(kome se da čitati, nek pročita, pisao ja) Danas sam odnio svoje staro računalo u dom za nezbrinutu djecu “Vrbina” u Sisku. Priznajem, računalo je staro deset godina, Pentium “četvorka” i monitor s katodnom cijevi od 17 inča. Nije posljednja riječ tehnike, no može se koristiti za surfanje internetom, izradu dokumenata i igrice. Da skratim, potpuno je upotrebljivo. Odgajateljica se čudila i nije imala dovoljno riječi hvale a djeca su samo znatiželjno gledala. Nisu ništa rekli, no sjatili su se oko tog starog računala kao da je Božić došao mjesec dana ranije. Neki su djelovali zabrinuto jer odgajateljica bez ravnateljice ne može odrediti gdje će računalo stajati, ali sutra će naći prikladno mjesto. Upitao sam odgajateljicu koliko dom ima štićenika; “Dvadeset i sedam”, rekla je. “A koliko imate računala?” upitam je u nevjerici. “Samo jedno”, nevoljko izusti. Na gotovo tridesetak djece, jedno računalo. “I nitko vam do sad nije donirao računalo?” upitam gotovo šokirano. “Ne”, odvrati ona, gledajući me kao da ne vjeruje svojim ušima. Zamislio sam se. Istina je da se dom nalazi u jednoj od najsiromašnijih županija u Hrvatskoj, no nekako mi je nevjerojatno da se nitko živ nije sjetio darovati neko staro računalo djeci. Ali zašto bi? Na kraju, naša županica Marina Lovrić Merzel je priuštila sebi novu njemačku luksuznu limuzinu i djeca će jednostavno trebati pričekati. Dok će je vozač voziti u novom Audiju pokraj doma, djeca će gledati kroz prozor (dok čekaju svoj red za računalo jer ga svatko može koristiti oko petanestak minuta) i razmišljati o tome kako će i oni jednog dana marljivo učiti, završiti fakultet i voziti se u skupom automobilu. I to će za njih biti jedna vrijedna lekcija i poticaj da u životu nikad ne odustaju. Oni ne znaju da je to računalo stari pentium sa jednim gigabajtom radne memorije, niti ih to zanima. Kad sam im rekao da sam stavio puno igrica, oči su im zasjale od sreće. Odgajateljici sam rekao da na računalu ima cijeli Office paket, Photoshop, InDesign i još par korisnih alata za stariju djecu. Niti ona niti djeca nemaju pojma čemu to služi, ali bili su oduševljeni. “Ali nećemo se samo igrati”, rekla je jedna djevojčica, stara možda dvanaest godina, “Moramo učiti na kompjuteru i pisati zadaće.” “Naći ćete i upute za Inkscape ako netko voli crtati” na što je jedan dječak plaho odgovorio “Ja.” U mojoj idealiziranoj mašti već sam ga vidio kako crta, na internetu kasnije nalazi tutorial za Photoshop i kasnije upisuje (meni nikad prežaljenu) arhitekturu ili grafički dizajn. Možda mi tu djecu malo previše žalimo, pomislih. Svi su izgledali čisto i uredno, dom je pristojno namješten a i odgajateljica je puna ljubavi i strpljenja. Sad imaju i dva računala te će tako svi moći biti dulje od petnaest minuta na jednom. Možda je predsjednica inicijative “U ime obitelji” Željka Markić zbilja bila u pravu. Toj djeci uopće nije tako loše, ona bi radije djecu dala u dom nego istospolnom paru, kao što je i izjavila. Možda su uskoro na redu i samohrani roditelji jer je za dijete ipak najbolje da ima oca i majku, kaže ona. I ova djeca su nekad imala oca i majku. Ako je to najbolje za njih, što onda rade u domu gdje jedna odgajateljica mora biti otac i majka dvadeset i sedam puta na dan? Ali nema veze, nijma je ipak tu bolje nego kod dvije žene ili dva muškarca. Možda bi te iste dvije žene