U više navrata sam se u zadnjih par mjeseci družio s nekim ljudima koji nemaju nikakvu ideju o onome što se zbiva. Ne pričam o onim neukim tipovima čija se neukost može mjeriti samo s njihovom arogancijom i uvjerenjem u vlastito sveznanje, iz čega potom slijedi i agresivnost. O, ne, pričam o sasvim običnim „OK-tipovima“ koji misle da je svijet baš onakav kakav nam se svima činio prije tek koje desetljeće, prije nego što su se karte počelo tako očigledno bacati na stol. Bilo je zanimljivo – ali i uznemirujuće – čuti od nekoliko takvih ljudi (potpuno raznih profila, zanimanja i karaktera) istu rečenicu koja bi se po prilici mogla ovako sažeti: „Uf, vidiš kakve se sve nevolje zbivaju oko nas, kriza je, ali pusti, nama je još dobro.“ To je nemoguće. Ne može tebi biti dobro dok je onom s druge strane ulice ili svijeta loše, to je bar sasvim jasno, sve je povezano na toliko razina da ih se ne može obuhvatiti jednim pogledom, od pukih ekonomskih pa do nekim daleko temeljnijih. Nisu ti ljudi mislili ništa loše, oni jednostavno žive u pogrešnom uvjerenju da se krize , eto, događaju same po sebi, pa k’o živ k’o mrtav. K’o u ratu – nekog ‘strefi’ zrno, nekog ne, nekoga zapadne da se nađe na mjestu gdje je gusto, a drugi svemir (ili dobre obiteljske veze, što je češći slučaj) dodijeli takve karte da bude ćato negdje duboko u pozadini. He, ali kako je došlo do rata….? Ova igra se igra tako da se nikada jednakim intenzitetom ne napada sve. Postupno se svima oduzima po malo slobode, prava i sredstava za život, pa se pušta ljude da se na to naviknu, da im to postanu nova stvarnost (nikad nema vraćanja na staro) pa se onda proces ponavlja. U isto vrijeme na neke dijelove čovječanstva u neka vremena vrše se ekstremni udari, dok se neke druge neko vrijeme pušta na miru da se ‘razvijaju’. Oni, naravno, vide kako je ovim drugima pa šute i kenjaju, sretni što ih je to mimoišlo i zbiva se nekom drugom. Ali doći ćeš i ti na red, sve je stvar ‘tajminga’. Dohvatit će te već: ratom, umjetnom hranom i bolestima, nekim novim zakonima ili nekom novom umjetno stvorenom krizom u kojoj ćeš izgubiti sve što misliš da čini tvoj preponosni i samozadovoljni identitet koji se temelji na premisi „briga mene za sve, važno da sam se ja sretno izvukao.“ Dapače, na tim crtama statusnih razdvajanja stvaraju se umjetni sukobi između raznih grupa ljudi, od kojih svaka strahuje da ih ona druga ugrožava i da je ona mogući krivac za eventualni pad njihova standarda. Čini mi se da postoje i crte vremenskog razdvajanja. Nešto se dogodilo u prošlosti, pa si sretan što si se rodio sada, a ne tada. Spomenuo sam prije Staljinov SSSR, u kojem je jedina profitabilna industrija bila logorska, jer je preko dvadeset milijuna ljudi radilo robovski, gladni i umirući kao muhe. To je njemački komunist Karlo Štajner sve do detalja opisao u svojoj autobiografskoj knjizi „7000 dana u Sibiru“. To nije bila anomalija, to je bila suština tog sustava i ekonomije. GULAG (Generalna Uprava Lagera) je bio država u državi, sa svojim ‘ministarstvima’ – odjeli za ribarstvo, poljoprivredu, teške metale, željeznice… Jedni mršavi robovi su lovili ribu i uzgajali pšenicu da bi hranili druge robove koji su s 30 grama kruha na dan i loncem tople vode ili komadićem slane haringe kopali rude koje je SSSR skupo