Europski imperijalistički standard Objavljeno: 06.11.2013. Piše: Hrvoje Šimičević Peter Mayo, ugledni malteški intelektualac, za H-Alter govori o svojoj zemlji, predmetu želje tisuća afričkih imigranata: Meta svakog bijesa, kad je u pitanju radnička klasa, trebali bi biti beskrupulozni poslodavci koji vrebaju nad siromašnom rezervnom vojskom radnika s ciljem značajnog rušenja cijene rada. U nekim slučajevima poslodavci se u potpunosti oslanjaju na migrantsku radnu snagu, plaćajući im za rad u najboljem slučaju milostinju. Malta je najmanja država u EU s najvećim teretom. Tim je riječima situaciju s priljevom imigranata na ovaj otok opisao premijer Joseph Muscat. Kao jedna od referentnih točaka na putovima imigranata u pokušaju da dođu do europskog kontinenta, Malta je samo zadnjih deset godina na svoje tlo primila 17 743 imigranata, većinom iz Afrike. Riječ je o ekvivalentu 2,5 milijuna ljudi u Velikoj Britaniji. No, problemi s kojima se suočavaju u kontekstu prihvata izbjeglica, postao je aktualiziran tek nakon što se prošli mjesec pred obalama Malte utopilo 50 ljudi, od čega desetero maloljetne djece. Zbog svega navedenog Vrlo sam sumnjičav prema prijedlozima čija je glavna značajka zaustavljanje i zadržavanje stanovništva. Štoviše, u takvim idejama naslućujem rasističke tonove, koji govore da Afrikanci moraju ostati u Africi i da im drugdje nije mjesto Malta je postala paradigma kraha europske imigrantske politike i, uz Italiju, simbol zapanjujuće indiferentnosti koju zemlje europskog centra iskazuju naspram problema s kojima se suočavaju periferne države-članice. O trenutnoj situaciji na Malti i ostatku Europske unije, kao i uzrocima te posljedicama aktualnih europskih imigrantskih politika, H-Alter je razgovarao s Peterom Mayom, malteškim sveučilišnim profesorom i autorom brojnih knjiga i eseja u kojima se bavi ovim i srodnim pitanjima. Koja je trenutna situacija s izbjeglicama na Malti? Malta je trenutno poprište priljeva mnoštva imigranata iz Subsaharske Afrike i drugih područja, poput Bliskog Istoka - treći po brojnosti su Sirijci - s tragičnim posljedicama. Dok mnogi uspiju doći do naših obala, a drugi budu spašeni na samom moru, veliki broj ih se utopio u pokušaju da u Europu dođu u lošim i nerijetko prenapučenim brodovima. Oni koji su uspjeli u tome trenutno su smješteni u prihvatne centre, gdje čekaju odluku hoće li biti prihvaćeni ili odbijeni kao izbjeglice. To traje dosta dugo, maksimalno 18 mjeseci, s time da su očevici opisali uvjete u nekim od ovih prihvatilišta kao užasavajuće. Kako komentirate izjave vašeg premijera da ste ostavljeni na cjedilu, da je potrebna koherentna EU politika u ovom kontekstu i da su prazne priče o solidarnosti nedovoljne? Kao pogranični otok-država, Malta se suočava s masovnim priljevom imigranata, kojima, temeljem dublinske regulacije, zahtjev za azilom ocjenjuju države članice Unije u koju su prvotno ušli. Stoga su prisiljeni ostati na ovom jako malom otoku. Malta je gusto naseljen otok i zbog toga je ovoj državi potrebna podjela odgovornosti, ili, riječima malteške vlade, podjela tereta s drugim članicama EU-a. To se, međutim, dobrim dijelom ne događa. Ne samo to, već europska politika tvrđave u kontekstu uskraćivanja viza i mogućnosti putovanja potiče imigrante iz Subsaharske Afrike i, odnedavno Egipta i Sirije, da bježe iz svojih država preko nekih od najopasnijih ruta do Europe. Tu se mogu povući paralele s graničnom situacijom između Meksika i SAD-a. Dok ljudi iz Južne i Centralne Amerike koriste kanalizacijske tunele u pokušaju