Odlomak iz romana "Ponovno sam nemoralna i pokvarena" Suzane Rog 12. Bilo je dobrano iza ponoći kad sam se došuljala doma na Pantovčak. Na Britancu sam sjela u taksi. Nisam željela da me netko od susjeda vidi gdje ispadam iz Rikardovog ogromnog dugačkog automobila. Za Juru sam spremila priču o Silvinoj prijateljici kojoj je bio rođendan, pa nas je sve zajedno nakon dugotrajnog i zamornog sastanka, na kom smo se dogovarale o humanitarnim planovima i posjeti starčekima u Novom Marofu, pozvala na piće u Interkonti, ali smo tamo srele nekog njenog prijatelja Muslića koji dela u Libiji, ginekologa... Uglavnom, on je inzistirao da nas počasti i pogosti, pa se sve jako oduljilo a nisam mogla ispasti pizda, dići se i ostaviti društvo...! Držala sam fige i boga molila da Jura proguta ovu laž, a kao prvu stvar ujutro moram potajice telefonirati Silvi i podučiti je što da kaže ako bi Jura provjeravao. No to bi me zbilja iznenadilo, jer on nikad nije sumnjao u moje izvještaje i riječi. Kuća je bila u mraku. Hodajući na prstima, ne paleći svjetlo, doplazila sam do kupaonice i požurila pred ogledalo. Izgledala sam kao strašilo koga su cijelu noć fukale mračne sile i vukodlaci, coprnjaci i vragovi. Ispijena, podočnjaci do poda, kosa slijepljena od sperme, usne isisane i plavkaste. Na brzinu se pofriškam vodom i otrem kolonjskom da uništim svaki trag bludnog vonja koji je zaostao na koži. Nisam bila zadovoljna postignutim, jer mi se činilo da mi iz svake pore hlapi muški seksualni miris. Najviše me zabrinjavalo picino stanje. Iako sam je na brzinu oplahnula, nisam bila uvjerena da iz nje ne izbija zadah sperme koji se uvukao u tkivo i ničim ga se ne može izribati. Zato odlučim da se temeljito istuširam a na picu stavim oblog od kamilice koju uvijek držim skuhanu, pri ruci... Ten mi je izgledao užasno. Nos se crvenio kao u notornog alkoholičara a iznad gornje usne izbila je groznica. Na bradi pojavio se čvorić. Valjda kao posljedica silnih razuzdanosti kojima sam se odala, a i bila dobrovoljno podvrgnuta, u Mokricama. Hitno moram posjetiti kozmetičarku. Zar se vraćam u pubertet da mi izbijaju akne i čirići?! Na takvo lice nabacila sam tonu kreme. Mirisala sam kao pokretna parfumerija. Ali to je bio način da poništim sve što sam progutala i primila u dvorcu... Tiho, tiho prikradem se vratima spavaće sobe. Duboko udahnem i oslušnem. Jura ne hrče, osim u nekim slučajevima, kad se nakrka janjetine, ali glasno diše, pa se to čuje sve do ulaznih vrata. Prislonim poput lopova uho na vrata. Ništa. Aspolutna tišina! Odškrinem vrata, zakoračim, ne odvajajući pogled od bračnih kreveta na koje noću čak i kroz spuštene rolete pada svjetlo ulične svjetiljke. Kreveti bijahu prazni! I Jurin i moj, naravno. Okrenem šalter. Svjetlo preplavi sobu. Pogledam brže bolje iza sebe. Ne vreba li me Jura iza vrata? Ubit će boga u meni... No soba je uistinu bila prazna, Jure ne bijaše ni iza vrata, ni u ormaru, ni na balkonu. Lakne mi. Spasila sam se! Ali odmah mi se u mozak uvrti novi crv: što onda ako me Jura traži po gradu? Ako je otišao na policiju, u Hitnu pomoć?! Od silne moždane napetosti zaboli me glava. Pođem u kuhinju da progutam aspirin i bistra uma čekam što mi je sudbina zakuhala. Eto, boreći se za Juru da ga iščupam iz zatvora, i to uspješno, sad sam nahrdala ko žuti i teško ću se izvući... Na kuhinjskom stolu spazim