Proteinski izazov slučajnostima Toliko o ćeliji. Ali, evolucija nije uspjela objasniti čak ni postanak gradivnih blokova ćelije. U prirodnim uvjetima nije moguće formiranje čak i samo jednog proteina od hiljada složenih proteinskih molekula koje izgraduju ćeliju. Proteini su gigantske molekule koje se sastoje od manjih jedinica zvanih "aminokiseline", koje su razmještene u specifičnom nizu u odredenim količinama i strukturama. Ove molekule predstavljaju gradivne blokove žive ćelije. Najjednostavnija je sastavljena od 50, ali postoje neke proteinske molekule koje su sastavljene od nekoliko hiljada aminokiselina. Ključna stvar u ovome je da: odsustvo, dodavanje ili zamjena samo jedne aminokiseline u strukturi proteinske molekule uzrokuje da taj protein postane beskorisna gomila molekula. Svaka aminokiselina mora biti na pravom mjestu i u pravilnom poretku. Teorija evolucije, koja tvrdi da se život pojavio pukim slučajem, nema izgleda pred ovim poretkom, budući da je on isuviše čudesan da bi se objasnio slučajnošću. (Štaviše, teorija nije u stanju niti objasniti tvrdnju o "slučajnom formiranju" aminokiselina, što će biti razmatrano kasnije.) Činjenica da funkcionalna grada proteina nikako ne može nastati slučajno, može se uočiti jednostavnim računom vjerovatnoće koji može shvatiti bilo ko. Jedna proteinska molekula prosječne veličine sastavljena je od 280 aminokiselina medu kojima postoji 12 različitih vrsta. One mogu biti poredane na 10300 (10 na tristotu) različitih načina. (Ovo je astronomsko veliki broj koji se sastoji od jedinice - "1", iza koje slijedi 300 nula.) Od svih ovih mogućih kombinacija samo jedna od njih formira željenu proteinsku molekulu. Ostatak su aminokiselinski lanci koji su ili potpuno beskorisni ili potencijalno štetni za žive tvari. Drugim riječima, vjerovatnoća formiranja samo jedne proteinske molekule je "1 naprema 10300". Mogućnost da se ovo desi praktično ne postoji. (U matematici su vjerovatnoće koje su manje od 1 naprema 1050 prihvaćene kao "nulta vjerovatnoća".) Osim toga, jedna proteinska molekula od 280 aminokiselina je skromne veličine u odnosu na neke gigantske proteinske molekule koje se sastoje od hiljada aminokiselina. Kada primijenimo sličan račun vjerovatnoće na ove gigantske molekule, vidimo da čak ni riječ nemoguće nije više "adekvatna". Kada krenemo jedan korak dalje u razvojnoj shemi života, uočavamo da jedan protein, sam po sebi, ne znači ništa. Jedna od najmanjih bakterija koja je ikad otkrivena, Mycoplasma Hominis H39, sadrži 600 "tipova" proteina. U ovom slučaju bismo trebali račun vjerovatnoće koji smo gore uradili za samo jedan protein uraditi sada za svaki od 600 različitih tipova proteina (što znači da je vjerovatnoća slučajnog nastanka ovakve bakterije još puno, puno manja). Rezultat iscrpljuje čak i koncept nemogućnosti. Neko ko sada čita ove retke, a ko je do sada prihvatao teoriju evolucije kao znanstveno objašnjenje, može posumnjati da su ovi brojevi preuveličani i da ne odražavaju pravo činjenično stanje. To nije tako: ovo su nedvosmislene i konkretne činjenice. Nijedan evolucionist nema prigovor ovim brojkama. Oni prihvataju da je vjerovatnoća slučajnog formiranja jednog proteina "slaba kao i vjerovatnoća da majmun napiše historiju čovječantva na daktilo-mašini a da ne načini nijednu grešku".93 Medutim, umjesto prihvaćanja drugog objašnjenja, tj. stvaranja, oni nastavljaju sa branjenjem ove nemogućnosti. Ista činjenica priznata je od strane mnogih evolucionista. Naprimjer, Harold F. Blum, čuveni evolucionista, izjavljuje da je "spontano formiranje polipeptida (u koje spadaju proteini) veličine najmanjeg poznatog proteina, izgleda, izvan svake vjerovatnoće".94 Evolucionisti tvrde da se molekularna evolucija odigrala tokom veoma dugog perioda vremena i da je taj dugi vremenski period nemoguće učinio mogućim. Ipak, bez obzira koliko dati vremenski period bio dug, nije moguće