prodavao na svjetskom tržištu, a s dijelom tog novca subvencirao svu ostalu industriju koja nije bila rentabilna. Bizarno ekonomičan sustav, ali u isto vrijeme dijaboličan i potpuno lišen bilo kakvih naznaka humanosti, u kojem su ljudi svedeni na mrave – jedan umre, drugi ga zamijeni, roj i dalje živi. Ah, sva sreća da je to prošlost, svakojaki užasi i anomalije su se zbivali u povijesti ljudskog roda, na sreću mi smo se rodili kad je to sve iza nas. Hu, dopustite mi trenutak pauze da otrem znoj sa čela. Hm, anomalije? Povijest i prošlost? Pripada li sve to doista tim pretincima? Ukucajte u Internet tražilicu „FEMA camps“ pa provjerite. Diljem SAD-a već je izgrađen sustav koncentracijskih logora koji ima kapacitet primiti nekoliko desetaka milijuna ljudi. Za meksičke imigrante, rekli su. Kojih ima nekoliko tisuća godišnje. Za slučajeve katastrofa , rekli su. Ali nisu korišteni za pomoć žrtvama uragana Katrina. Pročitajte već klasičnu knjigu „No logo“ od Naomi Klein, pa možete lako demontirati i drugu pretpostavku – da robovski sustav pripada prošlosti. Svugdje po svijetu šarene artikle za nas, zapadnjake, rade pothranjeni i na razne načine zatočeni ljudi. Isti mentalitet koji je uništio Afriku, stvorio nacizam i staljinizam, Pola Pota i kineski komunizam, prvi i drugi svjetski rat – isti taj mentalitet i danas je na mjestima nevidljive moći. Tipovi poput pripadnika obitelji Rotschild stvorili su i financirali i Staljina i Hitlera, a njihovi podređeni Roosevelta (oba prvospomenuta nadmetali su se u tome tko će pobiti više Rotschildovih „sunarodnjaka“, baš kao što s Blair, Bush i Barrack netremice slali u smrt svoje „sunarodnjake“, je r za te tipove podjele koje su nama nametnuli nemaju nikakvog značaja, oni su odani nekoj drugoj agendi) jer imaju za cilj stvaranje sukoba i to s Rotschildima nije tek kuriozitet, neka bezvezna ‘teorija urote’ ili fantazmagorija, to je gola, mada u povijesti skrivena činjenica (ali povijest ionako služi kao jedna od glavnih zatvora uma) od koje treba krenuti prema razumijevanju što se to zapravo zbiva u ovom svijetu. S time da se klasični robovski sustav od suvremenih inačica razlikuje po prilici kao prvi parni stroj od dizel-lokomotive (u slučaju SSSR-a) ili maglev- vlakova (kao paralela tehnološkoj sofisticiranosti porobljavanja suvremenog doba.) Stari robovski sustavi, poput onih iz antičkog doba, bili su daleko primitivniji, ali na mnogo razina humaniji (recimo, pitanje pothranjenosti i sl.) No, cijela ta priča nije tu da nas zastraši i ispuni osjećajem bespomoćnosti. Ona je tu da joj shvatimo principe pa da ne bude više ona par koraka ispred nas nego da mi budemo par koraka ispred nje. Da mi igramo igru, a ne da igra igra nas. Da se ne nađemo zatečeni kao oni milijuni komunista koje je Staljin poslao u logore, do su oni vjerovali da je utopija konačno ostvarena. Shvaćanje je ključ. I doista može biti deprimirajuće sresti razne ljude koji se vide uspješnima zbog svog automobila ili dobro plaćenog radnog mjesta šarafa u stroju neke bešćutne korporacije, u kojima gaze po donjima i trpe gaženje odozgora. Naravno, da bi svi oni prihvaćali takav sustav, korporacije se – koliko sad do sad zaključio – temelje na dvije vrste reklame, marketinga – ma nazovimo tom pravim imenom: manipulacije