Autor teksta: Šefka Begović- Ličina Ć E R Ć I K A U poslednjoj noći mjeseca Ramazana, usnih majku. Uđe mi sobu, vesela i podmalađena, sa osmjehom na licu. Sjela je na vrh sobe i milo me gledala. “ Hvala ti šćeri, na hediji što si mi svake večeri darivala, što si me Fatihom I Jasinom ko šerbetom napajala. Nek ti Allah ovaj post ukabuli I nagradi te dunjalučkim i Ahiretskim nagradama, inšallah.” Gledajući to drago, nedavno mi otrgnuto majčino lice, sva sam treptjela od želje, sreće, od čežnje. Krenuh ka njoj, a ona ustade i na vratima mi reče: “ Ne mogu ovdje ostat, hitam da tvoju konu Atife-hanku odvedem na mukabelu u Koraćku džamiju. Sutra je Bajram i ti je ne zaboravi obić .” Probudih se, skočih iz sna. Činilo mi se da mi u sobi još šuškaju majčine dimije od jumbasme, da joj na šamiji treperi oja jabukov behar. Provirih napolje da osmotrim bajramsku zoru I sunce koje je najavljivalo vreo dan. Neka uzdrhtala radost ispunjavala je komšijske avlije i okolne kuće. Sokakom su mirisale halve, agdom zalivene baklave, raskošni cvjetnjaci, radošću i bajramskom ljepotom mirisali su ljudi. Pogledah ka susjednoj kućici , gdje je u osami živjela kona ,draga mi starica, Atife-hanka. Oko njene skromne kuće, mirisala je tek polivena avlija, bijeli kao snijeg zambacii u saksijama šarene minđušice. Na prozoru, iz plehane posude, jedan bijeli golub, kljucao je prosute mrvice. Zadovoljno je dizao glavu u vis i povremeno slijetao da sa nakvašene trave pokupi kapljice vode. Napunih tanjir bajramskim đakonijama i ugrabih malo vremena da konu prije ručka obiđem. Zatekoh je na sedždi , s tespihom u ruci, zatvorenih očiju ,nglas dovi. Gledajući je zadivljeno, polahko spustih tanjir i sjedoh na dno sobe. Bila je sićušna poput neke malehne ptićice. Izborano lice pričalo je tešku životnu priču. Sitne, već odavno uvehle oči, sakrivale su tugu i želju. Ubrađena snježno bijelom šamijom, ličila je na snježnu grudvicu. Dok je prebirala prstima po tespihu, posmatrala sam joj smežurave ruke sa krnali noktima. Na rukama ostavljena snaga i teška životna borba samohrane majke, hraniteljke jedihnika, sina Arifa. Soba joj je mirisala na bosiok, na gurabije na rafu umotane I ostavljene. Na postavljenoj sofri, iz bakarne tepsije se pušila vrela pita, sa čanakom kiselog mlijeka u sredini , sa dvije poredane kašike. Znala sam da joj na bajramski ručak sin nije dolazio, da je odavno jemin Bogu učinila da joj u kuću ne smije privirit, čak ni mrtvoj na mezar doć. Odavno sam znala njenu ranu i njen bol koji je godinama trpala u sebe. Preko taraba sam posmatrala Arifovo odrastanje. Viđala sam Atife-hanku kad ga je svakog jutra pratila u školu, sve do kapije, usput mu ljubeći kosu , puhajući oko glave. Sina je izdržavala od sitne zarade pletenih papa od vune, ojica, od Jasina i svijetu salivenih strava. Često sam je viđala u Ćerćiskom sokaku, kako i po žegi I po ciči zimi, na istom mjestu, na razastrtoj bošči, ubrađena namazbesom, iz kojeg su samo joj viril sitne oči, za malo para, cijelog dana prodaje svoje male rukotvorine. Za Bajram je iznosila na prodaju i neke svoje dragocjenosti iz sanduka. Znala sam da tim parama namjerava Arifu kupit bajramsko odijelo. Ja to nikad nisam htjela kupovat. Sjetila bih se majčinih riječi: “ Nikad ne kupuj ono što insani prodaju iz nužde I teškog srca. Ti nemoj, imaće ga ko kupit.” Jednog dana , baš uoči Kurban- bajrama, dok sam ja