Volio sam ono naše mjesto. Čuj mene , naše. Zapravo, to je bilo tvoje mjesto, ja sam tu počeo dolaziti, tek kada sam osjetio da nemam nikoga, i da si ustvari, ti bila moje sve. Ali ti sada ne zeliš ni čuti za mene. Znam, zaslužio sam. Ali ja. Ja se još uvijek sjećam. Svega, najviše tebe. Onih zajedničkih dana, onog tvog osmijeha, svih zajedničkih pjesama, koje smo slušali, ti na jednu slušalicu, ja na drugu, dok bi se ti tako nekako ušuljala do mene, i tada si bila najjača, moram ti priznati, a i ja, i ja. Znaš? Obožavao sam te gledati dok spavaš, imao sam osjećaj da te čuvam, da si uz mene sigurna, da sanjaš lijepo. Sjećam se i onih trenutaka, tvrdoglavih. Kada si znala da sam ustvari ja u pravu, ali nikada nisi odustajala. Bila si posebna, onako moja, samo sa tobom, sve što sam pisao, ustvari je i dobilo neku važnost. Mislio sam, čekat ćeš me, ako me voliš. Ali shvatila si da bit ljubavi nije čekanje, a ja kreten, samo još to imam. Čekanje, i nadu da ćeš jednoga dana meni, opet, pružit priliku, onu koju sam davno izgubio. I svim curama sam lagao, ali tebi bi uvijek morao reći istinu, tako si djelovala na mene, nekako drugačije, umirujuće kao što nijedna nije. Svakoj mojoj šali si se smijala, uvijek, čak i kada nisu bile smiješne. I znam, prisjećajući se tebe, nas, vratiti sve ono, što smo imali. Želio bih onda zaustaviti vrijeme, i živjeti u tim trenucima. Tada ubrzo, svi moji snovi, i sva moja maštanja za tebe budu tako blizu, i ti budeš tu, do mene, moje srce tuče kao nikad do sad, ja sam sretniji no ikada. Baš kao u bajci, ja sam tvoj princ, tvoj sam zaštitnik, onaj kakav sam trebao biti, i sve je onako kako treba biti, kako je trebalo biti.. i onda u jednom trenutku kada vraćam se u stvarnost i vidim da je to bio samo san. Samo moja mašta, i da si ti krenila dalje, a ja još uvijek u mjestu stojim, zapitam se, kako sam samo to mogao dopustit?! Izgubiti, jedinu stvar zbog koje je vrijedilo živjeti? Kako? Kako sam mogao izgubiti onu curicu, onu djevojčicu , iskrenog osmijeha, tajanstvenih očiju i srca, velikoga kao cijeli planet. Onih tvojih razigranih misli, koje bi me, vratile u djetinjstvo, i te trenutke bih bio najsretniji na svijetu. Onih trenutaka kada bi se opuštali u neki novi svijet, za nas potpuno ne istražen, i tada bi mi tihim glasom rekla: " budalo " i tada bi se pogledali i oboje bih se nasmijali. Pričali smo očima, one su nas uvijek odavale. A sada kada te ugledam, imaš pogled tako prazan, tako hladan, onaj koji boli. Sve si mi praštala, imala razumijevanja za svaku poruku koja kasno navečer nije stizala,jer sam bio sa drugima. Svako buđenje bez mene,koje sam ja ostavljao, za druge cure,koje se danas i ne sjećaju moga imena. Mog izgleda. Mene. Opraštala si mi i svaki moj ispad,koji tebi nikada i nije trebao biti namijenjen. A ti,uvijek si se trudila biti najljepša, za mene. Biti najbolja, i bila si. Još uvijek si. Nikada nisi gledala izgled čovjeka, uvijek si vjerovala da svaki od nas u sebi krije nešto dobro. Obožavala si ujutro slušati glazbu, rekla si da je jedino tada najljepša i da je tek tada doživimo, onako kako treba. Iz nekih razloga, obožavala si, poslati mi poruku, tek onako, da te se sjetim. Ni sama ne znaš, da si ti osoba o kojoj je teško prestati razmišljati, da i kada ne dobijem poruku, uvijek si bila prisutna u mom životu. I ni sama ne slutiš koliko mi je to, zapravo bilo drago. Možda sada shvatiš. Sada kada se molim da dobijem, makar praznu poruku od tebe. I sjećam te se, kako bi , bez obzira na sve uvijek imala onaj iskreni osmijeh na licu. Ljutila bi se na vjetar kada bi ti pokvario frizuru, koju si, kako kažeš uvijek za mene slagala. Imala si onaj iskreni pogled na svijet. Onaj koji je govorio, sve ono što ti nikada nisi. Bila si srcu najdraža, duši najbliža. I znaš. Nedostaješ mi. Nedostaje mi sve tvoje. Volim te. Jače i sigurnije, no ikad. Je li to dosta, da mi se vratiš? Reci da je. Molim te. Još ovaj put, pomolimo se zajedno za bolje sutra. Moje bolje sutra je uz tebe, a tvoje?
Posted on: Fri, 12 Jul 2013 13:09:14 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015