Članak u FT moramo dati u prijevodu: The slow, painful healing of the Greek economy after a catastrophic debt crisis raises an interesting question. Which country now holds the title of No.1 Economic Basket Case of the European Union? The answer is surely Croatia. It is a small country (4.3m people, not even 1 per cent of the 28-nation EU’s 506m inhabitants) that did not join the EU until last July. It is not a eurozone member. It has gorgeous islands and beaches where life seems distinctly pleasant. So Croatia and its economic troubles often slip under everyone’s radar. But Croatia is now in its sixth successive year of recession. During this time it has lost almost 13 per cent of its gross domestic product. Unemployment is about 17 per cent of the workforce, and among young people the rate is close to 50 per cent. This is a social disaster not very different from what has happened over the past five years in Greece and Spain. In Croatia, as in Greece, there is an inefficient public sector that keeps people in jobs that serve no obvious public purpose beyond disguising true levels of unemployment. This problem is magnified by a shortage of private sector companies capable of creating jobs by competing successfully in EU markets. Clearly, the general weakness of the European economy explains some of Croatia’s difficulties. But not all of them. When Moody’s, the credit rating agency, cut Croatia’s sovereign debt to junk status last year, it cited the government’s “reform inertia” as one reason for its action. It was a fair assessment. The centre-left government lacks the energy, desire and self-belief to carry out essential reforms such as shaking up the state-owned sector and making business conditions attractive for foreign direct investors. Privatisation programmes are going nowhere. But when the conservative opposition was in power, its record was little better. They all spend too much time playing politics for its own sake – a point illustrated earlier this month when the ruling Social Democrats expelled from their party a former finance minister, Slavko Linic, who had dared to speak up in favour of economic reform. It is no coincidence that states such as Macedonia, Serbia and Slovenia – which, like Croatia, once formed part of communist Yugoslavia – have also found it hard to embrace economic reform over the past 20 years. Traditions of public sector jobs tied to party political patronage die hard in south-eastern Europe. EU membership is supposed to help central and eastern European countries by supplying them with billions of euros in regional aid funds, to be invested in infrastructure modernisation and other such projects. The star performer has been Poland, which has put its money to excellent use (much as Spain did in the 1990s). However, Croatia proved exceptionally slow in using funds that the EU made available for development in the seven years before it joined the bloc on July 1 2013. There is a crying need for more efficient managers and a predictable legal framework. The efficient absorption of EU funds will be crucial to lifting Croatia out of its rut. But most of all, what Croatia needs is a breath of fresh air in its political and administrative classes. It would be asking too much to expect them to admit their past shortcomings. But can they not at least roll up their sleeves and start the long-overdue process of modernising the Croatian state? EVO, NA BRZINU: Spor i bolan oporavak grčke privrede nakon katastrofalne dužničke krize otvara zanimljivo pitanje: koja zemlja sad prednjači u natjecanju za najluđu ekonomije Europske unije? Odgovor je, naravno, Hrvatska. To je mala zemlja (4.3 milijuna stnovnika, niti jedan posto od 506 milijuna stanovnika unije 28 zemalja). Ne pripada eurozoni. Imna otoke i plaže gdje se život čini izrazito ugodnim. Zato hrvatske ekonomske nevolje često ostaju ispod radarskog horizonta. Ali, Hrvatska je već u šestoj uzastopnoj godini recesije. Za to vrijeme proizvodnja je pala 13 posto. Nezaposlenost je 17 posto od ukupne radne snage, a oko 50 posto među mladima. To je socijalna katastrofa koja se puno ne razlikuje od onoga što se zadnjih pet godina događalo u Grčkoj i Španjolskoj. U Hrvatskoj, kao i u Grčkoj, postoji neučinkovit javni sektor koji osigurava namještenja bez ikakva drugog razloga osim da se prikriju prave razmjere nezaposlenosti. Taj problem veći je zbog manjka kompanija iz privatnog sektora, konkurentnih na tržištu EU, koje mogu osigurati otvaranje radnih mjesta. Očito, opća slabost europske ekonomije objašnjava neke od hrvatskih teškoća. Ali ne sve. Kad je prošle godine Moody’s, agencija za kreditni rejting, sasjekla hrvatski javni dug na status smeća, nbavela je “reformsku inerciju” vlade kao jedan od razloga za to. I to je bila vrlo umjesna procjena. Vlada lijevog centra nema energije, volje i samopouzdanja da provede vitalne reforme – da razmrda držvni sektor i stvori povoljne uvjete za za izravne strane investicije. Privatizacija stoji na mjestu. Ali dok je konzervativna opozicija bila na vlasti, njen učinak nije bio bolji. Svi oni troše previše vremena da se igraju politikom – što je ilustrirano prošlotjednim isključenjem iz partije bivšeg ministra financija, Slavka Linića, koji se usuđivao govoriti u prilog ekonomskih reformi. Nije slučajno što i zemlje poput Makedonije, Srbije i Slovenije – koje su su kao i Hrvatska nekoć bile dio komunističke Jugoslavije – imaju problema da posljednjih 20 godina prihvate ekonomske reforme. Tradicija povezanosti poslova u javnom sektora s političkom patronažom, teško umire u jugoistočnoj Europi. Članstvo u EU trebalo je pomoći zemljama srednje i istočne Europe tako da im priskrbi milijarde eura preko regionalnih fondova, koje bi se investirale u modernizaciju infrastrukture i slične projekte. Tu je najblistaviji performer bila Poljska, koja je novac odlično upotrebila (kao i Španjolska devedesetih godina). Ali, Hrvatska se pokazala izuzetno sporom u povlačenju fondova koje joj je EU stavila na raspolaganje još sedam godina prije priključenja bloku 1. jula 2013. Postoji očajnička potreba za boljim rukovodiocima i pouzdano predvidivim pravnim okvirom. Efikasno apsorbiranje fondova EU bit će ključno da se Hrvatska izvuče iz gabule. Ali, više od svega, Hrvatskoj treba propuh među njenim administrativnim i političkim društvenim slojevima. Previše bi bilo očekivati da priznaju svoje ranije promašaje. Ali, mogu li napokon zasukati rukave i započeti silno okašnjeli proces modernizacije hrvatske države? OVA STVAR ZAVRIJEĐUJE OZBILJAN PUBLICITET. Ne treba je komentirati frivolno, ni osobno, čemu bih i sam bio sklon. A načelno, dodat ću tek kako se i ovdje potkrepljuje ono što sam bio formulirao i već o tome pisao - tranzicija je uspjela u zemljama gdje je proces vodila CIA, pa je na vlast došla opozicija (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska), a propala j ondje gdje je bila lažna, jer ju je vodila domaća tajna služba, vlastita Udba, kao u bivšoj Jugoslaviji, Rumunjskoj i Bugarskoj, gdje su isti ljudi ostali na istim mjestima - sad govorim o tehnostrukturi, o prirodi toga procesa, a ne o ovim i onim pojedincima, jer je to manje važno. Nije, dakle, mogla uspjeti jer su kapitalizam i demokraciju uvodili upravo oni koji su to najviše na svijetu mrzili i učinili sve da kreiraju takvu lokalnu travestiju zapadnačkog društva.
Posted on: Wed, 25 Jun 2014 08:37:57 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015