lloku je 11.10.1991. godine upućen novi ultimatum JNA sa zahtjevom da predaju naoružanje i da jedinice JNA uđu u mjesto. Na proširenoj sjednici Gradske skupštine 12. listopada odlučeno je da se o ultimatumu izjasne građani na referendumu, radi dobivanja na vremenu, jer su pregovori tih dana na međurepubličkoj razini davali nadu u miran ishod. Građani izlaze na referendum 13.10.1991. u uvjetima potpunog okruženja grada. Prvi slobodni teritorij udaljen je 50 km, u Vinkovcima. Oružani otpor bio bi ravan samoubojstvu vise tisuća civila i djece, jer je zbog pridošlih prognanika broj žitelja lloka udvostručen. Na referendumsko pitanje o predaji oružja i o potpisivanju sporazuma s JNA 71 posto građana se izjasnilo protiv predaje oružja i potpisivanja takvog sporazumna. Na drugo referendumsko pitanje o zajedničkom iseljenju u slučaju ulaska JNA u mjesto, 73 % građana se izjasnilo za progonstvo umjesto života pod terorom srbočetnčke vlasti. U Šidu, 14.10.1991., u nazočnosti generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i predstavnika Europske misije g.Hugha Cunningama i Petra Kyipra, izdiktiran je ultimativan Sporazum o uvjetima progonstva stanovnika llok i susjednih mjesta. Dio civila iz Šarengrada i Bapske, želi preko Šida i Bosne samomicijativno doći do slobodnog dijela Hrvatske. Oko 50 osoba je uhićeno i zadržano u logorima Šida, Sremske Mitrovice i Begejaca. U Bapskoj su 14.10.1991. ubijeni Ivan Mijić i Miroslav Kolak iz Šarengrada te Nada Vrbanić iz lloka. Dok su predstavnici JNA diktirali Sporazum o progonstvu, jedince JNA su 14. listopada ušle u Šarengrad, Bapsku i Mohovo. Ondje ostaje dosta hrvatskog stanovništva izloženog ubijanju, mučenju i odvođenju u logore. Nakon desetodnevnog sakrivanja po šumama u llok se probija jedna skupina civila iz Tompojevaca. Pripadnici ZNG i nekoliko građana nisu vjerovali u miran izlazak iz okruženja, pa noću od 15./16.10.1991. 60 pripadnika s naoružanjem odlazi u proboj i nakon tri dana stižu do Lipovca. Kolona od oko 8000 prognanika skuplja se 17.10.1991. godine od 7 sati. Uz nazočnost promatrača Europske zajednice predstavnicima JNA predano je 250 pušaka i 5 minobacača. Šezdeset pet policajaca MUP-a zadržalo je osobno naoružanje i pratilo kolonu. Samo jedan policajac odlučio je ostati u Iloku. Kolona prognanika skuplja se od jutarnjih sati kod mlina i nastavlja kroz sve ulice grada do kraja Radićeve, Benešićeve i drugih ulica lloka svim prijevoznim sredstvima: automobilima, traktorima, prikolicama, kamionima... Prognanici iz Tovarnika, Lovasa, Bapske, Šarengrada, Mohova, Opatovca, Sotina i drugih mjesta te mnogi lločani bez vlastitog su prijevoznog sredstva. Solidarnost je vrlo visoka, i svi pronalaze prijevoz. Prognanici sa soborm najčešće nose osobnu garderobu ili drage uspomene. Većina kuća ostaje prazna, u nekima ostaju starije osobe. Ulice su opustjele. Dio Slovaka i Srba odlazi u Bačku Palanku, ali ubrzo se vraćaju u llok. Kolona kreće polako prema mostu, metar po metar, uz guranje automobila, stedeći benzin. Zastoji su česti, ljudi se skupljaju, razgovaraju najčešće o tome sto su ostavili za sobom. A ostalo je sve: kuće, neobrani vinogradi i kukuruzi, stoka u stajama ili puštena po ulicama. U kućama ostaje sve što se generacijama skupljalo, kuće ostaju otključane, jer čemu ih zaključavati. Ostaju i psi vjerni čuvari kuća. Stanovnici koji su odlučili ostati izlaze na ulicu i prate kretanje kolone, promatrajući vlažnih očiju one koji odlaze. Pojedinci iznose piće ili kavu. Jedna žena u koloni nalazi se pred porodom. Druga žena silazi s kamiona i prelazi u osobni automobil. Tesko