ili dva muškarca odgojila tu djecu da budu homoseksualci? Zašto su onda toliki heteroseksualni roditelji odgojili toliku homoseksualnu djecu? Jesu li oni loši roditelji? Hoćemo li i tu djecu staviti u dom? Djeca nisu imala pojma da ću na referendumu zaokružiti protiv. Nisu imali pojma da sam ateist, niti ih je to bilo briga. Oni su samo trebali pažnju, nekoga tko će ih svaki dan pitati kao im je bilo u školi, imaju li simpatiju, što žele za ručak i da ih poljubi prije spavanja. Ja im to nažalost još uvijek ne mogu pružiti, ali postoje ljudi koji mogu, samo što im je to onemogućeno. Zna to i Željka Markić, ali očito ne razmišlja previše o tome. Njoj i njezinoj udruzi ili stranci je puno bitnije domoći se vlasti i svrgnuti aktualnu, što je i jedini cilj ovog referenduma, kao što se dokazalo i u ostalim državama gdje su sa sličnim, jeftinim i populističkim argumentima pridobili ljude, negdje uspješno, ali najčešće bez uspjeha. Naravno, uz svesrdnu pomoć Crkve. No, oni štite obitelj, valjda od homoseksualaca. Nije mi jasno kako će to ti homoseksualci napasti obitelj, hoće li čekati u zasjedi dok ulazim u kuću? Hoće li mahati zastavom duginih boja do iznemoglosti ili mi bacati konfete i šljokice u oči uz pjesme Diane Ross? Zna to i Marina Lovrić Merzel no ona se i dalje pokušava sjetiti teme svog diplomskog rada pa ne razbija time previše glavu. Doduše, uz plaću od 17 tisuća kuna, žalosno je da joj moramo kupiti i auto, ali mogla je barem odabrati nešto skromnije vozilo, možda Passata ili nedajbože Škodu Octaviu, čime bi svako dijete iz onog doma moglo imati računalo, ali čemu? “Ma molim vas”, rekla bi ona. Želite zaštiti obitelj? Odlično, i ja. I pederi i lezbe to žele. Svi to želimo. No osobine upravo takvih ljudi kao što su Željka Markić i Marina Lovrić Merzel će uništiti obitelj, a to su pohlepa, sebičnost, arogancija i nedostatak suosjećanja. Ne želim nikome sugerirati što da zaokruži prvog prosinca, ali razmislite što će obitelji dobiti vašim glasom za. Apsolutno ništa. Roditelji i dalje neće imati previše vremena za djecu, obrazovni sustav će i dalje biti manjkav a slučajevi kao što je onaj iz Zadra, kad je petorica maloljetnika silovala djevojku će se i dalje događati. Ali će obitelji Željke Markić i njezinih suradnika jako dobro profitirati, iako ni sada nisu baš siromašni. Ili ćete zaokružiti protiv nasilja nad manjinom koja tako i tako nikome nije nikada naudila nego samo želi voditi normalan život, protiv nametanja jedne ideologije, što smo odbacili 1991. godine, kada smo i mi bili manjina. U komunizmu smo svi bili jednaki, htjeli mi to ili ne i to se provodilo silom, a čini se da je sad i tako. Ako nisi slušao, čekao te Goli Otok, a sudeći prema mnogim komentarima, puno ljudi bi željeli da se taj isti Goli Otok opet vrati u svoju funkciju, a kunu se da mrze komunizam. Zašto se onda ponašaju kao stanoviti Drug, ne znam, ali oni vjerojatno za bolje i ne znaju. Zašto ne bi opet odbacili ono na što nas netko prisiljava i izborili se za isto što smo se izborili i te 1991. - slobodu? A poslije tog prvog prosinca, sjetite se djece diljem Hrvatske koja nemaju odgovarajuću roditeljsku skrb i potrebitih obitelji. Ne sumnjam da će u zemlji u kojoj živi 80 posto katolika biti problem odvojiti koju kunu ili koji sat volontiranja da im pomognete.
Posted on: Sun, 24 Nov 2013 18:48:54 +0000