Jure Radić: Gastarbajter Marko Zvono budilice trglo ga iz sna. Četiri su sata. Mora se ustati i put Stuttgarta. Ane je već bila budna. Pomiješani osjećaji od sinoćnjeg mamurluka s kumom Ivanom u seoskoj gostionici i brzinske bračne obveze za rastanak. Golo toplo tijelo njegove žene privijalo uz njega. Pogled, topli dah i njene nabrekle grudi molile su za još jedno sjedinjenje. Rukom je mazila njegov smežurani alat pokušavajući ga vratiti iz mrtvih. „Hajde, mišiću, probudi se, šta će moja maca bez tebe!“ tepala mu je Ane češkajući mu jaja. Ali tu nije bilo pomoći, sinoćnji pelinkovac je učinio svoje. Ni Ane nije više ona stidljiva Ane iz crkvenog zbora i ugledne fratarske kuće. Na božićnoj misi sedam godina prije svidio mu se njen glas i stas. Smeđokosa ljepotica očiju boje mora na pragu dvadesete spustila je pogled dok ju je izazovno gledao. Nije ga zaboravila kad je sutradan uvečer došao na sijelo u njenu kuću. Znala je tko je on, dvadesetsedmogodišnji Marko Bilić iz trećeg sela. Osjetio je u njenim očima radost zbog njegova dolaska. Osjetio je i nemir i nelagodu kod njenog oca i majke. A i imali su razloga. Nadaleko se prenijela priča seoskih gastarbajtera o njegovim ljubavnim avanturama u Njemačkoj. Istina bilo je tu dosta dodano, ali i propušteno. A što je mogao Marko Bilić kad je sudbina tako htjela. Dvadesetogodišnji Imoćanin s odsluženom vojskom, diplomom splitske tehničke škole i posuđenih dvjesto deutschmaraka u džepu na stuttgartskom banhofu hladnog ožujskog jutra 1970.-te. U vlaku punom polupijanih zemljaka preko puta njega sjedila je izazovna crnka Svetlana Petrović, njegova vršnjakinja i medicinska sestra iz Beograda. Već godinu radi u Birghospital, gradskoj bolnici u Stuttgartu. Od Zagreba do Stuttgarta gotovo joj ispovjedio svoj život. Umjesto na baušteli u gradiću Leonbergu našao se u njenom stančiću u krugu bolnice. Poslije kave i toplih berlina iskusna Beograđanka uvela ga u svijet ljubavi. Tri dana poduke kasnije mu se činila najljepšim što mu se u životu dogodilo. Na kraju mu je priznala da je zaručena za petnaestak godina starijeg njemačkog doktora koji mu nije do koljena ni u zgodnosti, ni seksu, a bogme ni pameti jer ga je ono sinoć držeći pod ruku prodala za „lieben kozine aus Jugoslawien“. „Ali meine liebe Marko, lieben ist lieben, Doktor ist Doktor!“ - pragmatično je zaključila. Ali nije ga zaboravila. Tjedan dana kasnije njen Doktor je za „lieben kozina aus Jugoslawien“ našao lagodan posao hausmajstora u bolnici „Saint Ana“. Dobio je na korištenje jeftin jednosoban stančić u blizini bolnice u kome su stanovali djelatnici samci, točnije uglavnom medicinske sestre i mlade liječnice. Taj mu stančić gotovo i nije trebao. Otišla je iz njegova života, ali ga preporučila kolegicama konkurentske bolnice. Poslije lagodnog rada za dobru plaću bačen je na milost i nemilost mladim sestrama i doktoricama odraslim na parolama hipi pokreta i slobodne ljubavi. Nije se imao kome žaliti i prihvatio je to kao prst sudbine . Tu i tamo svratio bi nedjeljom na popodnevnu hrvatsku misu u Konigstrasse, izbjegavajući emigrantske tribune i udbaške agente. Lagano ispijajući Stuttgarterbier slušao je žalopojke zemljaka o teškim bauštelskim danima i spavaonicama u vagonima. Znao je da bi mu zavidjeli, pa se žalio kako je i njemu teško. Sve bi bilo