percepcijom, tzv. ‘mind-controla’. Jedna struja marketinga djeluje prema van, a ciljna skupina su joj mušterije, kupci proizvoda. Druga je puno manje vidljiva, ali puno bitnija. To je ona usmjerena na vlastite zaposlenike. Bilo mi je nevjerojatno čuti iz usta zaposlenika hrvatskih podružnica nekih od najzloglasnijih svjetskih korporacija da su toj korporaciji „ljudi na prvom mjestu“. Zamislite vi tu besramnosti – u nekim dijelovima svijeta koriste dječju robovsku radnu snagu, u ‘razvijenijim’ dijelovima svijeta zadovoljavaju se time da čovjeku oduzmu svo vrijeme i sve misli, ali „ljudi su im na prvom mjestu“. Onda kroz razgovor shvatiš kako prevesti s novoorvelovskog pravo značenje. Ideja te rečenice je da razni „Odjeli za ljudske resurse“ (opet novoorvelovski – pravo značenje jest „Odjel za uništavanja ljudskih resursa“, a molićulijepo, kad su uopće ljudi postali resursi? Nisu li to živa bića, a resursi su rude ili minerali?) ‘brinu’ da čovjek maksimalno u korporaciji ostvari sebe (ustvari da ‘resurs’ bude što podatniji) , tako što – tako kažu – analiziraju njegove osobine i daju mu naputke kako da djeluje da bi bio što efikasniji i tako, je li, što više u hijerarhiji napredovao. Za analizu osobina koriste se sofisticiranim sustavima anketiranja pod službenim nazivima poput „360“ – što znači 360 stupnjeva, tj. zaposlenik s promatra iz svih kutova, i to tako da, de facto, jedni zaposlenici ‘cinkaju’ druge. To jest, svi ispunjavaju razne upitnike o svim svojim kolegama, pa se ti podaci poslije analiziraju. Mora biti da je devastirajuća za prirodnost i spontanost ta ideja da si cijelo vrijeme promatran iz svih kutova. To je pravi ‘mind-control’ jer je danas cilj robove izdresirati uvjetovati refleksima. Prava priroda čovjeka je spontanost, to je valjda danas pomalo jasno. Ali mravinjak se ne može temeljiti na nepredvidljivosti, baš kao ni stroj. I stroju i roju predvidljivost i odsustnost spontanosti je od životne važnosti. Tri sustavi često čak i ne znaju kako se nositi sa spontanošću – to možete na neki domišljat način i sami provjeriti. Imam i jednu prijateljicu koja je bila tajnica direktora jednog odjela British Petroleuma. Što mi je ona sve ispričala! Više od pola sam pozaboravljao, ali sam zapamtio da su u firmi imali liječnika kojem ideš prije nego što ideš svom liječniku, a onda on ode tvom šefu i javi mu da imaš zdravstvene probleme; da su postojali odjeli zaduženi za lov na one koji krše pravila sigurnosti na radu, a da bi ispunili zadane norme bavili su se trivijama – koliko je visok stolac u odnosu na stol; motrenjem (kroz prozor) zaposlenika koji su u vrijeme pauze izlazili iz zgrade i prelazili pješački prijelaz hoće li ga prijeći na crveno ili će čekati zeleno (ako prijeđu na crveno ugrožavaju same sebe, tj.’resurs’ kompanije pa bi zato bili ukoreni)…Ma bio je to nonsens na nonsens, visoko birokratiziran sustav potpunih besmislica. Ali, oh, tako sam sebi važan… Granica slobode je, kao i obično, u glavama ljudi. Onaj tko neosviješteno prihvati da ga se tako uvjetuje postaje rob. Netko drugi, tko možda izbjegava iste situacije kao prethodno spomenuti da si ne stvara neugodnosti, ali pri tom ima svijest o besmislu toga što vidi i zapravo se nalazi u ulozi promatrača – taj je izbjegao ropstvo. To su naši ‘tajni agenti’ – agenti ljudi