Sjećam se jedne djevojčice koja je najranije djetinjstvo provela u skučenom mračnom sobičku sa svojom majkom. Bila je to trošna kućica njene bake i djeda u mom selu. Kako je njezina majka bila na sramotu selu i svojim roditeljima jer je ostala trudna, a da nije imala muža, obje su bile predmet stalnih osuda. Kao mala djevojčica nije shvaćala zašto se niko od djece nije smio igrati sa njom, a još ju je više čudilo što ju baka i djed gledaju ispod oka i ljutito mumljaju: "kopile, kopile". Samo je njezina majka poklanjala joj svu svoju ljubav, no nju je život tako smrvio da je hodala poput sjene. Njezini roditelji su je kažnjavali za sramotu koju im je nanijela, ne shvaćajući kako time čine još veće zlo. Djevojčicu su mrzili još i više jer ih je već svojim postojanjem podsjećala na ono što joj nisu željeli oprostiti. Bilo je to neveselo i tegobno djetinjstvo, puno njezine i majčine tuge. Kad joj je majka vodila već posljednju bitku sa životom, rekla joj je kako ju je začela u jednom nesmotrenom trenutku svoje mladosti i ne znajući što čini. U susjednome mjestu, na svadbi njezine prijateljice, zaveo ju je jedan od sudionika svadbe, u kojeg je potajno bila zaljubljena. Kad mu je rekla da je trudna, okrenuo joj je leđa, a ona se od straha nije usudila povjeriti svojim roditeljima. Ipak, trudnoću nije mogla zauvjek skrivati pa je došlo do strašne svađe u kući. Djevojčinom rođenju nije se veselila čak ni ona, a kamoli netko drugi. Iskreno je govorila svojoj kćerki, boreći se sa suzama i bolovima koji je posljednjih dana života gotovo nisu napuštali. Djevojčica je tada znala što joj je majka sve propatila, sjećajući se namrgođenih, hladnih lica svoje bake i djeda. Nije zamjeravala majci što ju isprva nije voljela jer je shvatila da ni njezina majka nikada nije bila dovoljno voljena. Kao da je bila rođena za život u poniženju i ljudskoj ravnodušnosti, osuđena za ono što gotovo i nije bila njezina krivnja. Nikad joj nije otkrila tko je njezin otac, ali nikad je kćer nije ni pitala jer ga je u srcu prezirala i osuđivala kao glavnog krivca za zlosretnu majčinu sudbinu. Jednog proljeća napokon su im svanuli sretni dani. U njihovom selu pojavio se stranac, raspitujući se za neko zemljište. Djevojčica je tada napunila sedam godina i sve više patila što njezina majka trpi tolika poniženja od vlastitih roditelja. Uvečer , kada su legle, majka ju je snažno privukla na grudi, govoreći joj kroz suze: zlato moje, jednog dana sve će ovo završiti. Nas dvije ćemo otići daleko odavde i pronaći svoj mir. Taj dan im je bio sve bliže. Neznanac koji se pojavio u selu, jednog dana ih je provozao u automobilu. Kad su se vratili kući, valjda je već cijelo selo brujalo o tome jer su ih dočekali prijekori bakini i grubi povici: kurvo jedna, opet nas sramotiš. Majka je prekrila lice rukama i pobjegla u njihov sobičak, a djevojčicaica je otrčala za njom i stisnula se uz njezino drhtavo tijelo u kojem je nalazila jedini zaklon i sigurnost.Možda se netko pita zašto je majka trpjela sve te uvrede, zašto nije negdje drugo započeti novi život. Možda ju je osim neimaštine i straha hoće li moći sama, za roditelje vezivalo nešto mnogo čvršće i dublje. Mislim da se na neki iskrivljen, ropski način htjela iskupiti za svoj grijeh i vlastitim poniženjima okajati sramotu koju su zbog nje pretrpjeli. Ipak, nakon ove mučne scene sve se promjenilo vrtoglavom brzinom. Spakirale su stvari i otišle sa strancem. Stranac ih je odveo do svog mjesta i smjestio ih u topli dom. U novoj sredini sve je bilo tako čudesno da su uživale u svakom novom danu. Djevojčica je stranca gledala kao dobrog anđela koji je došao spasiti nju i mamu. Znao ju je staviti u krilo i nježno milovati, a ona bi se stisnula uz njega u nevinoj zahvalnosti svoga dječjeg srca. Djevojčica je uskoro dobila i tatu jer je Stranac oženio njezinu mamu. Malo poslije njezinog jedanajstog rođendana njezina mama je počela poboljevati. Ionako mršavo tijelo, počelo je još više mršavjeti, a onda su zaredali njezini posjeti liječnicima. Kad je počela kašljati i izbacivati krv, djevojčica je shvatila da se događa nešto strašno. Djevojčica je sutradan hodala bolničkim hodnicima, upijajući u sebe mirise bolesti, lijekova, dezinfektora. Ona je stavila zelenu kutu i masku na lice i plačući gledala svoju majku na bolničkoj postelji. Izgledala je tako stara i umorna, kao da ju je napuštala životna snaga. Majka je doista zbog kćerkine patnje patila još i više, no djevojčica je bila premlada i preočajna da bih to tada mogla shvatiti. Mislila je da će je svojom ljubavlju održati na životu i istrgnuti iz ralja bolesti. Bila je to želja djeteta koje ne zna drukčije misliti nego samo srcem. A u njezinom je srcu buktala ljubav za majku i silna čežnja da je ne izgubi. Vjerujem da joj se majka borila svim snagama da ostane na životu, ali bolest je bila jača. Majka joj je umrla tiho, po noći, dok je djevojčica spavala i ne sluteći da se gasi njezin život. Za njezinim lijesom je išlo samo nekoliko ljudi jer nisu htjeli javiti baki i djedu za majčinu smrt. Djevojčica im nije mogla oprostiti nepravdu koju su učinili vlastitoj kćeri i za nju su već odavno bili mrtvi. Djevojčina tuga za majkom nije prestajala, tuga i bol su joj slomili srce, pa je tako nakon dva dana i ona otišla za majkom.
Posted on: Thu, 19 Sep 2013 08:29:02 +0000
Trending Topics
© 2015