CRNO, SIVO I BIJELO Prvi dio Nema druge, U svijet mi je krenuti. Mjesto svoje zauzimam Napitak svoj Sred pijace vrtim. Uzvrtiše se iblisove sluge Ovdje im je lijepo. Gatara mi stara priđe, Stane pa me mjerka; - Jesam li ti rekla? Prijekor u tom je glasu bio. Kaže pa nastavi dalje. Ženu neku gledam. Pored banka šeta, pogledom mjeri, rukavicom ovlaš dirka. Napučila usne, pa s pijlarkom, kao sebi ravnom, izmjenjuje po koju. Govori jedno, a u sebi kaže; - Vidiš kako sam ti dobra. Lijepa je žena, kao neka dama, po godinama baka može biti, ako već i nije, al prozirnu haljinu nosi, gaćice, sve od čipke pokazuje. Nešto želi reći, ali ne znam kome. Kupi nešto, pa krene dalje. Piljarka za njom gleda. Grimasa - ali sažaljivo blaga. Pokoja i mlada žena, po tržnici šeta. Kupuje zelenje jedna, a na meso misli. U jednom oku mrkva, u drugom je batina. Djetešce za ruku vuče. Gledam neku drugu ženu ; u jednoj ruci briktaš, u drugoj - bok joj odebljali stoji. Odlučnost je u njenom licu, ali hinjena, ne prava. Rekli su joj, dok je mala bila; od davnina kako plemstvo vuče. Ako lažu oni, laže i ona. Na muža sada misli, pa se, eto, kao ljuti, Śto preko njenih leđa, muholovkom plemstva lovi. Malešnoga uda ima. Preko tog bi još i prešla, ali što je seljak, i od nje veći, preko toga prijeći neće. Oko nogu mi se vrabac uzvrtio. Nenamjerno dobročinstvo mu je hrana. - Sve se u krug vrti. - To govori dječak jedan. Djevojčica mu odgovara; -Doista, vrabac kao da je slabašan i plah. Poput lijepe riječi; Doleti kad hoće sleti kome želi, pa ispriča priču, poruku prenese, odleprša dalje. - Baš si lijepo rekla, ja ću nadodati, jer doista; Rekao bi netko da ljutnja je jača. Ali nije. Ljutnja treba napoj, vreba krv za hranu. Lijepa riječ nikoga ne treba. Ne uzima, mrkloj noći ne krade, svjetlom ne otima danu, već se sama daje, drugima za hranu. Zaista je jači onaj Koji nikoga ne treba. Zaista ova djeca o čudnim stvarima zbore. Kao da odavde nisu. Odakle li su stigli? Odakle li dolaze? Da možda anđeli nisu, U dječicu prerušeni? Gle, I Aspara stiže. Ne od žene Već od boginje neke kćer. Prolelujala je među ljudima. Sve oko sebe uvija se, Kao da ne hoda, već pleše. Iza ugla je zamakla. Ona i ne zna da Čaroliji dozvole je dala Da pleše i dalje. Da priče priča I da prenosi ih...šapće Dalje... Dalje... Zapuše i vjetar. Pod ruku vodi zime, tog hladnog demona sto vatre tuđe povija i krade. Za njom odvjetnici neki stižu. Šešire svoje u šetnje vode. U oči ih želim gledat, Ali one; sve kao da po placu trče, Migolje se, bježe, Po podu tuču, poput kosa udaraju, Mlate. Evo i trećeredaca. Po trgu se razmilili Pa u propovijedi udaraju. Poput paunova nadmeni Uvjeriti druge misle Što ni sami ne vjeruju. Možda ipak uvjeriti žele sebe. Zaista; zdrav liječnika Ne treba, I ne čudi što potrebiti lijeka ište, Ali ovi s kateheza - Oni su elita I sve u sebi se mislim; Ne, zaista - bez premca su I nema im lijeka. O kad bi barem potražili lijeka. Ali ne traže ga, Tek hrane traže Što nadmenosti