čet - 27.12.2007 (ex. sephirot.mojblog.hr) Moćna i bogata Crkva nije nositelj evanđelja arhiv.slobodnadalmacija.hr/20071227/novosti04.asp -Iako je pisano za kršćane i oni koji se u kršćanstvu osjećaju ugodno, mogu reći da me ugodno iznenadio Kuzmić te sam morao ovdje navesti i o tome. No moram navesti da dijalog i međureligijska i vjerska tolerancija ne može biti nikako organizirana sve dok postoje misionarske težnje. Da li je ekumena i vjerska tolerancija samo pokvareni izraz za proširenje konvergacijskih djelovanja ili zaista poziv na ideološki i utopijski mir između ljudi različitih stajališta? Zaista se trebamo zapitati.... Trebamo se zapitati i da li je to ideja mira između nekih ili svih vjerskih zajednica i mišljenja jer na svijetu nisu samo kršćani, muslimani i židovi, ima još mnogo vjerskih grupacija... Crkva bi bila mnogo uvjerljivija da manje prima i traži od države, da ne živi iz poreza građana i ne inzistira toliko na povratku imovine koju je u vrijeme feudalizma često stekla na kršćanstvu nedostojan način piše danko plevnik Pisati o prof. dr. Peteru Kuzmiču nemoguće je bez rigidnog kraćenja njegove opsežne biografije, budući da iza njega stoje velik opus i nagrade. Rektor je osječkog Evanđeoskog-teološkog fakulteta, ali i ugledni predavač na mnogim katedrama u svijetu, ponajviše u Bostonu. Odnedavno je član Etičkog foruma Hrvatske, a ovih je dana dobio i nagradu HHO-a za religijsku toleranciju, na što bi vjerojatno posebno bio ponosan i Vlado Gotovac, koji ga je cijenio zbog “protestantsko-progresivne kritičnosti”. Kako doživljavate nagradu HHO-a? Bi li imala veću težinu da je došla u ona olovna osječka vremena kada se humanost prema drugačijima mogla tražiti svijećom? Nagrade uvijek donose neku vrstu satisfakcije, pa čak iako su možda i zakasnjele. Posebno je značenje ovog priznanja HHO-a u tome što se ono vezuje uz ljudska prava, religijske slobode i izgradnju kulture mira, dijaloga, i - minimalistički rečeno – tolerancije. ‘Jednakiji’ katolici Koliko Vam je u pristupu razumijevanju i vrednovanju hrvatske stvarnosti pomagala, a koliko odmagala Vaša protestantska etika s obzirom na to da je katolička vjera “jednakija” u društvu? Moj obiteljski kršćansko-protestantski odgoj, iako sam ga u ranoj mladosti pod utjecajem ateističkog obrazovanja prezirao kao nešto zastarjelo, položio je temelje mom osnovnom životnom svjetonazoru i vrijednosnom sustavu. Odgajali su nas za rad i odgovornost. Od rane mladosti učili smo da nema vjernosti Bogu bez služenja bližnjemu te smo pamtili biblijske istine kao što su: “iskoristite vrijeme jer su dani zli”. Ukratko, učili su nas razmišljati na biblijski način, ali ne fundamentalistički isključivo, nego proročki pravedno i transformativno. U središtu toga kršćanskog odgoja nisu bili izvanjski rituali, nego unutarnja preobrazba i promjena evanđeoskim “novim rođenjem” jer bez osobne preobrazbe i zreloga duhovnog rasta nema ni zdrave i napredne zajednice. Kako tog Isusa i kršćanstvo uspoređujete s našim hrvatskim katolicizmom općenito, a posebice sad, u vrijeme božićnih blagdana? Bespomoćna beba Teško je izbjeći zaključak da imamo previše folklorne religije a premalo evanđeoski oblikovane autentične duhovnosti. Ovih dana u prekrasnim božićnim jaslicama posvuda vidimo bespomoćnu bebu, dok inače na raskrižjima naših ulica pa i na mnogim prominentnim mjestima u javnosti i privatno vidimo jedno izmučeno i bespomoćno (polu)mrtvo tijelo koje visi na križu. Treba se pitati kakvu percepciju o Isusu stječu mase koje uglavnom ne čitaju Evanđelje, a svakodnevno susreću tog i takvog Isus(ek)a - bebu ili mrtvaca. Ne želim podcijeniti značajnu simboliku, ali na pedagoško-perceptivnoj razini je to Isus koji izaziva sažaljenje, a ne povjerenje. Ako se kaže da je protestantska etika povezanija s duhom kapitalizma od katoličke etike, a kraljevstvo nebesko nije nadmetanje, nije tržišnog karaktera, kako onda u sebi i u praksi mirite duh protestantizma i duh kraljevstva nebeskog? O tome je klasični Weber već prije više od stoljeća rekao značajne stvari. Nasuprot raširenim krivotvorinama, protestantska etika nije promicanje sebičnog bogaćenja i nemilosrdnog zgrtanja, nego prvenstveno etika rada, samodiscipline, štednje, racionalnog planiranja, brige za opće dobro, ali i za buduće generacije. Usporedite društveno blagostanje i pravednost u protestantski oblikovanim društvima, recimo skandinavskim