joj je, jedva hoda, rodila je prije tri dana. Lijep je sunčan jesenski dan. U normalno vrijeme većina stanovnika bila bi u polju, brala bi grozđe u vinogradu, brala bi kukuruz ili sijala pšenicu. Vinogradi ostaju neobrani, a obilno su rodili. Obistinila se narodna izreka da u ratnim godinama polja obilno rode. Ove godine sve je rodilo: pšenica, kukuruz, vinogradi, voćnjaci... Sav urod ostaje, što u poljima, što u punim skladištima. Promatrači misije EZ u bijelim odorama prate kolonu pješice obilazeći je s jednoga na drugi kraj. Gledaju šuteći golemu masu ljudi, vjerojatno ništa ne shvačajući. Uostalom, engleski rijetko tko zna. Svećenik otac Marko Malović ostaje sam u franjevačkom samostanu kao čuvar crkve i samostana, te tješitelj malobrojnih vjernika koji ostaju. I danas je tamo kao jedini svećenik na tom dijelu okupirane Hrvatske. (tekst je iz 1994.g.-opaska). Na zaobilaznici kod mosta nalazi se kontrola JNA, na okolnim brežuljcima je mnoštvo vojnika u svježe iskopanim rovovima i s uperenim cijevima. Pokraj zaobilaznice stoje tenkovi u borbenom položaju. Prolazimo vojnu kontrolu, koja pregledava osobne karte i provjerava sve u svojim popisima. Pojedince izdvajaju iz kolone. Vojnici pretražuju osobne stvari, traže oružje ili tko zna što. Izdvajaju kamione društvenog vlasništva i bolničko vozilo sa dva ranjenika i odvoze ih u Novi Sad. Prognanici koji su istjerani s izdvojenih kamiona gledaju što ce uzeti od stvari koje su ponijeli. U rukama se u može ponijeti samo malo. Na kraju ostavljaju sve. Odvode ih u vojne autobuse. Poneki izlaze iz njih i uguravaju se u automobile ili u traktorske prikolice znanaca. Posljednji iz kolone napuštaju nadzorno mjesto u 18 sati i 10 minuta. S Principovca se upućuje posljednji pogled na llok, s čvrstim uvjerenjem u povratak. Do Lipovca put je dug 40 Km. Vozi se polako, zastoji su česti. Na nekim vozilima pregrijavaju se motori, pucaju gume, nastaju kvarovi, ponestaje benzina. Mehaničari brzo priskaču u pomoć, uklanjaju zastoj ili se vozači ispomažu vučom. Kolona prolazi kroz Sot, selo u Vojvodini nastanjeno Hrvatima. Rijetki stoje na ulici, a većina iza prozorskih zastora prati kolonu suznih očiju. Pozdravljaju sa dva uzdignuta prsta. Cijelim je putem jako vojno osiguranje, a posebno u Šidu. Većina građana mirno promatra kolonu. Ponegdje se čuje dobacivanje: Tuđmanove svinje!, Ustaše!. Neki vojnik viče Treba vas sve poklati!. Malo dalje čuje se šapat Ne bojte se! Prvi dio kolone stiže u Lipovac oko 18 sati. Ostali pristižu tijekom noći. Kolonu dočekuje narod Županje i onog dijela Slavonije te predstavnici Vlade Republike Hrvatske. Odmah se kreće dalje, dio prema Slavonskom Brodu, drugi prema Đakovu i Zagrebu. U lloku je iz kolone izdvojeno 17 civila, koji su odvedeni u srpske logore, gdje su mučeni, a većina ih je razmijenjena 12.12.1991. godine. Većinu prognanika hrvatska vlast smješta u odmarališta Mošćeničke Drage, Krka, Pule, Opatije i Lovrana, a drugi dio kod rodbine, prijatelja i dobrih ljudi u Zagrebu, Slavoniji i diljem Hrvatske. Čitava Hrvatska pruža pomoć u hrani, odjeći, stanovima, vikendicama. Mnogi prognani odlaze i u inozemstvo. Kad je iz lloka izišla kolona prognanika, u grad ulaze postrojbe JNA, a pod njihovom zaštitom, nešto kasnije, četničke skupine domaćih Srba i najekstremnije skupine iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Hrvatske. Sve kuće su temeljito pretražene, prekopavaju se vrtovi i trazi zakopano oružje i imovina. Preostale Hrvate privode na saslušanja, neke i muče, na rukavima moraju nositi bijele marame, kuće im označavaju bijelim krpama. Uvedena je