da prijeđu u SAD, ljudi iz Afrike riskiraju živote prodavajući sve što posjeduju za putovanje, u slučaju Subsaharske Afrike, preko Sahare u Libiju i potom na morsko putovanje posredstvom kojota koji nemaju nikakav obzir prema ljudskom životu. U oba slučaja, imigranti bježe od nepravednih (neo)kolonijalnih sistema i pripadajućeg strukturalnog nasljeđa kojeg su većim dijelom ostavili SAD i Europa, dok je u zadnje vrijeme na scenu stupila Kina. Carstvo uzvraća udarac, ali bez poštene borbe, s obzirom na podčinjenost i ranjivost onih koji su uključeni u proces: veliki dio njih traži azil zbog zaštite (više od 80 posto pridošlih izbjeglica). Nadalje, strukturalne neravnoteže između Sjevera i Juga, koje su trajne značajke kolonijalnog kapitalističkog sistema, utemeljenog na neravnomjernoj razini razvoja, dovode do premještanja stanovništva na Jugu. Riječ je o zajedničkoj značajki europskih imperijalnih politika koje postoje i danas: potlačena populacija s Juga premješta se po imperijalističkoj volji i interesima. To se dogodilo Afrikancima tijekom trgovine robovima, Palestincima 1948, a još recentnije građanima Perto Rica za vrijeme Operacije Bootstrap, ali i drugdje tijekom suvremene povijesti... danas se ista stvar događa s ljudima iz Subsaharske i Sjeverne Afrike. Riječ je o standardnoj europskoj imperijalističkoj politici. Današnji interesi za takvo nešto su mnogi, uključujući prvenstveno dostupnost potplaćene i grubo eksploatirane rezervne vojske radnika, spremne za snabdijevanje zapadnih Europa bi trebala odgovarati zbog ovih događaja. Umjesto toga, ona je pasivno promatrala i dalje promatra tragedije na moru i drugdje, unatoč moralnim obavezama da djeluje kapitalističkih interesa - koji se sastoje od smanjivanja lokalne plaće i posljedične cijene rada. Europa bi trebala odgovarati zbog ovih događaja. Umjesto toga, ona je pasivno promatrala i dalje promatra tragedije na moru i drugdje, unatoč moralnim obavezama da djeluje. Britanski Guardian je objavio kako se u pokušaju prelaska iz Afrike u Europu u zadnjih 20 godina utopilo 20 tisuća ljudi. Koliko će još smrti biti potrebno da tobože nesvjesna i utvrđena Europa shvati kako je previše ljudi umrlo? Kako građani Malte gledaju na imigrante i izbjeglice a kakav je javni stav političkih stranaka? Smiješna stvar s premijerom Josephom Muscatom i njegovom nekadašnjom socijalističkom partijom je u tome da tijekom minulih godina nisu napravili ništa da suprotstave značenje internacionalne solidarnosti nacionalnoj inačici solidarnosti, budući da je socijalizam, prigodna riječ u ovom kontekstu, postao passé u današnjem diskursu laburista; nisu ni pokušali razviti svijest o radničkoj solidarnosti nasuprot opasnostima i razmjerima rasizma. Termin radnička klasa također je passé, unatoč postojanju enormnih dijelova društva koji žive u prekarnim uvjetima i koji su deklasirani. Živeći u ovim vremenima otpuštanja i smanjenja radne snage te ekonomskih kriza, pripadnici nečega što bih nazvao novom radničkom klasom - uključujući i onaj deklasirani dio društva - nerijetko bivaju obmanuti i usmjereni na put ksenofobije i rasizma. Nije iznenađujuće vidjeti rasprostranjen rasizam prema ljudima drugačije boje i Arapima u ovoj zemlji. Prelazak na desnicu simptomatičan je u mnogim zemljama na globalnoj razini u kontekstu povećanja imigrantske radne snage, uključujući i gastarbajtere. To je samo još naglašenije u malim zemljama poput Malte, države s malom površinom i 400 tisuća stanovnika. Ali političke stranke ne čine ništa da se suoče s takvom situacijom