Britanka Zena Birch: Vjenčanjem se slavi par, a ne država ni crkva Slobodna Dalmacija Objavljeno 21.10.2013. u 14:24 humanistička alternativa Damir i Tarita, vojnik i nevjesta, danas ulaze u brak – riječi su kojima je svećenik započeo ceremoniju vjenčanja moje prijateljice, odmah joj u startu oduzevši pravo na profesionalni identitet, odnosno svodeći je tek na družicu jednog dužnosnika Hrvatske vojske. Kako mi je kasnije priznala, njoj je više zasmetalo što je svećenik stalno ponavljao da se nalazimo na groblju gdje leže kosti naših predaka, budući da je vjenčanje održano u crkvici na Sustipanu. To je smatrala pomalo jezivim, a išlo joj je na živce i neprestano ponavljanje kako je smisao braka imati djecu jer je njihov fotograf bio čovjek koji dugi niz godina živi u braku bez potomaka zbog neplodnosti s kojom se bore. I tako ispadne da, bilo da se vjenčaješ u crkvi ili kod matičara, zapravo nemaš nikakav utjecaj na riječi ceremonije koja bi ti trebala biti jedno od najljepših iskustava u životu jer su neki svećenik ili, pak, država, odlučili umjesto tebe što je ispravno, svrsishodno i poželjno da se izgovori. No, mora li to zaista biti tako? Ako zavirimo u Veliku Britaniju, onda je odgovor – ne mora. Naime, tamo su sve popularnije ceremonije humanističkih vjenčanja, koje predstavljaju zanimljivu alternativu crkvenim vjenčanjima kao i onima sklopljenim kod matičara. O fenomenu humanističkih vjenčanja razgovarali smo s britanskom glumicom i dramskom autoricom Zenom Birch (37), koja se profesionalno bavi ovim ceremonijama. Zena je, naime, izabrala Split za “citybreak” između dva vjenčanja, pa smo s njom popili kavu na Peristilu i zamolili je da nam objasni po čemu su to specifične humanističke ceremonije. - Riječ je o vjenčanjima koja prvenstveno slave par i ono što brak predstavlja njima, a ne Bogu ili državi, kao i same goste koji su se okupili da proslave taj svečani čin. U fokusu je, dakle, čovjek, a ne religija, no ceremonije su vrlo inkluzivne, dakle, povezuju različite ljude bez obzira na njihov vjerski ili bilo koji drugi background, jer u prvi plan stavljaju ono što je zajedničko svima, a to je par zbog kojega su se okupili – pojasnila nam je Zena, napominjući da njihova popularnost sve više raste, posebice u Škotskoj gdje je dovoljno održati humanističku ceremoniju da bi država priznala brak, dok se u ostatku Velike Britanije, humanističke ceremonije obično održavaju nakon što par potpiše papire kod matičara. No, uskoro bi se i to trebalo promijeniti, jer će, kako kaže Zena, u paketu s gay brakovima, pred Parlament i humanističke ceremonije vjenčanja. Ilustracije radi kažimo da statistike iz Škotske pokazuju da je od ukupno sklopljena 29, 135 braka u 2011. godini, više od polovine bilo civilnih, a među njima 2, 486 humanističkih. Humanizam kao pokret koji sve više uzima maha na Otoku je više filozofska misao, a ne alternativna religija, objašnjava Zena, a ljudi koji se nazivaju humanistima vjeruju kako se isplati činiti dobro i bez očekivanja nagrade u nekom drugom životu. - Humanisti donose odluke za sebe o tome što je dobro, a što loše na temelju razuma i poštovanja prema drugima. Pronalaze smisao, ljepotu i radost u ovom jednom životu kojeg imamo, a u znanosti, umjesto u religiji, traže odgovore o prirodi svijeta. Također, humanisti vjeruju u ljudsku empatiju i suosjećanje kojima možemo svijet učiniti boljim mjestom – kazala mi je Zena Birch. No, da biste se odlučili za humanističko vjenčanje nije potrebna nikakva filozofska identifikacija s humanističkim pokretom. Za ova vjenčanja ljudi se obično odlučuju jer su krajnje idividualizirana. Zena se za svako pojedino vjenčanje u prosjeku priprema oko osam mjeseci, iako je neke pripreme morala obaviti u samo mjesec ili dva. Naime, da bi ceremonija imala osobni pečat mora dobro upoznati par. Budućim mladencima obično zadaje domaći rad u vidu detaljnih upitnika koje ispunjavaju. Zatim ih zamoli da napišu, svaki za sebe, njihovu ljubavnu priču, od momenta kada su se prvi put susreli do aktualnog trenutka. Nakon toga, uspoređujući ih u sličnostima i razlikama, Zena doznaje mnogo o paru i piše posebnu ceremoniju za njih . Sve to, naravno, rezultira intimnijim i toplijim činom od onog kod matičara koji zapravo ni ne stigne upoznati par. - U Engleskoj vjenčanja kod matičara moraju biti u zatvorenom prostoru dok se većina mojih ceremonija održava na otvorenom, u nečijem vrtu, na plaži, na liticama, obično na nekom mjestu koje za mladence ima poseban značaj. Sve je podređeno njihovim željama, a moguće je uključiti i religijske elemente ukoliko je to njima važan aspekt života. Na primjer, vjenčavala sam jednu opernu pjevačicu koja je željela kao glazbenu podlogu ariju religijskog karaktera, što joj je bilo onemogućeno kod matičara zakonom jer vjenčanja u matičnom uredu ne smiju sadržavati nikakve vjerske elemente – pojasnila je Zena koja je prošle godine održala oko 40 ovakvih