zabrana kretanja bez propusnica, policijski sat i drugo. Podrumske prostorije milicijske stanice, SDK i podrumi privatnih kuća postaju mučilišta. U svim mjestima odmah se osniva nova srpska vlast i milicija. U poduzećima i ustanovama postavljeni su novi rukovoditelji ili su ostali stari koji su podobni. U studenom i prosincu 1991. godine dolazi do prvih naseljavanja Srba u prazne hrvatske kuće. Kasnije se useljava Milicija SAO Krajine, a na kuće stavljaju natpis Kuću zauzela milicija. Krajem 1991. i početkom 1992. godine Vlada Srbije prisilno useljava Srbe s područja zapadne Slavonije, ali i iz BiH i Srbije. Preostalo nesrpsko pučanstvo stalno protjeruju radi dolaska novih srpskih kolonista. llok postaje najtraženije mjesto u Hrvatskoj za useljavanje Srba. Pljačka i uništavanje imovine svakodnevna je pojava. Opljačkano je sve: najprije dragocjenosti i bijela tehnika, zatim strojevi i alati, umjetnine i pokućstvo, stoka i vino, prodavaonice i tvornička skladišta. Sve se to prenosi iz jedne u drugu kuću, a najčešće u Vojvodinu. Mnoge kuće su minirane, pale ih i uništavaju. U Šarengradu i Bapskoj porušeno je ili zapaljeno 75 kuća. U Bapskoj su oštećeni crkva, u Šarengradu crkva, samostan i župni dvor, u Mohovu crkva, u lloku kapelica Sv. lvana Nepomuka na tržnici, a mnogi križevi po mjestima i poljima porušeni su i uništeni. U tri navrata: 19. i 25.4. te 8.7.1993. godine granatama i eksplozivom oštećeni su toranj, ulazna crkvena vrata i vitraji na prozorima crkve Sv. lvana Kapistrana u lloku. Jelenska divljač u šumama je ubijana, stare hrastove šume i bagremike nemilosrdno sijeku i odvoze. Pljačkaši sijeku voćnjake i vade drvene stupce iz vinograda. Unatoč nazočnosti UNPROFOR-a okupirano područje Srbi temeljito etnički čiste od Hrvata i drugoga nesrpskog pučanstva. Iz Mohova je 27.10.1991. godine protjerano 50 osoba, iz Šarengrada 18.3.1992. godine 44 osobe, 24.3.1992. godine 170 osoba, a 30.3.1992. godine iz Bapske i Šarengrada 15 i 24.1.1993. godine iz Bapske 72 osobe. Prema djelomično prikupljenim podacima u 1992. godini protjerano je s ovog područja 377 osoba, a stvaran se broj procjenjuje na oko 700 osoba. U 1993. godini zabilježeno je 218 protjeranih osoba. llok sve više napuštaju Hrvati grkokatolici, koji su 1945. godine iz Žumberka kolonizirani u llok. Prema dostupnim podacima 31.12.1993. godine Hrvata je u Bapskoj ostalo oko 180, u Šarengradu oko 90, Mohovu 14 i u lloku oko 500, uglavnom starijih osoba. U lloku je ostalo i oko 1000 Slovaka. Najteži gubici su ljudske žrtve, koje su većinom nastale nakon okupacije i kao posljedica izravnog ubojstva ili smrti nakon teških mučenja. Do 1.11.1993. godine ljudskih je žrtava u lloku bilo 27, Šarengradu 15, Mohovu 2 i u Bapskoj 14, ukupno 58 osoba. Zbog psihološkog stresa prijevremeno je pod okupacijom umrlo oko 100 osoba, a kroz srpske logore prošlo je oko 100 osoba. Tijekom dva svjetska rata iločki kraj je pretrpio velike društvene promjene. Novonastale promjene, stvorene tijekom srpske agresije od 1991. do 1994. godine mnogo su veće i ostavit će dalekosežne posljedice zbog protjerivanja cjelokupnoga hrvatskog stanovništva i velikih ljudskih žrtava, te sloma privredne proizvodnje i uništavanja kulturne baštine i tradicije. Svaki prognanik, kako to u pjesmi Progonstvo Iloka kaže Slavko Mihalić, čeka dolazak na obalu Dunava, gdje ce jednom grad,sastavljen od kristalnih komadića,ponovno sjati u noć slobodnoga Srijema. Autor teksta: Stipan Kraljević, dipl.agr. i gradonačelnik Iloka u progonstvu
Posted on: Tue, 15 Oct 2013 16:20:24 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015