okopavala cvijeće, preko nakrivljenih taraba, Atife-hanka mi je donijela šaku tek ubranih šljiva I tiho mi šapnula: “Sinoć mi Arif dovede djevojku. On mi oči i vid očinji, pa se obradovah, ja poletjeh. Nevjesta nam ne htjede u kući ni čučnut, no Arifu odmah okrati: “ Ja ovdje u ovaj ćumez neću ni da zanoćim. Hajmo, Arife, odmah kod mog brata, dace nam sobu dok se ne snađemo. Ako nećeš, ja ti odoh” Ona skoči, on za njom. Na prag mi veli: “ Šta ću majko, kad ona ovdje neće.” “Haj, sine, hairli ti put, al majku zaboravi. Tobe ću učinit da na ovaj prag ne dođeš, ni meni mrtvoj. Ja za tebe savih mladinu, ne htjedoh te ostavit, no te s mukom njivih, goveh ti, a ti tako majku začas oterći od sebe . Žena ćeš nać, al majku nikad. Nek ti, sine, Allah dadne zlatne pragove, inšallah, ali majku zaboravi.” Kad sam prihvatila šljive iz drhtavih ruku, vidjela sam kako joj se niz lice skotrljala suza. Znala sam koliko je nesretna, koliko joj je taj Bajram bio čemeran, koliko je majčinsko srce bilo ranjeno, duša izgubljena, svijet potonuo. Dok sam se ja sjećala, Atife-hanka predade selam, podižući sedžadu, reče mi: -A, ti si? Sjedni da popijemo kahvu. Nikad je nisam vidjela tako veselu, sretnu, blistavu. -Sinoć ti usnih majku. Dođe kod mene sa Kura nom pod miškom. Sjedajući na minder, otvori ga i poče mi naglas učit. Ja sva utrnuh od umilnog joj glasa. Kad preuči, okrenu mi se sa riječima: “ Atife-hanko, Ćin i Din ne idu zajedno. Evo u ovoj Allahovoj Objavi piše da je oprost Njegova preporuka, da je saburom Džennet pokriven. Da nije Musliman ko ne zna oprostit, da mehka riječ Džennetska vrata otvara. Džaba ti je namaz, ako svoje dijete ne priviješ k srcu, ako ne oprostiš. Mladi su, griješe, ko što smo svi mi grješni. Budi junak, pa prva pruži ruku , dozovi sina. “ Ode begovica, a Kur an osta otvoren na suru koja me opominjala za oprost… Kad predadoh selam, pogledah kroz pendžer, kad ono, velahaule, uz sami mi džam probeharala jabuka. Behar mi svu sobu namirisao a kroz nju zasijalo sunce, pa svijetli soba ko dukat. Iz daljine tegbiri se čuju, ja se probudih. Jutros poručih sinu da dođe sa ženom na bajramski ručak. On iste dakike dotrča, zagrli me, k ruci mi priđ, halaluk zatraži . “Halali mi majko, halali. Kajemo se obadvoje, oči kučimo. Jutros mi Allah dariva dvije bajramske radosti, Njemu hvala. Tvoj oprost i u samu zoru mi se rodi sin, unuk tvoj, majko. Čim ih obiđem, eto me kod tebe na ručak, a žena hoće sina iz bolnice prvo kod tebe da dovede. Kaje se i ona, sada zna šta je majka .” -Roditelj ti je, sine, najviši lažov. Pljune na evlad, pa se odmah pokaje. Boli drob,sablja sječe srce. Meso od mesa kad se kida, to je najljuća rana. Tobe učinih, za to otpostit moram, da odužim zakletvu. Neka ću, imam za šta. Jabuka mi se beharom okitila , moj omladak na svijet nastao, živjeće iza mene. Po povratku kući, učini mi se da osjetih miris jabukovog behara iz Atife-hankine avlije. Pred akšam, sa obližnje džamije zauči tendžil. Začuh kako neko iz sokaka reče: “Blago njoj, preseli na sami Bajram, ovaj naš mubarek dan. Ode na Ahiret poslednja pazarska ćerćika… Na pendžeru Atife-hankine kuće I dalje je kljucao golub, zambaci su mirisali Allahovim oprostom, a na mindru kraj mrtve majke, Arif je u bajramskoj noći, čuvajući mjeta, plačući naglas učio Jasin…
Posted on: Fri, 09 Aug 2013 13:20:08 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015