preko edukacije stanovništva upravo zbog U zadnje vrijeme imamo prilike čuti priče o omogućavanju pravih uvjeta za poboljšavanje - evo i čarobne riječi - investicijske klime u Africi kako bi se odvratilo ljude od selidbe. Ovu ideju mogu pozdraviti samo sa zlobnim podsmijehomstraha da izgube izborne glasove. Diskurs o strancima koji će nam uzeti posao sve je popularniji i u ostalim dijelovima Europe, paralelno s rastućom popularnošću stranaka koje grade svoj identitet i izborne uspjehe na plašenju birača imigrantima. Koliko su opasni ovi trendovi? Kriminalizacija imigranata evidentno služi za raspirivanje plamena rasizma i ksenofobije. Marginalizacija imigranata koji nemaju pristup građanskim pravima i socijalnim beneficijama - pogotovo odbijeni tražitelji azila - navodi ih na život na samom rubu društva, u podzemlju ako hoćete. To samo pojačava konstrukciju pojma neregularnih imigranata kao onih koji se odaju kriminalu i prostituciji i sl., umjesto da ih se gleda kao žrtve opresivnog sistema i krajnje rasističke strukture koja potiče zloporabu njihove ranjivosti. U slučaju Malte, broj migranata s područja Subsaharske Afrike je značajno manji nego drugih stanovnika koji nisu iz EU. Prisutnost potonjih imigranata, međutim, ne rezultira sličnim pretjeranim reakcijama u medijima koje, u slučajevima dolaska migranata iz spomenutog područja Afrike često poprimaju formu potencijalnog Armagedona. Što se poslova tiče, Ministarstvo obrazovanja, mladeži i zapošljavanja izjavilo je 2007. godine da postoji tržišni manjak radne snage jer određeni poslovi Maltežanima nisu atraktivni, te se stoga radna snaga mora uvoziti. I upravo u tim vrstama poslova koje Maltežani ne žele raditi, zapošljavaju se migranti iz Afrike. Ako išta, kao što sam prije rekao, meta svakog bijesa, kad je u pitanju radnička klasa, trebali bi biti beskrupulozni poslodavci koji vrebaju nad siromašnom rezervnom vojskom radnika s ciljem značajnog rušenja cijene rada. U nekim slučajevima poslodavci se u potpunosti oslanjaju na migrantsku radnu snagu, plaćajući im za rad u najboljem slučaju milostinju. Ukoliko se ova pitanja ne budu sistematski rješavala i podupirala sveobuhvatnim istraživanjima od strane onih čija je povijesna funkcija bila da vode radničku klasu kroz održivi proces sveobuhvatnih programa edukacije, sve je vjerojatnija pojava političkog zaokreta udesno. U tom zaokretu ne mislim samo na pojavu desno orijentiranih stranaka nego Malta je gusto naseljen otok i zbog toga je ovoj državi potrebna podjela odgovornosti, ili, riječima malteške vlade, podjela tereta s drugim članicama EU-a. To se, međutim, dobrim dijelom ne događai naginjanje nekadašnjih lijevih opcija ka centru i desnici. Kako komentirate činjenicu da se problem izbjeglica i migranata spominje u kontekstu sigurnosti, a ne u kontekstu ljudskih prava? To je očigledno i u samom institucionalnom okviru unutar EU - poput agencije Fortex - i u politikama većine europskih zemalja budući da nastavljaju militarizaciju granica i kriminalizaciju nedokumentiranih imigranata. Zaista, dominantan diskurs se koncentrira na pitanje sigurnosti, između ostalog, i u vidu prijetnje od internacionalnog terorizma, radije nego da u se prvi plan stavlja pravo osobe da zatraži azil i zaštitu, posebice u slučajevima kad je njegov ili njezin život ugrožen zbog razloga koje sam prethodno naveo, ali i mnogih drugih. Provođenje politika tvrđave na granicama, emblematski utjelovljenih u utvrdama koje okružuju ulaz s mora u dvije malteške luke - podignute u 17. stoljeću kako bi odbile