ceremonija, a mene je zanimalo kako se uopće počela profesionalno baviti vjenčanjima. - U vrijeme dok sam pisala prvu dramu dvoje mojih vrlo dragih prijatelja me pozvalo u SAD sa zamolbom da im napišem ceremoniju za vjenčanje koje sam po njihovoj želji osobno trebala i provesti, što je zbog američkih liberalnih zakonskih odredbi moguće. Osjetila sam veliku čast pa sam smjesta prihvatila ponudu, a tek kasnije sam pomislila “Jao, u što sam se uvalila”. No, više nije bilo povratka pa sam počela kopati i proučavati ceremonije vjenčanja u različitim kulturama i vremenima. Odjednom sam postala jako uzbuđena shvativši koliki značaj za čovjeka imaju ceremonije. Vjenčanje koje sam održala u Kaliforniji na mene je ostavilo jako snažan dojam, a onda mi je netko prišao i rekao mi da imam najljepši posao na svijetu. Vrativši se u Englesku odlučila sam postati matičarka, no brzo sam uvidjela da skoro ništa od svih onih lijepih stvari koje sam otkrila proučavajući povijest ceremonija ne mogu uključiti u posao matičarke. Potom sam prisustvovala jednom humanističkom pogrebu koji je bio toliko impresivan da sam momentalno realizirala: To je to! – prisjetila se moja sugovornica kojoj njezina paralelna glumačka karijera uvelike olakšava posao. - Glumačko iskustvo mi je pomoglo da budem smirena i samopouzdana, u čemu ponekad moram pomoći mladenkama i mladoženjama. Također, dobro uvježban glas mi je od velike prednosti kao i vještina pričanja priča. Ipak, ceremonija nikada ne smije biti o meni. Kao glumica sam naučila kako ući u fokus, odnosno kako se izuzeti iz njega jer da bi se pažnja prisutnih održala na ceremoniji potrebno je održavati tu delikatnu ravnotežu – kazala je Zena koja ponekad uzima i ulogu psiholga u svom poslu. Jednom je tako morala pomoći paru koji ju je kontaktirao devet mjeseci nakon vjenčanja jer su prolazili težak period. Stoga je natrag svakome poslala priču onoga drugoga, koju su joj morali napisati za domaći rad prije sklapanja vjenčanja, kako bi ih potakla da iznova promisle o svom sukobu u drugom svjetlu. I što je najbolje, par je riješio konflikt te ostao zajedno. Zanimalo me je i što je naučila o životu baveći se ovim ponekad vrlo emotivno intezivnim poslom. Evo što mi je Zena Birch odgovorila: - Neprestano ostajem dirnuta činjenicom koliko trebamo jedni druge. Predivno je kad ponekad zastanemo i zahvalimo se ljudima za ono što nam znače u životu. To je možda i važnije od same institucije braka. Također, naučila sam da nema formule za ljubav. Svatko ima svoju priču i nikada ne znaš što te čeka iza ugla. Ljubav nije uvijek laka, nekada treba raditi na njoj. Ali to nije nužno loše. Ne treba sve omatati u ružičasti celofan nego slaviti život onakav kakav je! Vjenčala Tarzana u zoo vrtu Pitali smo Zenu da s nama podijeli i neka od najzanimljivija iskustva koja je doživjeli baveći se ovim poslom. - Bračna ceremonija iznenađenja za jedan par koji je već dugo živio zajedno i imao dvoje djece, u sklopu BBC-jevog showa “Marrying Mum and Dad” je vjerojatno bilo najneobičnije iskustvo. Koncept emisije je da par samo zna na koji će se datum vjenčati, a sve ostalo je tajna, odnosno događa se po zamislima njihove djece. A moja dva dječaka od 9 i 11 godina poželjela su da im se roditelji vjenčaju u zoološkom vrtu. Svi su gosti morali doći odjeveni u kostime različitih životinja. Tatu su obukli u Tarzana, a za mamu su odabrali klasičnu vjenčanicu dok su djevoruše bile odjevene kao slonica i krokodil. Djeca su bila vrlo iskrena, i objasnila su mi zašto se mama i tata vole tako da je cijela ceremonija išla kroz njihovu prizmu poimanja ljubavi što je bila zapravo jedna od najdirljivijih stvari koju sam napravila. Naravno, na kraju su svi bili u suzama. Ljubav je najbolja terapija Koje su loše strane ovog posla, pitali smo je. - Nikada ne pijem na vjenčanjima jer mislim da nije fer najprije nekoga vjenčati na lijepoj ceremoniji, a onda dva sata poslije kao zamantani luđak plesati. No, jedem previše slijedova što je definitivno loša strana ovoga posla baš kao i učestala putovanja po zemlji jer me zovu ljudi sa svih strana što istovremeno ubrajam i u dobre strane. Dakako, bavljenje ovim poslom znači da nemaš slobodan vikend od početka travnja do kraja rujna, ali, kad se sve zbroji, ipak je puno više pozitivnih stvari – kazala je Zena, a meni su učinilo da je sigurno teško uvijek biti dobro raspoložen što se očekuje od osobe poput nje. - Sjediti u sobi za sumornog vremena i pisati ceremoniju koja će slaviti nečiju ljubavnu priču, a još ako vaš privatni život u toj fazi baš ne štima, može ponekad biti teško. Međutim, jednom kad kreneš pisati o ljubavi shvatiš da je to najbolja terapija koja te može dignuti – zaključila je ona. siniša jović foto: vojko bašić / cropix slobodnadalmacija.hr/Mozaik/tabid/80/articleType/ArticleView/articleId/225146/Default.aspx
Posted on: Mon, 21 Oct 2013 18:06:00 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015