Baloni i poplave hrvatskog it-a, by Tipuric: Vjerujem da ste, kao i ja, svjesni ogromnog balona koji se napuhao i podigao iznad livade poznate pod nazivom softverske tvrtke. Da, govorim o startupima. Prisutni su svuda: na konferencijama, na Twitteru, Facebooku, na televiziji, u novinama, “na džinovskim plakatama u boji” – nema mjesta i događanja koje imalo drži do sebe a da se na njemu govornici neće razmetati riječju startup. Ne, ne želim nikoga podcjenjivati; želim samo stvar malo bolje razumjeti i raščlaniti. Wikipedia, koju većina ljudi smatra neovisnim izvorom informacija, definira startup kao tvrtku, partnerstvo ili privremenu organizaciju stvorenu da bi tražila ponovljiv i skalabilan poslovni model. Nekoliko redaka niže navedena je i izjava Paula Grahama, u kojoj mi je izuzetno zanimljiv drugi dio, koji kaže da svaka novoosnovana tvrtka nije nužno startup, niti je nužno da startup radi na tehnologiji, uzima novac iz venture fondova ili ima bilo kakvu vrstu “izlaza”. Jedino što je nužno jest rast. Zanimljivo, zar ne? Koliko ste se puta našli na događanju namijenjenom upravo ovim novim biserima hrvatskog gospodarstva, a da vam je netko tvrdio: “Vi ste mlada kompanija, vi ste startup, vi trebate uzeti novac iz naših fondova…” Puno puta; rekao bih čak i previše. I bacimo sad pogled na startup scenu – kakvih tu sve čuda ima! Istina je, ima podosta vrijednih tvrtki, poput Farmerona ili Pet minuta, koje rade dobar posao, rastu i iznimno su uspješne. O njima se i tako dosta piše, tako da nema potrebe spominjati ih u ovom tekstu. No koliko samozvanih startupa radi upravo suprotno gore spomenutim definicijama? Koliko ih uopće ne razmišlja o tome kako osigurati rast novostvorene kompanije, već su sve nade, želje i aspiracije usmjerili samo tome kako doći do investicije, kako se što bolje prodati? Nisu li zapravo naši dragi startupi postali žrtve različitih venture fondova i njihova marketinga? Vrijedilo bi o tome razmisliti. Problem je i komfor zona u koju je upao jedan dio domaćih tvrtki. Stvorili su poslovni model, prodali rješenje, skupili korisničku bazu i zaposlili 10-15 ljudi. I tu su stali. Imaju redovite prihode, plaćaju sve potrebne rashode, kupili novi auto i lijepo im je, samo neka potraje. Onda uz to proradi i naš balkanski, hvastavi mentalitet, pa ljudi šetaju od konferencije do konferencije i smatraju se pozvanima pričati o tome kako su oni uspjeli. A jesu li uspjeli? Neki jesu i svaka im čast na tome, ali neki samo lijepo pričaju, a iza njih ne stoji nikakav novi trud, rad i, na koncu, rast. Nestalo je početne želje za rastom, nestalo je ponovljivog i skalabilnog modela rasta iz one početne definicije. Ne, nemojte misliti da umanjujem vrijednost koju su sve ove tvrtke donijele, broj ljudi koje su zaposlili i slično. No složit ćemo se da prema gornjoj definiciji to nisu startupi, već tvrtke koje bismo definirali kao malo poduzetništvo. Ono na što također želim ukazati jest činjenica da smo od svjetski uspješnog trenda prenesenog iz Silicijske doline opet uspjeli napraviti hrvatsku varijantu koja nije daleko od scenarija “uzmi novce, slikaj se za novine, pričaj na televiziji i dobro je”. Još smo jednom ispali žrtve bogatih i moćnih koji su iskoristili populizam da zavaraju masu. Smatram da kao društvo ipak zaslužujemo nešto više. Smatram da u Hrvatskoj postoje dobre ideje i kvalitetni ljudi. Neki proizvodi koje sam imao prilike vidjeti toliko su inovativni i ponekad je teško vjerovati da se netko uspio dosjetiti takvog modela. I da, takve ideje imaju snagu i takve ideje mogu mijenjati svijet, ili pokoriti, što je više u žargonu koji se koristi na raznoraznim gore spomenutim konferencijama. Jedan od startup populista jednom je prilikom izjavio: “Hrvatskim startupima nedostaje prezentacijskih i govorničkih vještina, poslovnog znanja i nešto tehničkog znanja.” Hm, pa što onda imaju? Ili, još bolje, tko će im to znanje dati? Je li zakazala cjelokupna obrazovna zajednica, postoje li mjesta u ovom našem napaćenom društvu na kome bi mladi student ili studentica mogao steći takva znanja? Iskreno, nisam siguran. Fakulteti nam obrazuju hodajuće enciklopedije poprilično neprimjenjivog općeg i teoretskog znanja, s malo ili nimalo prakse u realnom svijetu. Mogu li takvi ljudi stvoriti uspješan startup? Možda je još bolje pitanje: mogu li se ti ljudi uopće zaposliti? Teško. No ako je već zakazao ovaj službeni, državni obrazovni sustav, što radi privatni sektor? Ima li tu više sreće? Nažalost, i dalje slabo. No ima drugačijih primjera. Ima vrijednih ljudi koji su postavili svoje tvrtke na noge; nije baš da okolo pričaju da su startupi i slično, ali ljudi rade. I uspješni su u tome čime se bave. Ne samo da su uspješni nego su i voljni izdvojiti svoje vrijeme kako bi pomogli drugima, mladima, studentima koji su pak shvatili da im fakulteti neće dati znanje koje im je potrebno, već su se trgnuli i odlučili učiti samostalno, na raznim projektima – i stvari su se počele kretati. Moram reći da sam iznimno ponosan što ove godine i mi kao tvrtka sudjelujemo u jednoj ovakvoj dobroj priči pod krilom akademije za softverske startupe. Ne smatram da ćemo promijeniti svijet; vjerojatno nećemo. No ako se iz svih tih silnih timova izdvoji jedan uspješan koji će dalje samostalno nastaviti, a ostalih 30-ak studenata na račun ovoga iskustva pronađe zaposlenje, jesmo li napravili nešto? Jesmo li pokrenuli hrvatski IT? Smatram da jesmo. Ako ništa drugo, pokazali smo put, u vidu edukacije i promjene koja je unutar našeg društva nužna kako bi se stvorila ona poduzetnička klima o kojoj naši ministri svakodnevno pričaju. Je li to dovoljno? Naravno da nije; moramo i mi još dosta učiti, tražiti, investirati, ali vjerujem da ćemo već sljedeće godine biti još uspješniji. Ne zbog sebe, već upravo zbog tih mladih ljudi. * * * Ovaj tekst preuzet je iz posebnog izdanja WinDays13 Mreže, u kojoj je objavljen kao kolumna Tomislava Tipurića, urednika tog izdanja, inače direktora sadržaja WinDays13 Technology konferencije.
Posted on: Thu, 15 Aug 2013 23:13:20 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015