goji. Gle, i tijelesa njihova; Sve kao da su loptasta. Prokazuju ih tanke noge. O Bogu pričaju. Svaki put čim otvore usta Niti jednog ne privedu, Dvojicu već otjeraju. Tko zna; Možda iz neke Nepoznate knjige nauka svog vade. Bradonja jedan Zapuštene kose U čudu ih gleda. Mrmori u bradu Kao da sam sa sobom priča. A onda širi ruke, Kao da objasniti nekom Nešto želi. Ali doista; Nikog pokraj njega nema Ni naspram njega nitko Mu ne stoji. Širi ruke čovjek Sve kao da u lice Nekom unijeti se želi. Čuje li ga itko? Primaknem se malo bliže Ali ne čujem mu glasa Tek mrmljanje neko. - Tko si? Kome objašnjavas? S kim čovječe zboriš? - Oni misle da to je važno. Ali nije. - odgovori mi čovjek. - Gle, za zrakom trče. Krene dalje. I egzorciste debeloga evo. Pod ruku voda suhonjava bogataša. Prema bradi od čovjeka Prst upire egzorcista. Smiju se, I jedan i drugi. Tko li će ga znati Što li im je smiješno? Časne neke, Udane za Onog tko ih ne želi, neće. I one se kikoću. I premda nutkaju se neželjene; Baš su vedre. Posadile su maćuhice. Sve je tako predivno. Zašto mi se koža ježi? Sjedim i dalje, i sve se mislim kako U snovima sve je gore - dolje, a ovde ide lijevo pa na desno. Valjda je to život. Prosjak svoj posao čini. Od banka do banka ide, Pruža ruku, ljudima poklon daje. Prosjak, zaista, najveći je Poklon svijetu. Ne uzima ništa, A zauzvrat, tako mnogo pruža. Ruku širi, daje Prsti mu jecaju i plaču. - Novčića mi dajte - Ne davajte mi saučešća. Onog što imate Uzeti ću Onog što nemate - Tko to može dati? Prsti mu jecaju i plaču. Drhte, Gorko zapomažu; - Pružam vam ih, Možda još samo danas, A sutra - Tko li će ga znati... Zaista prosjaku ovom; Usta naprezati se neće Jednog dana - Prsti svjedoćiti će, Mjesto usta pričati će Tužne priče. I par zaluta pokoji. Ponosno grli utegnutu ženu mladac. Ona prekriženih ruku hoda. Nije dobro, a tek što biti neće... Prijateljice dvije. Bezumna s podmuklom sjedi. Bezumnica na glas vrišće, podmuklica potiho se smješka. Inače, uvijek iskrena, ali nikada do kraja. Iskrena koliko joj drskost ište, ali iz opreza ne do kraja. Života se smrtno plaši, pa ga za ramena hvata. Iz ljubavi; Rekao bi netko, ali ne iz ljubavi - iz straha ga hvata. Kosa joj, brižljivo, u punđu smotana, da tuđe krvi skrije. Iz džepa; ukradene godine joj, poput izdajnika vire. Gle, uozbiljila se, skoro cijela o ljubavi priča. Dim od mokra lišća. Mlađe neke žene, za drugim stolom sjede. Kikoću se naglas. Zaista ; sise Boga ne mole, grudi još i kako tako, usahle ponekad i zavrište. Sve ovo Što ispred, Iza sebe vidim; Kao da nestvarno je, Kao da začuditi me želi, Iznenaditi, Na krivoj Nozi uhvatiti, Kao da svakidašnje nije. I po tom vidim, Zaključujem; Po smjeru ja vidim Da u snu nisam Ne - ja doista ne spavam. U svijetu; sve ide s desna na lijevo, s lijeva na desno. Na kraju; na istom mjestu stoji. U snovima, sve od dolje prema gore ide. Ili od dolje na gore- Zar nije svejedno? Jedna žena s prijateljicama sjedi. Za izlazak u nepažnji, pažljiva je bila, kao