dobro da ga nije u akciji uhvatio neki Srbijanac kako mu pegla verenicu medicinku kad se ranije vratio u stan. Vijest se proširila među Jugašima u kojoj je svatko dodao ponešto da je došlo dotle „da jednu j..., a druga mu puši“. Naravno istovremeno. Postao je nacionalni heroj među hrvatskim gastarbajterima. Hrvatinama je bilo drago te 1971. i hrvatskog proljeća vidjeti bar jednog srpskog rogonju. Što se njega ticalo, njemu je svaki dan bio proljeće, a zgodnoj maci nije brojao krvna zrnca. Sve ostalo je legenda koja je došla do rodnog kraja. Na Božić 1971. rođeni ćaća je sina jedinca izbacio iz kuće dok je majka čupala kosu. Naravno, ne zbog Srbijanke i pada hrvatskog proljeća već što je „razvratni sin ukaljao ugled poštene kršćanske obitelji Bilić“. Mlad i lud istog dana sjeo je na vlak u Splitu i vratio u svoj njemački stan. I krenuo u nove pobjede. Sestre i doktorice su se svojski trudile i izvukle ga iz depresije. Na pravoslavni Badnjak u siječnju 1972. poslije dežurstva dok se pripremao za uobičajeni maraton zazvonio je telefon. Poznati glas s druge strane žice sada Frau Svetlane Schneider: „Marko dragi, Svetlana je. Želela bi te videti.“ Nije mogao riječi prozboriti. Nije je vidio ni čuo dvije godine. „Ne ljutiš se valjda na mene zbog Savke i Tripala. Keve mi ja nemam ništa s tim. Ja volim Hrvate, ja volim tebe Marko. Mogu li doći kod tebe za jedan čas na pet minuta?“ – molila je umiljato. Pristao je naravno. „K vragu Savka i Tripalo, Svetlana je zakon!“ – pomislio je u sebi tražeći miroljubivo rješenje između dva zavađena bratska naroda. Mirenje nije trajalo pet minuta nego tri dana iz kojih Frau Schneider izišla rasčečerena. Herr Doktor Klaus Schneider bio tada na nekom važnom kongresu u američkom Hustonu. Devet mjeseci kasnije rođen je mali Jadran Schneider koji igrom slučaja ima koviljavu kosu kao i Marko Bilić. Nikad nije mogao razumjeti zašto mu je dala ime Jadran kad se Jadransko more ne vidi ni iz Imotskoga, ni Beograda, a bogme još manje iz Stuttgarta. Ili možda tata Schneider ludo obožava naše more. Nakon godina mozganja zaključio ju je inspirirala slika Splita na zidu sobe u kojem je začet njen sin. Sliku mu je poklonio njegov splitski prijatelj pitur Branko Šerić Panta koji se predstavljao kao vladar svih boja, a naročito sive. Na slici su splitskom rivom šetali magarci, a prozori palače prema moru širom otvoreni. Sretnu obitelj vidi ponekad u nedjeljnoj šetnji Slossplatzom. Svetlana misli da je Marko slijep, a on se pravi lud. Mali priča njemački i srpski. Jedino za čim Marko žali je što Jadran vjerojatno nikad neće pjevati gangu. Prošla su tri Božića da nije bio u domovini. Pismima je pokušavao izgladiti odnos s ocem. Majka je zajedno sa sestrama uspjela nagovoriti ćaću da mu oprosti. Obitelj se kako i priliči pravim kršćanima izmirila. Otac mu je dao zemljište za kuću na ulazu u selo. Marko je uštedio lijepe novce i sagradio najljepšu kuću u selu. U seksu više nije nalazio ono zadovoljstvo. Želio je naći normalnu seosku djevojku i oženiti se. Svoje seksualne aktivnosti sveo je na minimum. Tek toliko da ne zaboravi. Na božićnoj misi godinu poslije u seoskoj crkvi srce mu je zaigralo kad je ugledao Anu Matić. Kad je sutradan navečer na sijelu u njenoj kući vidio namrgođene njene roditelje, znao je da će biti teško. Zato je poveo