i sjevernoameričkim zemljama s onima u Južnoj Americi ili južnoj Europi. Povod ovom razgovoru jesu dijalog i religijska tolerancija. Prema New York Timesu jedini ste hrvatski potpisnik poznatoga kršćanskog odgovora na značajnu inicijativu muslimanskih lidera i intelektualaca u pozivu na pomirenje ovih naizgled huntingtonovski zaraćenih civilizacija. Zapravo nisam jedini jer su ga potpisali i njegov primarni autor, najpoznatiji hrvatski teolog Miroslav Volf, profesor na Sveučilištu Yale i na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, kao i kroatizirani Rumunj i akademski dekan na ETF-u, dr. Corneliu Constantineanu. Nije loše kad se među 300, kako to mediji kažu, “svjetskih uglednika i intelektualaca” nađu i trojica iz naših krajeva. Što u tom kontekstu kao protestantski teolog mislite o Bozanićevoj božićnoj poruci? Mislim da je poruka uglavnom izvrsna, naročito njezini socijalni elementi, kao što je uostalom bila i njegova proročki prožeta prva božićna poruka u kojoj je hrabro, iako uzaludno, upozorio na “grijeh struktura”. Mora se priznati da mu netko piše sjajne govore i ponekad dobro izbalansirane poruke. U ovom božićnom trenutku važno je raskrinkati grijeh sebičnosti, kao što on čini, te naglasiti da u Hrvatskoj nitko ne smije biti gladan. Svakako se mora onda računati i s time da će misleći ljudi postaviti pitanje vjerodostojnosti i dosljednosti jer Crkva bi bila mnogo uvjerljivija da manje prima i traži od države, da ne živi iz poreza građana i ne inzistira toliko na povratku imovine koju je u vrijeme feudalizma često stekla na kršćanstvu nedostojan način. Iz povijesti znamo da politički moćna i materijalno bogata Crkva nikada nije bila autentičan nositelj Evanđelja. Privilegirani kler i osiromašena pastva ne idu zajedno. Naša bi Crkva svojim duhovnim i moralnim porukama bila mnogo uvjerljivija da je veći dio toga podijelila siromasima ili preusmjerila na služenje drugima. U tom smjeru je zadarski nadbiskup Prenđa učinio neke značajne konkretne korake koji pridonose toj posvuda traženoj vjerodostojnosti. Katolik, Dalmatinac, protestant, Slovenac... •• Vaši su korijeni katolički i dalmatinski; kako je tekla Vaša preobrazba u Slovenca i evangelista? - To je jedna teorija nekih istraživača, naime da smo mi prekomurski i međimurski Kuzmiči zapravo Dalmatinci koji nisu stigli do Gradišća. Predug je to bio te povijesno i etno-geografski toliko složen put da bi ga se u ovom kratkom razgovoru moglo objasniti. Moji su prekomurski preci zapravo stoljećima bili luteranski evangelici, dakle recimo klasični protestanti. Među njima je bilo više svećenika, najpoznatiji je bio književnik Stevan Kuzmič, koji se proslavio kao prevoditelj Svetoga pisma. Cenzura moralnog lidera •• Jedan od najvećih katoličkih teologa Hans Küng se u analizama svjetske politike fokusira, kao i Vi, na SAD, ukazujući na opasnost odbacivanja etike. Njegov nedavni posjet Zagrebu i Splitu prošao je kao dolazak nekog disidenta u vrijeme komunizma, pa tako Glas Koncila nije objavio ni slova. Kao kritičar svega fundamentalističko-konzervativnog on s rijetkom preciznošću detektira ključne uzroke i posljedice sadašnje geopolitičke strategije SAD-a. Ova politički i vojno kontraproduktivna i preskupa avantura Bijele kuće, njezinih religijskih podupiratelja i moćnih lobija već neko vrijeme gubi svoj kredibilitet te ubrzano ide svom zasluženom kraju. Pomirenje kršćana na vidiku •• Kako gledate na vjetrove pomirenja između pravoslavaca i katolika? Kakve su šanse za ponovno ujedinjenje katolika i protestanata? Mislim da će do pomirenja uskoro doći, iako je tu nagomilano mnoštvo povijesnih opterećenja, ali i svježih problema i nepovjerenja zbog svega što se politički i pastoralno događalo u posljednja dva desetljeća u Rusiji i na Balkanu. Do institucionalnog jedinstva vjerojatno neće doći jer usprkos teološkim sličnostima postoje i značajne razlike, ali i izuzetno problematična eklezijalno-politička konstelacija snaga između drugog i trećeg Rima, to jest Carigrada i Moskve. Sumnjam da će ikada doći do potpunog institucionalnog ujedinjenja protestanata i rimokatolika, ali postoje drugi modeli traženja jedinstva i mnoga područja plodonosne suradnje. Teološki dijalozi se nastavljaju usprkos nekim isključivim i ekumenski neprihvatljivim definicijama eklezijalnosti koje u novije vrijeme opet dolaze iz Rima.
Posted on: Wed, 09 Oct 2013 16:37:22 +0000