Kako se literatura sustavno uništava od idiota U današnje vrijeme kada smo okruženi političarima trgovcima svega i svačega, koji se nalaze na vlasti i sa lakoćom, od koje vas hvata jeza, rješavaju o tome tko će danas živjeti, a tko pak može mirno umrijeti, jer kada vam u ovom tranzicijskom periodu netko uzme posao, on vas izravno oslobađa prava na život, te ste primorani na laganu i sporu smrt, što je slučaj sa skoro milion građana Srbije, a nekoliko stotina tisuća je, ne zaboravimo, srušilo Miloševića na ulici, što nije baš zanemarljiva činjenica. Također, kada ste umjetnik, a netko vas opet na isti način uskrati da radite ono što najbolje znate i umijete, onda je to atak ne samo na umjetnike no i na kulturu jednog prostora, što se naposlijetku desilo u Srbiji. Umjetnici nemaju novca kupiti platna, ljepilo, boje, a kada imaju gotove slike prodaju ih budzašto, jer ih nema tko kupiti, pošto osiromašeni i iskreni konzumenti kulturnih proizvoda vode računa o tome da prežive ovaj tranzicijski užas, a oni što to čine, dakle kupuju od umjetnika, neljudski ucjenjuju i daju minimalne cijene za svaki proizvod. Književnici i intelektualci su s dolaskom tzv. demokratskih vlasti na čelo Srbije nasjeli i preigrali se, povjerovali i ubjeđivali sebe i druge da je to što se u Srbiji radi normalno u svijetu, da bi umjetnici trebalo da prodaju hot dog, a onda će noću, pod mjesečinom i samo njima dostupnoj inspiraciji, napisati recimo Jadnike, gdje će Tadić biti biti Žan Valžan a Toma Nikolić inspektor Žuver, te da vam onda Ministarstvo od Bradić Culture Club otkupi sto tisuća primjeraka u pretplati, ili kako se to govorilo u prenumeraciji, a onda ćete sa tim novcem otvoriti još jedan hot dog kiosk, te ubrzati demokratski proces varenja kod navijača, srednjoškolaca i drugih većih skupina koji znaju opsjedati povremeno ova stjecišta kulture u Srbiji, a zatim otvoriti Hot Dog Akademiju i dati Jeremiću titulu počasnog diktora Hot Dog Cart Akademy, gdje ćete podizati gastronomski kvalitet države, a istodobno, uz pun mjesec zavijati na hartiji i napisati roman poput Slika Borisa Graya, za koji će vam Bradić avansno i prije no što napišete platiti, sve u svemu savršenstvo bez mane. No cijela istina je kako vele popovi, ako se ne varam, da je samo njih nekolicina znalo o čemu je riječ i oni i danas vode sve kulturne institucije od značaja u Srbiji, jer tko zna zna, a ona nesretna pučina od književnika, pogotovu, paradoksalno, ili baš prirodno, onih tzv. srpskih demokratskih „postmodernista“ kojima je svima do jednog Kosovo najskuplja srpska riječ - a zapravo je riječ o turskom terminu Ksmet ili sudbina, te ako su ga Turci napustili u jednom momentu iako su ga usvojili kao svoju sudbinu, pa i Njemci Vojvodinu, gdje svakako nijesu mogli ostati jer su skoro do jednoga bili folksdojčeri, valjda će i Srbi na Kosovu prihvatiti sudbinu onakvu kakva jeste, pa Turci su ipak ozbiljan i bogat narod, pa su prihvatili realnost, doduše, Srbi u Srbiji su to prihvatili, problem jesu političari, kao i u vrijeme Miloševića - dakle ti spisatelji su se tek ovih dana probudili iz hibernacije i oglašavaju se hrabro, te se događa da naiđem na doista oštar tekst u medijima koji se obračunava sa fenomenom koji je bio aktualan prije deset godina i koji veoma sliči po oblasti interesovanja i ličnostima koje opservira, nekom od tekstova iz Crnogorskog književnog lista od prije skoro deset godina, zbog kojih umalo nijesam bio linčovan i visio na Terazijama zbog bogohuljenja na veličine