Čitava ova naša civilizacija ovakva kakva jest, temelji se na EGU. Svijetom vladaju zakoni Trgovine – prometa „roba“ i „usluga“ – a ljubav, istina i pravda su u tom smislu neprofitabilne kategorije i, kao takve, podređene su EGO-kreiranim „bogovima“ koji se zovu: vlast, moć i novac; odnosno – osobni prestiž i profit! Svako zastupa isključivo osobni interes, a cilj je: od drugih izvući što više koristi za svoj EGO. To uopće ne mora značiti da takve stvari činimo svjesno, namjerno već je to – taj neizbježni usud temeljnog kozmičkog principa „sebi-čnosti“ – htjeli mi ili ne-htjeli, jednostavno „utkano“ u samu strukturu našeg bića; samo što robujući EGU mi to činimo na tuđe i vlastito zlo, dok služeći Istini djelujemo u pravom duhu Ljubavi i Božanske Sebi-čnosti. Sva ta sebična (EGO-sebična) jurnjava je toliko suluda da je najveće čudo upravo to što tog ludila nitko nije svjestan. Trudeći se da izrabimo druge, ne shvaćamo da svo vrijeme manipuliramo jedino, i isključivo, SAMIM SOBOM! Svi duboko spavamo a svako misli da je budan, pa prodajući dušu đavlu zarad „šake sitnih zadovoljstava“ kupujemo snove i samo snove… – a snovi uvijek ostaju, ipak, samo snovi. Na taj način, zbog svojih sanjalačkih zabluda stalno žrtvujemo vječne vrijednosti i vječito propuštamo Vječnost. Sve je to tako jasno i očigledno – ali samo onome tko je uspio makar malo da podigne glavu iznad sveg tog kaosa i, makar samo u trenutačnoj odvojenosti od njega, sagleda ga „iz visa“ i u globalu. Što se tiče svih onih drugih – koji bivaju još uvijek duboko zaronjeni u njega – (u) njima je taj kaos bezumlja toliko prisutan i uobičajen, da im je u svijesti prihvaćen kao sasvim prirodan i „normalan“, tako da njihov životni moto ne glasi: „Nadiđi kaos; probudi se!“, nego: „Izbori za sebe što bolje mjesto i sanjaj što ljepše!“ A, pošto je ta borba („za što bolji položaj“) – borba protiv same Prirode, jasno je da ćemo upravo mi sami snositi, kao što i snosimo, na sebi posljedice svih tih ne-prirodnosti. Te posljedice bivaju manifestirane tzv. „zlom sudbinom“, životnim problemima, fizičkim i psihičkim bolestima, bolovima… odnosno patnjom. I tako, pošto nam je sve to sasvim „normalno“, stvorili smo čitav spektar alternativnih sistema i mehanizama koji treba da nam osiguraju što ugodniji i što podnošljiviji boravak i opstanak u toj („od života nam nametnutoj“) borbi protiv Prirode. U okvire tog mehanizma spada i tzv. službena medicina – onako kako je danas koncipirana! Ova, „standardna“, medicina je potpuno logičan proizvod ove i ovakve civilizacije – civilizacije palog stanja svijesti. Ona je nastala kao nužna potreba za sanacijom posljedica koje trpimo uslijed potpunog odsustva istinske odgovornosti prema prirodi uopće, a prvenstveno prema samom sebi. Kao takva, medicina u potpunosti igra ulogu „majke“ u čije okrilje dijete trči pošto je za svoje „nestašluke“, dobilo pogrde i batine od oca! – Ta majka tada djetetu pruža utočište svoje milosti, nježnosti, pažnje i ljubavi, nastojeći da mu osigura pomoć i zaštitu od posljedica očeve ljutnje (lekcije), i da mu time povrati narušeno spokojstvo. To je, u svakom slučaju, uzvišen čin brižnosti i milosrđa, ali to je čin koji se bavi isključivo posljedicama, jer pravi uzroci nisu poznati – majka ne zna „pravi razlog“ zašto je otac bio ljut! Na taj način majka je djetetu pružila pomoć i, eventualno, otklonila posljedice, ali nije ga zaštitila od sljedećih sličnih, ili istovjetnih, jer nije poučila dijete kako da nadiđe same uzroke koji uvjetuju te i takve posljedice. Zbog toga, svaka takva pomoć je ipak samo „prva pomoć“, na kojoj se ne smijemo zaustaviti zavaravajući se da je sada sve u redu i da smo spašeni, već trebamo otkriti istinske uzroke, suočiti se sa njima i – nadići ih. Tek tada smo zaista izliječeni i spašeni: Tek tada je dijete spoznalo očevu „Pravu Želju“ i izvršavajući je (na svoju vlastitu najveću dobrobit!) uspostavilo blagoslovljeni mir u ljubavi i istinskom zajedništvu sa njim. Najbolji roditelj je onaj koji tijekom procesa njegovog odrastanja, nauči dijete da razmišlja svojom vlastitom glavom i osposobi ga za kvalitetan samostalan život – a ne, kao što mnogi posesivni roditelji čine (iz „prevelike ljubavi“), „štiteći“ djecu od svakog napora i truda od njih s vremenom načine autentične trutove, nespremne i nesposobne za samostalan život. …Jedna stara kineska poslovica kaže: „Ako nekome daš ribu nahranio si ga za jedan dan, ali ako ga naučiš da peca – nahranio si ga za čitav život.