otomanske napade - dovelo je do odbacivanja ljudskih prava onih izvan tih granica, svodeći njihove živote na odbacivu i potrošnu robu. U većini slučajeva se dobronamjerna ljudska bića kriminaliziraju za grijehe koje nisu počinili - grijehe s kojima sama Europa itekako ima veze, za koje je velikim dijelom sama odgovorna. Sve ovo svjedoči o ostavštini kolonijalizma u Africi i na Bliskom Istoku, ali i o suodgovornosti zapadnih sila u stvaranju situacija koje karakterizira nastanak tiranskih režima, naoružanih od strane zapadnjačkih industrija, ali i u jednom Riječ je o zajedničkoj značajki europskih imperijalnih politika koje postoje i danas: potlačena populacija s Juga premješta se po imperijalističkoj volji i interesima specifičnom slučaju, direktnim nastankom kolonijalnog/apartheid režima. U tom se kontekstu nerijetko može čuti fraza ilegalni imigranti. U međunarodnom pravu ne postoji pojam ilegalni imigrant; on je rasprostranjen zahvaljujući političarima koji se njime nabacuju kako bi opravdali legalne ilegalnosti, odnosno gaženje elementarnih ljudskih prava. Nažalost, to je postalo uvriježena fraza. Sveučilišna profesorica i aktivistica Maria Pisani podsjeća na Ženevsku konvenciju iz 1951. koja priznaje ljudsko pravo na traženje azila i koja dozvoljava određene slučajeve neregularnosti u situacijama koje dovode do prisilne migracije. Malteški aktivist i odvjetnik Neil Falzon podsjetio je pak nedavno kako ne postoje legalni načini za tražitelje azila da dospiju u Europu bez da pritom ne ugroze svoje živote. Legalni putevi dolaska u Europu, poput putovanja zrakoplovom, ne dolaze u obzir budući da im niti jedna europska zemlja neće dati vize. Predložio je koncept humanitarnih viza u ovom kontekstu kako bi ljudi sigurno prakticirali svoje pravo da traže azil. Osobno smatram kako bi ove politike trebale biti uzdignute na međunarodnu razinu budući da je riječ o međunarodnom, globalnom fenomenu, zbog čega se ne smije dozvoliti da je vođen sebičnim političkim i ekonomskim pobudama nositelja moći u Europi i izvan nje. Nedavno smo svjedočili masovnim prosvjedima u Italiji i Francuskoj, prouzročenim i imigrantskim politikama u ovim zemljama. Imaju li takvi događaji potencijal senzibilizirati europske građane naspram imigranata i izbjeglica koji dolaze ili su već došli živjeti u EU? Svatko sa zrnom ljudskog suosjećanja i tko cijeni ljudski život trebao bi biti gnjevan zbog događaja koji se odvijaju na pragu Europe. Prosvjedi su najmanje što bilo tko može učiniti u ovim okolnostima koje zazivaju proaktivnu politiku indignacije usmjerenu prema nečemu što je simptomatično i za ove tragedije: trenutnoj politici ljudske jednokratnosti. Zygmunt Bauman je u knjizi Globalizacija rasizma koristio pojam industrija odstranjivanja ljudskog otpada. Upravo to reprezentira ovo opasno premještanje južne populacije. Tako da nisam iznenađen ovim prosvjedima. Samo se nadam da će oni naglasiti sramotnu prošlost kontinenta glede tretmana etničkih manjina i na taj način senzibilizirati druge Europljane prema opasnostima gledanja složenih globalnih imperijalističkih pitanja kroz prizmu kratkovidnih nacionalističkih i monokulturalnih vizura. Treba se također nadati da će ovakvi događaji ukazati Europljanima na kompleksnost razloga koji ove ljude prisiljavaju da napuste okolinu u koju su ukorijenjeni, ili možebitno streme ka životu u inozemstvu. Koji su, prema vama, ključni razlozi za migracije iz ovih područja svijeta? Razlozi su mnogi, ali bih spomenuo samo nekoliko: građanski ratovi koji se potpiruju zapadnjačkom