da i nošnjom svojom poželijela je reći; - Pogledajte ljudi; kako li sam mala, skromna, od sviju žena - najbolja sam. O da je barem mala, možda i velika bi bila. O da barem velika je, možda bi znala biti i mala. S izrazom dostojanstvena gađenja na licu, polako riječima barata. O moralu priča. Tolerancija je njezin barjak, različitost slava. Zašto onda s mržnjom i prijezirom priča? O različitosti drobi, a temelj joj je nebriga. Riječi njene kao da usnama ih žvaće, a jezikom sjeće. Rekao bi netko kako svaka riječ poput grumena od zlata, ali kad gle; iz ustiju njenih kao iz potoka - sve sama glupost u slapovima pada. O različitom snatri o suprotnosti radi. Sve u sebi se misli - zar jednako nije?! Polako napitka skupocijena miješa. Pažljivo ga miješa ali kao da ne pije. Nekada, i ne tako davno, rublja svoga prala je noću da imala bi što nositi danju. Sad skupocijeno piće Smrljuče polako, kao da je nije briga. S kapi Zlo zalijeva u Sebi pomalo. Toliko ga ima da osloboditi mjesta za svaku kap treba. Kao da joj i glava obrnuto stoji. Na vrhu su joj usta a na dnu oči. Valjda i s pameti je njenom tako, sve kao da je obrnuto, pobrkano. Zlom je obuzeta, a opet, toliko je loša da ni zlom se ne da zvati. - Valjda, ipak, svaka luda može skriti brda, ali baš svako zrno brda sazdanoga; Tko to može skriti? Tko to priča? Kakvo brdo? Koje zrno? Okrenem se oko sebe Kad, gle, bradonja Onaj isti priča; - O kad bi samo malo Naćulila uši Još bi čula blejanje od ovce Još bi čula meketa od koze. Gdje ta zidu prsta svog prinese, Pa upre iz sve snage; Samo rasipa se, Uludo i bez vajde. Samo gnoj se ćuti, Na gnjileži tmaste sluti. I gatara, ona ista, sve od para do para ide, sa svakim komentira nešto, kao da upute daje, govori, glavom vrti, rukom pokazuje.. Krene dalje. Sirotinja za stol sjeda, naručuje, odreda časti. - I ja sam čovjek - u sebi se misli. - Pijte, ne pitam za cijenu, od bilježnika idem, Imanje zapisujem. Zlo se piše, dobro biti neće. Odvjetnik što šešir je izveo u šetnju, prema nebu gleda, ali ne s očima već s nosom. Očima sa zemljom bludi. S jednim nalijevo, S lijevim nadesno. U klobuku mu je nauk cijeli. Zlo i naopako. S raskrsća se treba maknut. Kao da me nesigurnost neka i tjeskoba hvata. Dal ću lijevo ili desno? Pratim trag šešira, ogrezlih u bijedi, možda me među sebe prime. Na toplome su mjestu, tu pametni ljudi i popričati mogu. - Ne pitajte nas ništa važno, klobuci nam na vješalici vise. - Praktično - to može, i mi smo samo ljudi. Doista, ovdje svatko svakom u brk, što ima kreše Ali ne naglas; U sebi ga istrese. Jedna žena Sama sjedi Kose duge, valovite Ali pameti kratke. Na prste računa. Dali oduzima ili zbraja? Možda puno prstiju Na rukama nosi? Gle jednog prsta na ruci lijevoj Sve kao da ruci desnoj opire se, sve kao da joj bježi. Kad tad zaplesti Će se prsti njeni, Jednoga će pridodati Trojicu izgubiti. Kažu da u množenju je stručnjak Ali da množenju pokusa Ne umije Jel dijeliti ne zna. Tri žene za susjednim stolom sjede. Gle