“ Pa, iako zahtjeva napora i truda, radije naučite djecu da „pecaju“ nego da im (uvijek i samo) dajete „ribu“. Tako; i današnja medicina ima upravo identičan problem: umjesto da nas nauči da „pecamo“ – da nam ukaže na prave razloge i uzroke naših zdravstvenih problema – ona, budući i sama ih ne poznavajući, bazira svoje postojanje isključivo na nivou „sanacije već postojećeg“ stanja, odnosno – na nivou „donacije ribe“! Osnovni i najveći nedostatak današnje medicine jest taj što je ona „Majka“ koja ne poznaje „Oca“! Pošto ne poznaje (našeg) „oca“, ona zapravo istinski ne može poznavati i ne poznaje, ni „dijete“ – pa ne može istinski razumjeti ni njega ni njegov (naš) problem. Stoga je ona u svojoj biti zapravo „simptomska“ medicina za razliku od holističke medicine, koja čovjeka doživljava i promatra kao cjelovito biće, i koja vodi računa o cjelokupnosti čovjekove prirode intervenirajući na svim nivoima, a prije svega baveći se uzrocima. Kao takva, iako je naravno neophodno da postoji, oficijelna medicina je u stanju da daje samo „površnu“ (dakle ne-savršenu) pomoć – a tako ne može pružiti ni potpuno i istinsko iz-liječenje. Psihijatrija – psihologija Psiholozi, psihijatri i svi ti ostali dobri ljudi – i pored svog najboljeg truda i zalaganja – jedino što su u mogućnosti da učine jest to da nam: Pomognu da što bolje i što ljepše uredimo svoju ćeliju (tamnicu), kao i da joj se što bolje prilagodimo i pospješimo kvalitetu svoga življenja u njoj. Ti stručnjaci nam mogu samo doprinjeti zalječenju (ne iz-liječenju!) oboljelog uma; uostalom time se i bave! – To jest neophodno kada se ozbiljniji poremećaj (oboljenje) već dogodi („vidljivo manifestira“!), ali to je ipak samo više ili manje (ne)uspeli, „Pokušaj eliminiranja simptoma“, a ne istinsko izlječenje. Prava istina je mnogo suptilnija i mnogo, mnogo je dublje od toga, a ona naime kaže da je: Um bolestan, čak, i onda kada je zdrav! Odnosno; um je istinski zdrav tek onda kada ga nema, i zato je za istinsko zdravlje neophodno nadići ga. Samo tako je Uzrok eliminiran i Bolest je svladana. Zaista je apsurdno truditi se uređivati tamnicu i to na način kao da nikada nećemo iskusiti slobodu vanjskog svijeta. Mi se zapravo, uistinu ponašamo poput osuđenika na smrt, koji očekuje svoju egzekuciju unutar nekog narednog perioda – kad to vlast bude svojom voljom odredila. Budući da smo zatečeni (rođeni) u takvoj situaciji, i da „ništa ne možemo učiniti po tom pitanju“, obuzima nas sivilo življenja, otupljujemo sve više i sve svoje ambicije usmjeravamo samo na uređenje tamnice i što bolju organizaciju svog zatvorskog života – uz usputnu konzumaciju svih, eventualno dostupnih zadovoljstava koja bi ulila bar malo neke „smislenosti“ u cjelokupnu (ovu) zatvorsku atmosferu. Slobodu nikada nismo iskusili, pa ne možemo ni da je „sanjamo“; sve što možemo sanjati i čemu se možemo nadati, jest samo – malo više komfora unutar našeg „zatvorskog kruga“! Tako s vremenom, mi se čvrsto vežemo za svoju tamnicu, čime se samo još više vežemo za svoju propast i patnju …i tonemo sve dublje i dublje u glib iluzije. Zato; vezanosti ne smije da bude: ljubavi, pažnje, poštovanja i odgovornosti – da, ali vezanosti – ne! Kada se oslobodimo materijalističke ideologije i kada spoznamo da mi nismo „materija“ već sveprožimajući Duh – tada, i tek tada, otpada svaka vezanost. Otpada svaki osjećaj „posjedovanja“ i (ili) „neimaštine“, pa samim tim i frustracije uslijed žudnje ili tugovanja. Shvaćamo da ne postoji ništa što bismo mogli izgubiti ili dobiti, i da smo potpuno Odvojeni od svega toga: Mi – „goli golcati i moćno uzvišeni i nevini“ – nalazimo se blaženi i neuprljani izvan sve te patnje, kaosa i šizofrenog delirijumskog ludila! Oslobođeni (onaj koji je Oslobođen) zna da on nije „dio“ prirode već da on jeste sama Priroda, i zato i pored toga što ne posjeduje ništa – svjestan je da istinski posjeduje SVE. On iskustveno zna istinu da: „U Univerzumu nema nikoga osim Mene!