da aminokiseline formiraju proteine slučajno. William Stokes, jedan američki geolog, priznaje ovu činjenicu u svojoj knjizi Essentials of Earth History pišući da su šanse da se ovo desi toliko male da "protein na taj način ne bi nastao tokom milijardi godina na milijardama planeta, svakoj prekrivenoj slojem od koncentriranog vodenog rastvora potrebnih aminokiselina".95 "Šta dakle, sve ovo znači?" Perry Reeves, profesor hemije, odgovara na ovo pitanje: "Kada neko ispituje široki spektar mogućih struktura koji bi mogao rezultirati iz jednostavne nasumice nastale kombinacije aminokiselina u isparavajućoj prvobitnoj smjesi - moru, zapanjujuće je vjerovati da je život mogao nastati na ovaj način. Vjerodostojnije je reći da je jedan Veliki Graditelj, sa jednim majstorskim planom, bio potreban za takav zadatak."96 Ako je slučajno formiranje čak i samo jednog od ovih proteina nemoguće, tada je milijardu puta više nemoguće da se milioni proteina igrom slučaja udruže na odgovarajući način da bi formirali kompletnu ljudsku ćeliju. Da stvar bude još nevjerovatnija, ćelija se ne sastoji samo od gomile proteina. Uz proteine, ćelija se sastoji od nukleinskih kiselina, karbonhidrata, masti, vitamina i mnogih drugih hemikalija kao što su npr. elektroliti, u specifičnom odnosu, harmoniji i dizajnu u pogledu i strukture i funkcije. Svaki od ovih sastojaka funkcionira kao gradivni blok ili ko-molekula u različitim organelama. Robert Shapiro, profesor hemije na New York University i DNA ekspert, izračunao je vjerovatnoću slučajnog formiranja 2000 tipova proteina nadenih u jednoj jedinoj bakteriji (u ljudskoj ćeliji nalazi se 200.000 različitih tipova proteina). Broj koji je dobio bio je 1 naprema 1040.000.97 (Ovo je nevjerovatan broj koji se dobije stavljanjem 40.000 nula iza jedinice.) Profesor primijenjene matematike i astronomije sa University College (Cardiff, Wales), Chandra Wickramasinghe, komentira: "Vjerovatnoća spontanog formiranja života iz nežive tvari je jedan naprema broju sa 40.000 nula iza toga... to je dovoljno veliko da sahrani Darwina i cijelu teoriju evolucije. Život je morao biti smišljeni produkt jedne Inteligencije, obzirom da nije nastao slučajno ili iz neke primitivne smjese, koje nije bilo ni na ovoj, a ni na bilo kojoj drugoj planeti."98 Sir Fred Hoyle komentirao je ovako ove nevjerovatne brojke: "Zaista, ovakva teorija (da je život produkt neke inteligencije) je toliko očigledna da se možemo samo čuditi zašto, zbog te očiglednosti, nije široko prihvaćena. Razlozi za ovo su prije psihološki nego znanstveni."99 Razlog zašto je Hoyle upotrijebio termin psihološki je samouvjetovanje evolucionista da ne prihvate tezu da bi život mogao biti stvoren. Ovi ljudi su postavili odbijanje Božijeg postojanja kao svoj glavni cilj. Jedino zbog ovog razloga oni nastavljaju braniti nerazumne scenarije za koje i oni sami priznaju da su nemogući. Ljevoruki proteini Hajde da sada u detalje ispitamo zašto je nemoguć evolucionistički scenario koji se odnosi na formiranje proteina. Samo tačan redoslijed pogodnih aminokiselina nije dovoljan za formiranje proteinske molekule. Pored ovoga, svaka od 20 različitih tipova aminokiselina, prisutnih u sastavu proteina, mora biti takozvana "ljevoruka". Postoje dva tipa aminokiselina, ljevoruki i desnoruki tip. Razlika medu njima je u tzv. zrcalnoj simetriji, tj. u njihovim trodimenzionalnim strukturama, one su različite, ali sliče jedne drugima kao što medusobno sliče lijeva i desna ruka u jedne osobe. Aminokiseline jednog tipa lahko se spajaju sa aminokiselinama drugog tipa. Kroz istraživanje je otkrivena jedna začudujuća činjenica. Svi proteini u biljaka i životinja, od najjednostvnijih do najsloženijih organizama, napravljeni su od tzv. ljevorukih aminokiselina. Ukoliko bi se i jedna jedina desnoruka aminokiselina spojila na strukturu proteina, taj protein bi postao beskoristan. Što je dosta interesantno, u