jednoj i muž, po nekom, lihvarskom poslu stiže. Muž joj na uho njeno šapće, Ne moraju druge dvije, baš za svaku znati, a ni zgodno baš nije. Jednom kao da je naslućivala belaja, u crkvi se molila, zaljuljao se strop. Sreća da joj je Bog molitvu čuo, ali da je nije i poslušao. Kažu da o oprostu taman Drobila je nešto. Kažu i da često Svetu knjige čita. Noćima nad njom bdije, Listove vrti Proučava, Udubljuje se, Ulazi, ali sve kao da Tržnici poklon daje; Što svidi joj se - Prihvati, Ono drugo baš i ne. Kaže; - To simbolika je samo, Ionako ne razumijem. Druge dvije, Bogu moliti se ne smiju, ali zar zbog toga nisu izmislili svece? Namještaju poze neke Pričaju polako, Natanane. Ustima sve kao da prinose čaše, Bliještave izvana, Iznutra pune Nečisti i gliba. Od sirotinje što se pokraj njih Ugnijezditi želi Baš me čudi; Kao da ih nelagoda neka hvata. Gle i kneza. Pokvasen je. Stigao je pješke. Iza njega Sluga stiže Ali ne pješke. Kiša smočila ga nije. Šanka se hvata, Pića opojna naručuje, Lice mu se Istog časa, Kao da je od najfinijeg brašna - U glupana pretvara. Doista nije lijepo Kneza vidjet Gdje na noge hoda Slugu što u kočiji se voza. Ali ni egzorcista nema mira Usamio se, Namješta poze neke Sve kao da kontemplira. U svjetlosti želi reći Da upravo se kupa. Napravi korak, Zastane na tren, Pa nastavi dalje. Hoda polako Pa zastane opet... Vjeđe svoje Na trenutak skupi Ali još brže Otpusti ih Kao da na volju im dade. Kimne glavom sebi - Shvatio sam - u sebi kaže Pa opet Koraka laka Nastavi dalje. I sve u redu bi bilo Da iz đepa Metar mu ne viri, Po podu se vuče, Kao bitanga vucara. Poput izdajnika strašna Za njim se klati U brk prolaznika ruga. Već me neki neodredeni očaj hvata, ali taman kad shrvati me misli; Gatara, ona ista, uđe, stane pa me mjerka, glavom vrti, u očima joj prijekor. - Rekla si mi, rekla. I dalje možeš ako te je volja. Prvi put na silu si rekla, sad možeš i od drage volje, Ionako me, odavno, te brige ne more. Priđi, sto se plašiš, odgugutaj svoje. - Ne smijem, što ti je!!? Zar svog naroda da varam!? Prvi put, na silu sam ti prišla, ni shvatila nisam, dok sam s tobom bila, da istina, na tren, u meni se nastanila. Istinu ti rekoh, premda nisam htjela. Na meni nije o njoj zborit, U mom poslanju nije. U snu te svome vidjoh ti nisi bio onaj koji gledan si bez lica bio - gledao si. Ti si onaj prvi koji knjigu čita, pa bez lica plače. Ti si onaj drugi, koji, smijući se, al u grču, vatri knjigom prinos daje. Ti si i onaj treći. Knjiga ti iz glave viri, ti je vadiš, odmotavaš, nema knjizi kraja. Dođe, plane, zamre. U tvom snu - umrla je nada. - Što ti je Nakazo luda i pogrdo - uskliknem joj, Ali ona kao da ne čuje Prema ženi u poderanoj haljini, prstom pokazuje, Za mene i ne mari, ali luduje i dalje; - I prostituke evo; od kneza je bolja, međ ženama najbolja. Od zlih ljudi prezrena Baštiniti će zemlje Pravde će uživati U njoj će se nasladiti. Za ručak svoj ona radi Ne vreba života Duše ne dobija pride. Umrijeti će noćas Mračnim