“; te svjesno biva u spoznanju da: - „Postoji samo Jedan Vječni Blaženi Princip i to Jedno manifestira Sebe kao svu ovu raznolikost. (…) Vi ste istinski Bogovi univerzuma; štoviše, nema vas mnogo – već samo Jedan. Greška je reći „ti“ i „ja“, recite „ja“. Ja sam taj koji jede milionima usta; kako ja mogu biti gladan? Ja sam taj koji radi sa bezbroj ruku; kako ja mogu biti neaktivan? Ja sam taj koji živi život cijelog univerzuma; gdje je smrt za mene? Ja sam izvan svakog života, svake smrti. Gdje da tražim slobodu? Ja sam slobodan po svojoj prirodi. Tko mene može vezati – Boga ovog univerzuma?! Sveti spisi cijeloga svijeta su samo male mape koje žele da opišu moju slavu, slavu jedinog postojanja univerzuma koje sam ja. (…) „Spoznaj istinu i budi slobodan u trenutku.“ Sva tama će tada iščeznuti. Kada čovjek vidi sebe kao jedno sa Beskonačnim Bićem univerzuma, kada sve odvojenosti nestanu, kada se svi muškarci i žene, svi bogovi i anđeli, sve životinje i biljke i cijeli univerzum stope u to Jedno, tada sav strah nestaje. Mogu li uvrijediti sebe? Koga da se plašim? Možete li se plašiti samog sebe? Tada će sva tuga nestati. Što me može učiniti tužnim? Ja sam Jedno postojanje univerzuma. Tada će sva ljubomora nestati, jer na koga mogu biti ljubomoran? Na sebe? Tada će sva loša osjećanja nestati. Prema kome mogu imati loše osjećaje? Prema sebi? Nema nikoga u univerzumu osim mene. I to je jedini put do znanja. (…) Uklonite ovu podjelu, uklonite ovo uvjerenje da postoji mnoštvo. „Onaj koji na ovom svijetu vidi to Jedno, onaj koji u ovoj masi neživog vidi to jedno Živo Biće, onome koji u ovom svijetu sjenki uspijeva da uhvati tu Stvarnost, pripada vječni mir i nikom drugom, nikom drugom.“ “ – Kako to reče veliki,divni, Oslobođeni, Vivekananda („Gjana Joga“). To je autentična, iskustvena spoznaja Oslobođenoga, i u tome leži njegova sreća, nepovredivi mir i vječno blaženstvo. Psihologija kao i medicina uopće, promatra čovjeka sa stanovišta njegove „ljudskosti“ a ne sa stanovišta njegove Božanske prirode. U tom smislu, prešutno „normalnim“ se smatra i postojanje straha i agresivnosti, normalna je i žudnja za zadovoljstvom, i borba za osobne (iliti zajedničke) ideale, itd. itd. – jer sve je to „ljudski“! …Normalna je ljudska potreba i težnja za ispunjenjem pa su, stoga, sasvim normalne i shvatljive i sve one akcije koje se vrše u smjeru tog is-punjavanja. Međutim, normalno je i da je poslije punjenja neophodno i pražnjenje …a poslije pražnjenja opet punjenje… – i tu kolotečinu mi smatramo potpuno „normalnom“, jer premudro zaključujemo: „Što da se radi – takav je život?!“… No; „puneći se“ mi se, zapravo, „praznimo“, jer kočimo slobodan protok životne energije, i zato je potrebno da se opet ispraznimo kako bismo bili što puniji! Jest paradoksalno, ali je (zato) istina; štoviše, cijeli svoj život posvećujemo učenju i, upravo, što boljem ovladavanju ovim dvjema tehnikama – kako bismo sebi omogućili što ugodnije bivanje. Međutim, što više u tome napredujemo to, zapravo, više nazadujemo, jer se time sve više vezujemo lancima uzroka i posljedice. Istinska znanost i istinska umjetnost ne nalazi se na tom polju. Prava istinska znanost jest na polju ostvarivanja i spoznaje, umjetnosti življenja koja nalaže: IZBJEĆI „PUNJENJE“ I, TIME, OSTATI „PRAZAN“!!! To je polje Istine – umjetnost i umjetnost „Kanaliziranja“ – gdje su znanost