Je li istina da je pas uistinu najbolji čovjekov prijatelj? Biste li mogli živjeti bez svojih ljubimaca? Pa imam ja i drugih najboljih prijatelja, dvonožne konstrukcije. Psi nisu tako komplicirani kao ljudi, pa pretpostavljam da moji dvonožni prijatelji ne bi tolerirali baš sve što su u stanju podnijeti psi – pa makar samo da ih na desetak minuta zavežem ispred trgovine J….psi manje zahtijevaju i puno podnose, što je sigurno motivacija iza te poslovice. S druge strane, pas je najduži čovjekov prijatelj – ako je istina da je, prema novijim teorijama «pripitomljen/domestificiran» prije oko 33 000 godina, a možemo reći da mi hodamo Evropom tek oko 125-100 000 godina, znači da su pas i čovjek «prijatelji» već oko trećinu našeg postojanja, što je daleko duže od ostalih domestificiranih životinja – prve sljedeće domestificirane životinje bile su ovca i koza – tek prije oko 3000 godina (znači deset puta kraće!)– za ilustraciju, zec je postao «zeko» tek prije 1400 godina. Osim toga, pas je i najraznovrsniji čovjekov suradnik – tokom naše zajedničke povijesti služio nam je i još uvijek nam ponegdje služi kao hrana, zaštita, pomoć u lovu, pomoć u stočarstvu, kao ratni drug (otkrivanje mina i ranjenika), kao policijski pas (droga, eksploziv, mrtva tijela i slično) i spasilac (odroni, potresi, lavine), kao terapijski pas (starci, djeca s autizmom), medicinsko osoblje (otkrivanje raka kože i prostate, između ostaloga), pomoć invalidnim i slabovidnim osobama, ponegdje još uvijek i kao vučna služba…. niti jedna druga životinja ne ispunjava ni približno sve te uloge kao pas. Tako da moram reći – da, istina je – pas uistinu jest čovjekov najbolji prijatelj. Nažalost, nisam sigurna da im uzvraćamo jednakom mjerom. Trenutno u Rumunjskoj (opet) ubijaju sve ulične pse koji su se naulici zatekli još zahvaljujući Ceauscescuu koji je osamdesetih odlučio da svi stanovnici sela imaju ostaviti svoje imanja i blago i preseliti u gradove…. u Hrvatskoj situacija nije tako strašna iako ima jako puno napuštenih pasa koji nakon zakonskog roka bivaju usmrćeni u šinterajima diljem zemlje. No ne moramo ići u ovakve teme – tužno je već da psa ne smijete voziti sredstvima javnog prijevoza, pa čak ni s brnjicom i uzicom, iako je to u ostatku EU normalna stvar…o trgovinama i restoranima (iako osobno te ne podržavam jer smatram da je psu restoran mučenje – zamislite da morate čučati pod stolom dok vaši prijatelji i svi drugi u prostoriji – jedu) da i ne govorimo. I na kraju, iako upravo po ukopima pasa ( a ritualnih zajedničkih ukopa ljudi i pasa te uskopa pasa ima i u pretpovijesti Hrvatske) znamo koliko su dugo i čvrsto (pa čak i u smrti) povezani s nama, ali danas u Hrvatskoj ne postoji niti jedno funkcionirajuće (bilo je jedno u Rijeci, ali je zatvoreno) groblje kućnih ljubimaca. Svi su moji psi tako silom zakona u stvari završili u nekoj spalionici pošto se u gradu ne smije ukopavati ljubimce – inače nisam posebno sentimentalna osoba koja ide na groblja, ali ima ljudi kojima bi puno značilo da mogu svoje ljubimce dostojno pokopati. Veza između čovjeka i psa – sada govorim o nama kao vrstama – toliko je duboka da (na osnovu povijesti, mitologije i arheologije) možemo govoriti i o tome da postoji jedna mistična dimenzija. više na:teklic.hr/lifestyle/intervju/rujana-jeger-bez-dlake-na-jeziku-o-psima-i-ljudima/
Posted on: Wed, 25 Sep 2013 11:48:52 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015