ovo sam čitala davno u jednoj knjizi... Događaj se odigrao u prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna svjetska štampa. Oplovljavajući svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Već danima su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju, ugledali obrise nevelikog južnog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj karti, to Bryanove nije čudilo, jer su znali da njihova brodska karta nije najnovijeg datuma. Osim toga, područje kojim su plovili vrvjelo je bezbrojnim otočićima. Kako se spuštala noć, odlučili su da prenoće u vodama ovog tihog pacifičkog otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u malu pješčanu uvalu, a kako im se činilo da otočić nije naseljen, bacili su sidra, odlučivši da se sutra pozabave istraživanjem unutrašnjosti otoka. Uzalud je te noći James Bryan pokušavao da identificira otok. Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se služio, otočić nije bio registriran. Precizno je zabilježio njegov položaj, odlučivši svoje otkriće javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se našlo u pomorskim atlasima. Tu su noć James i Helen priuštili sebi malu svečanost. Večerali su na palubi jastoge koje su kupili na tržnici otoka Vivak, uz svijeću i bocu pjenušavog vina, diveći se tihoj južnoj noći i živopisnom otočiću po čijim su pješčanim plažama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano povijale, zaklanjajući zvjezdano nebo. Bryanovi su te noći otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjećanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom. Prva se probudila gospođa Helen. Sunce je već bilo odskočilo i ona je lijeno išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili. Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda unaokolo prostirala se mirna morska pučina i nigdje na obzorju nije bilo one tihe uvale, niti živopisnog otoka sa visokim palmama pored kojeg su se usidrili predhodnog dana. Helen je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo uzalud. Sve što su mogli zaključiti bilo je da njihova jahta tijekom noći nije promijenila položaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje su bacili brodska sidra. Ali, živopisnog otoka, međutim, više nije bilo. a ukleti ford ima jednu malu nelogičnost... na početku piše da nije bilo tablica na autu, a pri kraju da su ga po tablicama indetificirali... scratch edit: evo još jedne... neda mi se pisat, vjerojatno ima negdje i na netu, al što bi jednostavno kad mogu komplicirano... Amerikanac neuredne vanjštine došao je na sastanak 1910. godine u Kairo sa egiptologom Douglasom Moorayem. Amerikanac mu je ponudio otkriće neprocjenivog značaja. Mooray nije odolio primamljivoj ponudi. Ispunio je ček te ga je dao Amerikancu i odmah se pobrinuo da se teret pošalje prvim brodom u London. Amerikanac je iste večri pronađen mrtav. Tada je Mooray doznao što je zapravo kupio. Bila je to škrinja u obliku mumije koja je pripadala vrhovnoj svećenici hrama posvećenog bogu Amon Ra. Na vanjskoj strani poklopca bio je ugraviran njen lik. Cijeli kovčeg je bio izuzetno dobro sačuvan. Svećenica je imala visoko mjesto u kultu mrtvih, koji je nekad žitorodnu dolinu Nila pretvorio u predio smrti. Mooray upočetku nije vjerovao u to sve do dana kad mu je za vrijeme lova puška neobjašnjivo eksplodirala u ruci. Poslije višetjedne agonije ruka mu je amputirana do iznad lakta. Na povratkuu Englesku dva Moorayeva prijatelja su umrla. Dijagnoza je glasila: “Uzrok smrti nepoznat”. Dvoje egipatskih sluga, koji su došli u dodir s kovčegom, zadesila je smrt na nepunu godinu. Kad je Mooray došao u London, kovčeg je već bio tamo. Bacivši pogled na izrezbaren lik svećenice na poklopcu, “činilo mu se da je oživo, sa pogledom koji ledi krv u žilama”. Odlučio je riješiti se kovčega, pa je prihvatio prijedlog svoje prijateljice da preuzme kovčeg. Nakon par tjedana, umrla joj je majka, ljubavnik ju je napustio, a ona se razbolila od nepoznate bolesti. Njen odvjetnik je inzistirao da u oporuci napiše da taj kovčeg vraća Moorayu. Mooray je postao sjena čovjeka koji je nekad bio. On nije zadržao kutiju već ju je poslao u Britanski muzej na poklon. I u toj strogoj znanstvenoj instituciji kutija je nastavila raditi zlo. Fotograf je slikao kovčeg, odjednom se srušio mrtav. Egiptolog zadužen za eksponat također je nađen mrtav. Uprava muzeja je donijela odluku da eksponat pošalju muzeju u New York, koje je prihvatio poklon, ali pod uvjetom da kovčeg sa mumijom bude predat bez publiciteta i na najsigurniji mogući način isporučen. Kovčeg je ukrcan na najsuvremeniji putnički brod, koji je tog mjeseca prvi put trebao zaploviti iz Southamptona za New York. Ali sarkofag nikada nije stigao u New York. Zajedno su ostalim teretom nalazio se je na “nepotopivom” Titanicu, koji je 15. travnja 1912. godine zaplovio prema katastrofi. Radi poštovanja prema mumiji, mumija je smještena na komandi most. DARK GIRL
Posted on: Tue, 23 Jul 2013 11:53:19 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015