i umjetnost organski izmireni u nerazdvojnom jedinstvu: Istinska umjetnost je Znanost a istinska Znanost je Umjetnost. Naša egzistencija a samim tim i civilizacija općenito, toliko je bazirana na EGU i EGO-„vrijednostima“, toliko je natopljena svakojakim bludom, perverzijom, hipokrizijom i izopačenostima svake vrste (ili je čak ispravnije reći da je Grijeh taj koji je natopljen ovom civilizacijom, a ne obratno), da su čista vrlina i istinski kvaliteti daleko ispod svake cijene a iskrena ljubav prema Bogu, prema svom bližnjem, prirodi (samom sebi), bezmalo se smatra psihičkim poremećajem. U knjizi „Živuća Svjetlost“(„Lila amrit“ – orig.), poštovani Realizirani Učitelj Paramhans Svami Madhavananda – opće poznat kao Guruđi – govoreći o Mahaprabuđi-ju, odnosno o neposrednom periodu nakon njihovog prvog sudbinskog susreta, piše: - „Dan i noć je Mahaprabuđijevo lice bilo u mojim mislima i sa svakim dahom je moje biće izgovaralo njegovo ime. Moji roditelji nisu mogli da shvate što me je obuzelo. Plašili su se za moje duševno zdravlje. Nažalost, skoro je uvijek tako da božanska vatrenost duhovnog aspiranta izgleda zastrašujuće i prijeteće za roditelje. Ovo stanje vairagje (bez-željnosti, odvojenosti od vezanosti za materijalna uživanja; prim.), naravno, nema ništa zajedničko sa mentalnom bolešću. Pri čistoj vairagji aspirant je potpuno odvojen od svjetovnih stvari. Sva svjetovna zadovoljstva za njega su ništa, on čezne jedino za Bogom. To se većini ljudi može učiniti ludim, ali vas uvjeravam da je to najviši oblik duševnog zdravlja!“ Ovo, duševno zdravlje je to što današnjem čovjeku nedostaje više od bilo čega drugog. Ono je ljudima oduvijek bilo preko potrebno, ali je današnji čovjek toliko ogrezao u stanje bola da mu je što brže i što potpunije okretanje i predanost Bogu (Ljubavi, Istini) potrebita nego ikad. Više nego ikad su neophodne „Bolnice“ u okviru kojih će se ljudi oslobađati vezanosti za materijalističke koncepte življenja, i vezanosti za svoja materijalna tijela, za razliku od onih ustanova u kojima to tijelo krpaju, uređuju i „popravljaju“; naravno, potrebne su i ove druge, samo što bi bile mnogo manje potrebne kada bi bilo (više) ovih prvih! Hitno je neophodna što šira mreža tih duhovnih (ne duševnih!) „Bolnica“, u kojima će se ljudi „liječiti od EGA“ i buditi za Jednog Jedinog: Apsolutnu Istinu. U današnje doba je prisutan jedan fantastičan apsurd koji je svojstven „prosperitetu“ ovakve civilizacije („Civilizacije diktature EGA“) a koji se ogleda u sljedećem: Stvarno blagostanje neke zemlje se između ostalog procjenjuje i po broju klinika, bolnica i ostalih zdravstvenih ustanova; umjesto da je taj kriterij: stupanj realizacije življenja u suradnji sa prirodom, briga o (svojoj!) životnoj sredini i (svojoj!) planeti općenito, i, zapravo, „masovan udio“ onog dijela stanovništva kojem te klinike, i takve ustanove – NISU POTREBNE! – U tome bi ležalo i leži istinsko blagostanje civilizacije: blagostanje istinskog Zdravlja i istinske Sreće. Međutim, da bi sve to zaista i zaživjelo, neophodna je jedna opća i suštinska Revolucija – ali revolucija koja nije ni približno slična niti jednoj do sada poznatoj. To je revolucija koja se, za razliku od svih ostalih, ne događa na površini („izvana“), već se događa na svim planovima istovremeno: KORJENIT PREOBRAŽAJ SVIJESTI! Tek tim unutrašnjim, suštinskim, preobražajem čovjek realizira sposobnost istinskog „Voljenja“ – sebe, drugih, prirode i svijeta općenito – i tek tada je zaista spreman izaći u svijet i uspostavljati odnose sa njim, bez bojazni da će zagaditi i „u-smrtiti“ sve ono sa čim iole dođe u dodir. Tek tada postajemo istinski podanici Života i Ljubavi, i istinski kućepazitelji ovog divnog kozmičkog bisera, ovog materijaliziranog nebeskog Raja: naše istinske Majke – planete Zemlje. extreme wild youtu.be/UgBmW553eG4
Posted on: Sun, 15 Sep 2013 18:59:13 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015