industrijom oružja, pogoršanje plemenskih sukoba koji nerijetko rezultiraju masovnim silovanjima i posljedičnim odricanjem obitelji od žrtava, bijeg žena od genitalnih sakaćenja, izbjegavanje vjerskog fundamentalizma, negativni efekti subvencija koje dobivaju farmeri na drugim kontinentima na afričko poljodjelstvo, negativni efekti klimatskih promjena, osiromašenje okoliša kroz pljačku Afrike, programi strukturne prilagodbe, potraga za boljim poslovima i kolonijalna ideologija koja predstavlja Zapad kao El Dorado i dobar život... Ovaj niz bi se mogao nastaviti, ali postoji rizik upadanja u zamku zapadnih stereotipa i pripadajuće konstrukcije Afrike. No, iznad svega, glavni globalni razlog je potraga korporacija za jeftinom radnom snagom, što rezultira čimbenikom migracijske push/pull strategije. U knjizi Ilegalni ljudi David Bacon konstantira kako globalizacija stvara migraciju i kriminalizira imigrante, da hegemonijska globalizacija treba migracije, ali da u tom procesu ilegalni i posljedično kriminalizirani migranti nerijetko postaju žrtve zatvoreničke države. Kad spominjem ovaj pojam mislim na državu koja kažnjava u sklopu rješavanja ekscesa i problema koji nastaju kao posljedica hegemonijske globalizacije. Riječ je o neoliberalnoj globalizaciji koju pokreće kapital, odnosno o globalizaciji odozgo. Prihvatni centri poput onih opisanih od strane međunarodnih i lokalnih promatrača u Malti, kao i od strane novinara Fabrizija Gattija na Lampedusi, su institucije koje odražavaju prisutnost, riječima Henryja Girouxa, zatvoreničke države. Smatrate, dakle, da je aktualni i dominantni ekonomsko-politički sistem jedan od uzročnika tragedija u Sredozemlju? Neoliberalne politike sa svojim programima strukturne prilagodbe u Africi i u većini zemalja Trećeg svijeta, pogoršale su nejednakosti između Juga i Sjevera. Kolonijalizam nije nestao, nego je poprimio druge oblike, čije sam aspekte već naglasio. I kao što sam također ranije naglasio, uokvirujući cijeli koncept migracije u kontekstu sigurnosti i potrebom da se uspostave sigurne granice, kao dio rata protiv terora i prijetnji nekoj vrsti nacionalne kulture i načina života, onemogućava se da se pravo na azil i mobilnost provodi na siguran i jednostavan način. Ista ta prava se, ironično, provode i potiču u EU i samom globalizacijom. To se u stvarnosti primjenjuje samo na razmjenu dobara, i to samo na dobra iz pojedinih zemalja. Pitajte Palestince kako to izgleda kad pokušavaju prenijeti robu iz jednog dijela Palestine u drugi. To se, dakle, ne primjenjuje na sve ljude. Nekima je, relativno govoreći, dopušteno da budu mobilniji od drugih, kao što je na isti način nekima dopušteno da žive dok su drugi odbacivi i suvišni. Po mojem mišljenju, sve je to dio rasističkog imperijalističkog načina razmišljanja koji je i dalje dio, kako vi kažete aktualnog i dominantnog ekonomsko-političkog sistema. U zadnje vrijeme imamo prilike čuti priče o omogućavanju pravih uvjeta za poboljšavanje - evo i čarobne riječi - investicijske klime u Africi kako bi se odvratilo ljude od selidbe. Ovu ideju mogu pozdraviti samo sa zlobnim podsmijehom. Najprije poharamo kontinent i iscijedimo mu sve resurse, da bismo ga zatim pokušali oživjeti. Naopak redoslijed, zar ne? Također sam vrlo sumnjičav prema prijedlozima čija je glavna značajka zaustavljanje i zadržavanje stanovništva. Štoviše, u takvim idejama naslućujem rasističke tonove, koji govore da Afrikanci moraju ostati u Africi i da im drugdje nije mjesto. h-alter.org
Posted on: Wed, 06 Nov 2013 09:54:45 +0000