i ljudskosti, koji se nisu pretvorili u logorske čuvare sustava koji osjećaju silni animozitet prema bilo kakvom „nenormalnom“ razmišljanju, bivajući tako promotori psihološkog fašizma čija je krilatica „pa to svi znaju“. Danas u korporacijama i bankama ima puno i takvih ljudi. Stalno ih srećem. Rade oni svoj rutinski posao da bi mogli živjeti, ali ispod te površine se krije toliko toga više. Prije svega mislim na uočavanje, percepciju, razumijevanje, interese koji ih zaokupljaju u slobodno vrijeme, u rasponu od onog što se obično naziva duhovnost pa do recimo biodinamičkog poljodjelstva. Takvi susreti su mi optimistični. Direktor podružnice najveće domaće banke u nekom manjem gradu – ‘alternativac’…Ima nade za svijet. Dakle, na prvom od svih prvih mjesta je uočavanje i razumijevanje. Bivanje budnim promatračem, koji je neagresivan, nenaoružan, ne –ljut (jer razumije stvari), neisfrustriran ( jer mu je jasno da cijela ta igra sa svim svojim negativnim konotacijama također postoji s nekim razlogom), a s te točke može birati što će i kuda će. Ako je slobodan u glavi, bit će slobodan svugdje. A tek tada, slobodnog uma, bit će u mogućnosti da dokuči prava zbivanja i bit stvari koja se krije iza filma kojeg mnogi danas nazivaju ‘matrica’. Što je zapravo dosta dobar naziv. Vrlo je lako moguće i da će takva percepcija utjecati na izbor budućih zanimanja (znam ljude koji su otišli iz takvih okružja kad su ih pročitali), ali možda će i ostati tamo, ali na jedan sasvim drugačiji način (imam prijatelja koji radi u banci, ali izvan operativnih djelovanja u radno vrijeme ona za njega uopće ne postoji. Kad kažem „ona“ mislim na taj šminkerski sustav vrijednosti.) Doduše, znam i one koji su žestoko ‘ufurali’ u „uspjeh“ u hijerarhiji „korporacijskog stroja“ i nemojte ih ni pokušati razuvjeriti da su na gubitku, a ne na dobitku. Jer tko ti može kompenzirati samog sebe? Malo sam se raspisao,a to mi uopće nije bila namjera. U biti sam se htio ‘švercati’ i napisati tek mali uvod za jedan tekst koji ću u priložiti u nastavku. Nikad prije nisam čuo za čovjeka koji ga je napisao, a on se zove Zen Gardner. Navodno piše neki blog, na koji sam bio prelijen otići, ali je zato u jednom od nedavnih brojeva časopisa „Svjetlost“ osvanuo prijevod jednog njegovog teksta. Čitao sam ga i pitao se kako je netko uspio u toliko malo prostora sažeti, pa… sve. Naravno da je taj tekst, prepun jasnoće i logičnosti i razumnih pitanja, možda prihvatljiviji onima koji su pročitali stotine stranica raznih knjiga (ili pratili na internetu na raznim web-siteovima ili youtubeu) koje detaljnim podacima argumentiraju svaku od spomenutih teza, ali danas nam više nije potrebno neprekidno ponavljati iste priče. Osim toga, istina ionako mora biti obranjiva na svim razina, pa i na ovoj generalnoj. Pozabavimo se stoga radije implikacijama, zaključcima, širom slikom, svime onime što proizlazi iz svih tih podataka s doista brojnih područja. Ti podaci su se zato i pojavili, a ne da budu svrha samima sebi. Neću duljiti (mada je za to kasno, već sam to učinio), nego prilažem u nastavku taj tekst koji mi se toliko jako dopao. Zato sam siguran da bi se i vama mogao dopasti. Čitamo se! Kresimir Misak
Posted on: Tue, 06 Aug 2013 04:02:10 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015