nekim eksperimentima su bakterije, kojima su date desnoruke aminokiseline, odmah uništile te aminokiseline, a, da bi ih mogle iskoristiti, u nekim slučajevima su formirale ljevoruke aminokiseline od komponenata koje su preostale nakon razaranja desnorukih aminokiselina. Pretpostavimo na trenutak da je život nastao slučajno, baš kako evolucionisti tvrde da se desilo. U ovom slučaju desnoruke i ljevoruke aminokiseline, koje su stvorene slučajno, trebale bi u prirodi biti prisutne u, otprilike, jednakim količinama. Zbog toga bi sva živa bića u svojoj gradi trebala imati i desnoruke i ljevoruke aminokiseline, pošto je hemijski moguće da se aminokiseline oba tipa medusobno spajaju. U biti, proteini koji postoje u svim živim organizmima načinjeni su samo od ljevorukih aminokiselina. Pitanje kako proteini mogu odabrati jedino ljevoruke izmedu svih aminokiselina i kako čak nijedna jedina desnoruka aminokiselina ne biva umiješana u životni proces je nešto što se još uvijek suprotstavlja evolucionistima. Oni nemaju načina da objasne takav specifičan i svjestan izbor. Štaviše, ova karakteristika proteina intenzivira konfuziju koju kao ćorsokak evolucionista pravi "slučajnost". Da bi bio formiran smislen protein, nije dovoljno da aminokiseline budu samo prisutne u odredenom broju, u savršenom redoslijedu i da budu kombinirane zajedno u pravilnom, u trodimenzionalnom dizajnu. Uz sve to, sve ove aminokiseline moraju biti odabrane izmedu ljevorukih, a da, pri tome, nijedna desnoruka aminokiselina ne smije postojati medu njima. A ipak, ne postoji mehanizam prirodne selekcije koji bi prepoznao da je desnoruka aminokiselina dodata redoslijedu aminokiselina, mehanizam koji bi prepoznao da je to pogrešno i da ona zbog toga mora biti odstranjena iz lanca. Ova situacija još jednom, zauvijek, eliminira mogućnost slučajnosti i slučaja. U Brittanica Science Encyclopaedia, koja je otvoreni branilac evolucije, ukazano je na činjenicu da aminokiseline svih živih organizama na Zemlji i gradivni blokovi složenih polimera, kao što su proteini, imaju istu - ljevoruku simetriju. Još je rečeno da je to isto kao kada bi bacili novčić milion puta i uvijek dobili npr. glavu. U istoj enciklopediji je takoder rečeno da nije moguće shvatiti zašto molekule postaju ljevoruke ili desnoruke i da je ovaj izbor fascinantno povezan sa izvorom života na Zemlji.100 Ukoliko bi novčić svaki put prilikom milion bacanja pao na glavu, da li bi bilo logičnije da to pripišemo slučaju ili da prihvatimo da postoji neka svjesna intervencija? Odgovor bi trebao biti očigledan. Medutim, uprkos ovoj očitoj očiglednosti, evolucionisti su poduzeli bijeg u slučajnost, jednostavno zbog toga što ne žele prihvatiti mogućnost "svjesne intervencije". Situacija slična ovoj sa ljevorukošću aminokiselina postoji i sa nukleotidima, najmanjim jedinicama DNA i RNA. Suprotno od aminokiselina u živim organizmima, jedino desnoruki nukleotidi bivaju izabrani. Ovo je još jedna situacija koja ne može biti objašnjena slučajnošću. Kao zaključak, sa vjerovatnoćom koju smo ispitivali do sada, definitivno je dokazano da postanak života ne može biti objašnjen slučajnošću. Ako pokušamo izračunati vjerovatnoću slučajnog nastanka za protein prosječne veličine, sastavljen od 400 aminokiselina, izabranih jedino izmedu ljevorukih aminokiselina, dobijamo da je vjerovatnoća 1 naprema 2400, tj. 10120. Usporedbe radi, podsjetimo se da je broj elektrona u univezumu procijenjen na 1079, što je mnogo manje od vjerovatnoće u našem slučaju. Računanjem vjerovatnoće da ove aminokiseline formiraju potreban redoslijed i funkcionalni oblik dalo bi još veći broj. Ako udružimo ove vjerovatnoće i ako proširimo predmet razmatranja vjerovatnoće na formiranje većeg broja i na formiranje različitih tipova proteina, rezultati postaju nepojmljivi.
Posted on: Thu, 12 Sep 2013 00:53:30 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015