tunelom Pod ruku anđela će proći. Baštiniti će zemlje. Uživati će je Poput fratra nije Orati je neće. Za glavu držim se Pa misao hvatam Ili tek slutim dvojbu; Luduje li žena ova? Tko zna? Da li prorokuje možda? Carobnjaci i svećenici Izađem i kući se svojoj uputim Sav zbunjen na vrata svoja uđem. Sred hodnika svojeg stanem, predvorja se hvatam i sve kao da naslutiti hoću kako; Me teške ovih dana Dvojbe more; Što je bijelo, a što je crno? Gdje počinje jedno, završava drugo? Tko se kome klanja? Tko na koga se naslanja? Tko za kime trči, tko od koga se sklanja? Sve kao da preblizu jedno drugom stoje; Gdje je bijelo ni crno daleko nije. Gdje crno trči, bijelo ga preskače, gdje bijelo na mjestu stoji, crno ga pretječe. Čas na nebo samo hrlim Čas u bezdan dubok padam Čas ugledam mrklog mraka Pa se opet svjetla hvatam. Sazvah dakle čarobnjake Da oko kreveta se moga skupe. - Izvedite mi vaše radnje Zbor duhova mi sakupite Da ih pitam; Gdje je crno a gdje je bijelo. - Ne valja ti posao - Uglas kažu - Pozovimo i svećenike Da ne bi netko drugi rekao; - Gle čaraju i izvode. Zalud će nam posao biti Ne pleši prije muzike. Ionako je naš na zlu glasu zanat. Izvodimo pokrete al bez svećenika ne ide. Nisi li već čuo kako vazda je zakon neba Da gdje je crno Da tu i bijelo biti mora. Uniđoše svećenici. - Sto čekate, Psalme nam zapjevajte! Zaigraše svećenici Čarobnjaci Svoj posao čine. Duhovi se pojave. Gle! Svećenika više nema! Tko se ovde koga plaši? Svevišnjega sluge - Ali slabe. - Umirite se čarobnjaci! Ne bajajte više! Sam ću s zborom govoriti. Zar duhova Da se plašim? Tko s Himerom se u snu Svake noći bori Zar taj ikoga se boji? Tko ste - pitam! - 36 - zbor mi uglas odgovara. 36 tijela nebeskih smo Mrakom na zemlji Upravljamo. Jer vazda je zakon neba Da gdje je svijetla, da tu je i mraka. Gdje je bijelo i crnog biti mora. Pokretima usmjeravamo Da u mraku ih skrivamo. Inteligencijom upravljamo Da mrakom je zavijamo. - Tko vas posla - Upitam ih - Zar nas nisi ti dozvao!? - Dobro - velim; Dozoveh vas da vas pitam; - Gdje je crno, a gdje je bijelo? - Zar nerazdvojno nije? Zar svjetlo klice ne skriva mraka, zar mrak u njedru svome, ljubavnice poput - bludnika ne krije?! Crno ili bijelo, Zar to nije isto? Sve krajnosti nepodesne neke - najbolje je sivo. Na te riječi ustuknem tek korak. Vjeđe spojim Rukom lica zaklonim. Zaklapara izdajničko bilo Odati hoće glasa što zaklima Kao nejak starac. Odati hoće glasa što zadrhta Da me dušmanima na porugu veselja proda. Ipak, ne ustukne glas do kraja U sebe se povuče. Vjerovanje ponovim u sebi Prolomim van sebe; - Sad znadem Tko vas meni šalje! Himera, zabluda, neman stoglava, Himera prokleta - Zar ona vam je gazda? Na te riječi nestanu Od svećenika ne ustuknuše al himere se prestraše. Ni čarobnjaka ne vidjoh više A ja sam u san tonem Bez pomoći ićije S Himerom se suočiti. Oči u oči. ....... Poslano s mog iPhone uređaja
Posted on: Wed, 13 Nov 2013 19:04:52 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015