srpske literature koji su doista i veličine, no i veličine znaju praviti budalaštine, te ih veličina ne oslobađa odgovornosti za štetu koju čine literaturi i nacijama svojim političkim djelovanjem, te čini se da su probuđeni intelektualci i književnici dobrano odocnili, no i to je za nauk, jer za deset godina i Srbiji Kosovo više neće biti Srbija, i to će biti poluzvaničan stav zvaničnog Beograda, a srpski književnici će u međuvremenu potražiti neku ipak malo jeftiniju riječ. Nažalost, ništa što se u Srbiji radi u posljednje dvije decenije nije normalno u svijetu, već je posljedica deformiteta oligarhije na vlasti koja uništava sopstvenu kulturu, obrazovanje sustavno ih destruirajući, što je jedinstven primjer u Europi,. U Srbiji ono o čemu kanim pisati više ne postoji, a to je kultura jedne države, te mogu objaviti smrt literature u Srbiji, kao i onaj Tolstojev junak smrt umjetnosti. Sustav školstva je uništen, te se više ne zna ni tko je svršeni diplomac, ni kojeg je stupnja obrazovanja, jer se sve izmješalo i sve se mjeri količinom datog novca koji ste spremni žrtvovati za takva stepenovanja. No, da pojasnim još malo što je sa savremenom srpskom literaturom kao djelom te preminule kulture i kako se to temeljno ruši literarna kula, kakva god da je. Novac koji se izdvaja za literarne časopise je ništavan te omogućava nedvojbeno gašenje najvećeg broja časopisa koji inače nikome ne plaćaju honorare, izuzetak su pojedini časopisi čiji su urednici bliski vlastima, no i to je tragično minorno. Žalosna je i činjenica da pojedini literarni radnici bliski vlasti kao renomirani penzioneri imaju dodatni posao uređivanja časopisa, funkcije i apanaže, dok nekim srbijanskim spisateljicama sa nacionalnim penzijama svaki zarađen dinar oduzimaju bez pitanja, što je naposljetku prirodna posljedica upravljanja bezobzirnih političara i totalnih analfabeta u svakoj oblasti, kao i njihovih imbecilnih savjetnika iz redova kulturnih stvaralaca, kojima stvaranje djela ne ide baš od ruke, no stvaranje kulturnog simulakruma i otimanje novca ide kao od šale, te je njihov talenat kojeg nijesu pokazivali u umjetnosti nadomješten u novcu, nekretninama, ugodnim pozicijama etc. Kao netko tko živi i djela u Srbiji mogu reći da je srbijanskim pjesnicima doista najteže u regionu, jer danas, ukoliko pišete poeziju u Srbiji, moraćete se dobro potruditi da se opravdate pred pukom zašto to činite, ili riskirate da vas proglase ludim kako nekoć i crnogorske proroke, jer poeziju nitko ne objavljuje, niti je pak netko čita. Nažalost, u tom kontekstu je i gašenje nekoliko doista značajnih izdavačkih kuća u Srbiji, pa i rekao bih, oaze literature, one doista ipak vrhunske, a to je nekoć predstavljala beogradska Prosveta, bez obzira na padove koje je imala, negdašnji izdavački magnat koji je bio stjecište vrhunskih pisaca i koji je predstavljao lakmus u izdavačkom svijetu i u kojoj kada objavite knjigu imate pravo ući u literaturu i literarnu povjest. Danas trgovci uzdužnim metrom knjiga mjere i Prosvetu i gase literaturu u Srbiji. Žalosno i tragično, jer gašenjem kulture oni gase i svoju državu, što Srbima nitko ne želi, bez obzira na količinu boli koji su nanijeli drugima, ipak je tradicija koja podrazumjeva Disa, Crnjanskog, Miljkovića nezanemarljiva i traži one koji mogu pratiti tu duhovnu vertikalu, a njih ni na vidiku nema. Vijesti iz vremena Tadicevog zlog doba, dajdzest verzija
Posted on: Sun, 01 Sep 2013 21:36:50 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015