Piše: Zoran Oštrić Na fb grupi "Grupa za rasprave - Društvo za promociju znanosti i kritičkog mišljenja" skrenuli su pažnju na polemički odgovor Matta Ridleya na intervju Sir David Attenborougha: Najzažetije, Attenborough smatra da će stanje svijeta godine 2100. biti lošije nego danas, a Ridley da će biti bolje. Attenborough: tportal.hr/scitech/znanost/285221/Bit-ce-sve-gore-trebamo-radati-manje-djece.html Ridley: "Falling population, more wilderness in 2100" rationaloptimist/blog/falling-population,-more-wilderness-in-2100.aspx Ne mislim da se može reći da je u ovom sukobu dvije projekcije situacije za 90 godina jedna strana neznanstvena, a druga znanstvena. I jedni i drugi polaze od činjenica i zatim projeciraju u daleku budućnost, uz previše nepoznanica. Ali najvažnije je pritom da je ono što mi činimo i što ćemo činiti bitan čimbenik zbivanja. Ponekad čujem "je, vi zeleni ste bez veze dizali galamu oko raznih problema, vidite da je puno problema s vremenom riješeno ili baš ublaženo". Pa jest - zato jer su neki dizali galamu. Mislim da su obojica u pravu. Stopa rasta stanovništva, kako ukazuje Ridley, pada, i vjerojatno će se stabilizirati na oko 9-10 milijardi za 50-ak godina. Ali vjerojatno je to dugoročno preveliko opterećenje za ekosustav, ako svi drastično ne reduciramo potrošnju mesa (što je teško očekivati). O tome smo nedavno pisali na blogu. Zato je i Attenborough u pravu. Ovo je nastavak diskusije između ekologističkog pesimizma i tehnologističkog optimizma, koja je započeta 1970-ih godina, kad je na izvještaje Rimskoga kluba ("Granice rasta" i "Čovječanstvo na raskršću") futurolog Herman Kahn sa suradnicima odgovorio knjigom "Slijedećih 200 godina". Ovisi o svjetonazoru/ideologiji/mentalitetu... koji vam je pristup bliži. Čitajući te knjige nakon 40 godina, može se zaključiti da su i jedni i drugi bili donekle u pravu. Poanta nije u tehnokratskoj projekciji na osnovu modela i tendencija kao autonomnih varijabli, nego u uvjetovanju ljudskih akcija. Prije 40 godina mnogi su počeli galamiti kako treba puno više brinuti o okolišu, nerijetko su bili katastrofični (a jednako nerijetko preoptimistični o mogućnostima naglog zaokreta), ali zaista se i počelo puno više brinuti i neki su uspjesi postignuti. Sve projekcije, pesimističke i optimističke, samo su za grubu orijentaciju u odgovoru na bitno pitanje: "što treba činiti?". Možda postignemo napredak i održivost, ali možda dođe do katastrofalnih procesa i propasti civilizacije.
Posted on: Fri, 20 Sep 2013 21:09:30 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015