ceduljicu. Uzmem je i strepeći od njenog sadržaja, srca poludjelog u grudima, stanem čitati. Ali odozdola. „Draga Suzo – pisalo je – stvar je naglo iskrsla dok si ti na tom vražjem sastanku, a ne znam mjesto gdje pa da te telefonski informiram. No valjda mi nećeš zamjeriti budući da je posao od hitne naravi, zašto je potrebna brzina. Iznenada mi je telefonski javio moj novi kompić Draško Sazidalo iz Livna da je preko veze saznao o jeftinoj svinjetini u Mađarskoj koju možemo uvesti i ovdje u Zagrebu bez problema trgovačkoj firmi jednoj uz veliku razliku prodati, a plaćaju odmah jer je u računovodstvu firme šef nećak Draškov. Hitno sam se morao spremiti na put da putujemo noću i ujutro budemo na licu mjesta u Mađarskoj kod tih vlasnika svinjetine... Zato ti ovo pišem da se ne bi zabrinula kuda sam nestao, pa da ne alarmiraš i misliš da mi se neka nezgodna tragedija desila... Ako sve bude štimalo vratit ćemo se sutra podnoć, a jesti ćemo negdje na putu tako ne moraš za mene kuhati i posebno ostavljati u rerni. Ako pođe po dobru razlika u cijeni će donijeti dobit takve veličine da ću ti moći kupiti novog klija s petera vrata pa ćeš na plac na Britanac spuštati se ko prava dama... Eto toliko a sad vas sve skupa pozdravljam i da se ne svađate ti i djeca. Bog i doviđenja! Srdačno te grli i voli tvoj – Jura!“ Čitajući ovo pisamce ja sam se valjda naočigled opuštala i labavila. Ni sama nisam bila svjesna koliko su napeti prenašpanani, bili moji živci, svaki mišić i žilica. Da je ta napetost u tekućem stanju vjerujem da bi iz mene iscurile litre i litre tekućine preplavivši kuhinjski pod! Ovako potražim Jurin viski u kredencu i natočim si frtalj čaše. Strusim ga i sva se stresem od žestokog udara pića. Gotovo sam poskočila na mjestu, tako me viski razmrdao! Imam ludu sreću da u najgušćem trenutku moj anđeo čuvar intervenira i spasi me propasti, kako god se zvala. Stojeći u kuhinji začujem oprezno otvaranje ulaznih vrata. Da se Jura nije predomislio i vratio s pola puta u Mađarsku? Nije li ceduljica trik? Što će uslijediti...? Pođem mu u susret, prema hodniku. Oči u oči nađem se sa sinom Tomicom. Baš je skidao tenisice da neprimjetno, tiho krene prema svojoj sobi na katu. – Kaj ti, mama, još ne spavaš? – upita me kao da ja njemu, a ne on meni treba polagati račune. – Propalico jedna, gdje si do sada bio? Znaš li ti koliko je sati? S kojim se kriminalcima družiš? Kako to samo izgledaš? Dođi ovamo, nemoj sad žuriti u krevet! – Mama, moram u zahod, sila mi je... – držao se za šlic. – Nema veze, upišaj se tu u hodniku! Opet si lokao, priznaj? Što će iz tebe postati? Pijanica, kartaroš, niškoristi? Daj da te ponjušim? Zar si bio tamo gdje se suši meso? Fuj! Gdje si zapravo bio? Priznaj, ili ću te... – Bio sam s društvom u Salunu, pa smijem valjda... Morala sam na nekome iskaliti bijes, bijes koji sam osjećala sama prema sebi, samo ga nisam smjela priznati. Morao je iz mene izaći. Jadni moj sin Tomica baš se našao pri ruci! Ruka se digla sama od sebe. Pljusnula sam ga nekoliko puta grdeći ga i proričući mu najgoru moguću budućnost, što će sve postati i na koje će niske grane pasti. A zapravo, strepila sam da se to meni ne dogodi, meni staroj kravi, fircigerici koju ne prestaje svrbjeti među batacima... A onda sam otišla u krevet i zaspala bez većih poteškoća i prevrtanja.
Posted on: Sun, 25 Aug 2013 18:04:54 +0000