naoružanog zeta Antišu jakog na jeziku, a još vještijeg na oružju. Sama njegova pojava otvorila je prostora u kući punoj momaka. Radost na Aninu licu davala je nadu. Roditelji su je odvraćali od švapskog kurvara Bilića. Marko je i dalje dolazio, a potajice bi se sastajali i kod ovaca. Na kraju su se dogovorili da je umaknu. Jedne subotnje večeri sa zetom Antišom, prijateljem Ivanom i dvojicom rođaka došli su po Anu koja ih je čekala blizu kuće s torbom na leđima. Kad su se odmakli dovoljno od sela, Antiša je bacio nekoliko dinamita i zapucao iz puške i pištolja. Aninu ocu sve je bilo jasno. Za Uskrs su se vjenčali. Kum mu je bio najbolji prijatelj iz djetinjstva Ivan Bilić. Sramežljivu Anu uveo je u svijet seksa iskustvom vještog ljubavnika. Tri tjedna poslije morao se vratiti na rad u Njemačku. Klonuo se žena i prihvatio rada. Prekovremene sate je pretvarao u slobodne dane kako bi češće išao svojoj dragoj. Dobili su kćer kojoj su dali ime Iva po njegovoj majci, a dvije godine kasnije sina Franu koji nosi djedovo ime. Zavolio je Anu svim srcem, a osjećao je da i ona voli njega. Iva ima šest, a Frane četiri godine. Sinoć je s kumom Ivanom, starim momkom i „drkadžijom“ kako ga je od milja zvao, zapio u seoskoj birtiji. Jutros mu se ni uz Anino milovanje nije digao i stid ga je. Dok se oblačio vidio je Anino nezadovoljstva. Šutke je pio kavu. Tu i tamo Ane bi preko volje spomenula: „Nemoj zaboravit pasoš, nemoj novčanik, znaš da se nesritno vraćat!“ Poljubio je Ivu i Franu koji su u svojoj sobi spavali. „Čuvaj se, moj Marko!“ - zajecala je Ane dok ga grlila i ljubila na rastanku. Upalio je svoj mercedes, zatvorio vrata i zasvirao uplakanoj Ani koja je drhtala na snijegu. Vidio je upaljeno svjetlo na kući kuma Ivana pa još dvaput zasvirao. Smrznuti snijeg osjećao je pod gumama. Muka mu je bila od svega. Najradije bi se vratio. Polako je vozio makadamom prema glavnoj cesti. Odjednom ga počelo zanositi. Osjećao se bespomoćnim. Sletio je s ceste u pola metra dubok Tilov dočić. Počeo je psovati. Izišao je iz auta i zagazio u snijeg do koljena. Autu nije bilo ništa, ali izvući će ga moći jedino s konjima. S naučenom njemačkoj smirenošću uzeo je torbicu iz auta i krenuo kući. Škripalo je pod cipelama. Kad se približavao svojoj kući, ugledao je upaljeno svjetlo u svojoj spavaćoj sobi. „Biće jadna Ane još plače!“ - pomislio je u sebi. Lagano se približavao prozoru. Iz sobe se čula lagana škripa kreveta. Kroz škure se jasno vidjelo kako Ane zanosno jaši na nekome jezikom ližući gornju usnu. Zacrnilo mu se pred očima. Muškarac joj je gnječio dojke, a onda se uzdigao hvatajući ustima njene bradavice. Rukama joj je stiskao guzove. „Kum Ivan!“- prepoznao ga je. Pokušao se smiriti, ali sada njemački „langsam“ nije pomagao. Sada mu je mali Frane sličio na kuma Ivana. Od te pomisli stresao se. Vanjska vrata nisu bila zaključana. Sjekira na trupini se ponudila sama od sebe. Kameni geni povrijeđenog dinarskog mužjaka energično su otvorili vrata sobe. Ljubavnici su skočili iz kreveta. Žena je kriknula:“Ajme meni!“ Kum Ivan se tresao. Njegov bojovnik je tužno pao. Divlji Marko sa zamahnutom sjekirom u ruci krenuo je prema njima. Bespomoćni Ivan instinktivno je digao ruku i drhtavim glasom progovorio:“Kume, ja svratijo na kavu...“
Posted on: Tue, 27 Aug 2013 06:26:40 +0000