila hrvatski orijentirana, zatrt je i ismijavan svaki trag hrvatstva bosanskih muslimana. Zagrebački muftija Ismet Muftić je obješen na jedan od minareta zagrebačke džamije, minareti su kasnije srušeni, a bogata i skupocjena unutrašnjost džamije opljačkana i divljački uništena. Isto se dogodilo s većinom muslimanskog svećenstva i prohrvatske inteligencije. S obezglavljenim narodom je zatim bilo lako manipulirati i stvarati od njih neki zaseban narod Muslimana, a kasnije Bošnjaka. U bosanskim muslimanima je stvoreno ozračje odbojnosti prema hrvatstvu, a svatko tko se kao musliman smatrao Hrvatom i poistovjećivao bosanstvo s hrvatstvom je smatran izdajicom. Odmicanje muslimana od Hrvata je omogućilo radikaliziranje muslimana, njihovo približavanje raznim fundamentalistima te od jedne autohtone, europske islamske zajednice sa svojim vrlo zanimljivim kulturološkim specifičnostima stvorila obezglavljenu zajednicu vrlo podložnu štetnim stranim utjecajima. Nakon nastajanja nove države Bosne i Hercegovine, bosanski muslimani, odvojeni od matice Hrvatske su postali uvjereni da jedino oni mogu biti nosioci državnosti Bosne i Hercegovine. S druge strane Hrvati su se poistovjetili s katoličanstvom te im je postala nerazumna i smiješna činjenica da može postojati neki musliman koji se smatra Hrvatom. Ta podjela nas je danas dovela na rub sukoba između Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana na prostoru Bosne i Hercegovine. No, komunisti i Jugoslaveni to ništa nisu razumjeli, oni su smatrali da rješavaju nacionalna pitanja, a ustvari su od jednog naroda u Bosni i Hercegovini stvorili dva te time otvorili mogućnost njihovog sukoba u budućnosti, dodatno su radikalizirali Srbe u Hrvatskoj, zatrli trag svakog hrvatstva pravoslavaca na ovoj strani Drine i svime time samo pripremili poligon ratnih sukoba devedesetih godina. Jugokomunisti su tzv. južnoslavenske narode vratili jedan civilizacijski korak unatrag, vratili ih na razinu zakrvljenih plemena, a hrvatskom narodu nametnuli strani balkanski i komunistički mentalitet kojeg se vrlo teško riješiti te nas skupo košta na svim poljima, od gospodarstva i kulture sve do obrazovanja. U našoj političkoj eliti su ostavili podanički, kmetovski mentalitet koji nakon pada Beograda kao gospodara Hrvatske, neprestance mora tražiti novog gospodara kako bi mogao preživjeti. Naša politička elita proizišla iz jugoslavenstva i komunizma nikad nije i nikad neće biti u potpunosti hrvatska. Stoga, ako tražimo glavnog krivca za sva krvoprolića na ovim prostorima u dvadesetom stoljeću, ako tražimo glavnog krivca za sukob Hrvata i Srba te današnji antagonizam Hrvata i Bošnjaka, tražimo ga u ideji jugoslavenstva, jednoj potpuno iracionalnoj, nerealnoj ideji koja nema veze sa zdravim razumom i uz čije provođenje u praksu uvijek idu zločini, mržnja, sukobi, dodatne podjele. Da nije bilo ideje jugoslavenstva, a posebice kasnijeg vezivanja komunizma na jugoslavenstvo, mogla je danas postojati jaka, bogata, razvijena Hrvatska s jednim čistim srednjoeuropskim i sredozemnim mentalitetom, po razvijenosti možda na razini Austrije, s nekih 8 do 10 milijuna stanovnika, potpuno drugačijom obrazovnom strukturom stanovništva, potpuno drugačijim izgledom ruralnih područja, potpuno drugačijim i zdravijim sustavom i načinom razmišljanja te puno svjesnijom i poštenijom političkom elitom. S druge strane mogla je postojati također razvijenija i modernija Srbija čije bi imperijalističke apetite takva jaka Hrvatska bez problema zauzdala. Da nije bilo jugoslavenstva, mogli su Hrvati i Srbi danas biti u puno boljim i normalnijim odnosima, svatko u svojoj državi, svatko sa svojim identitetom i poštivanjem vlastitih nacionalnih interesa. Isto tako, sukob između bosanskih muslimana i Hrvata katolika bi bio samo stvar nečije nerazumne fantazije, a ne opasnost koja visi u zraku. Sve ove činjenice stoje kao trajna opomena svima koji bi danas obnavljali neke nove Jugoslavije, Jugosfere, Zapadne Balkane te kao trajno svjedočanstvo da nisu domoljublje, nacionalno državotvorstvo i nacionalizam a priori zlo, već je zlo jedna neprirodna i nerealna ideja jugoslavenstva koja upakirana u tzv. „bratstvo i jedinstvo“ nosi samo razaranje, smrt, uništavanje i nazadovanje. Optužnicu za Vukovar, Škabrnju, Srebrenicu treba prvo nasloviti na ime Josipa Broza Tita, a zatim na njegove učenike koji su se kasnije zaogrnuli ruhom nacionalizma, a upravo im je komunistički odgoj pružio još jednu dodatnu količinu divljaštva. Svijetla budućnost Hrvatske i Srbije je u potpunoj razdvojenosti i nezavisnoti tih dviju država. Na to nas poziva i na to nas upućuje povijesno iskustvo i zdrav razum. Ograde grade dobre susjede, a srušene ograde ih svađaju. J.M.
Posted on: Fri, 20 Sep 2013 14:12:12 +0000