Dolazak u Medinu Nakon završene Džume krenuli su ka Medini. Kako su prolazili kroz bašče i palminjake, pored nizova kuća koji su bili sve gušći i gušći svugdje su ih dočekivala nasmijana, radošću okupana lica ljudi, žena i djece. Mnoge ruke su hvatale povodac Poslanikove deve Kasve i čuli su se najtopliji pozivi da se Poslanik smjesti kod njih, međutim, Muhammed, alejhisselam, svima je davao isti odgovor: Neka ona (Kasva) ide svojim putem, nju Allah vodi. Poslanik je odlučio da svoj dom u Medini izgradi tamo gdje Kasva stane i klekne, znajući da će je Allah, Uzvišeni, dovesti na odgovarajuće mjesto. Radost toga dana u Medini bila je neopisivo velika. Svi se, i tadašnji ashabi i kasnije generacije muslimana i svi muslimanski historičari, slažu u jednom: Medina nikada, ni prije ni poslije toga dana nije doživjela veće radosti i veselja. Iz mnogih muhadžirskih i ensarijskih srca i grudi izljevali su se stihovi dobrodošlice uz pratnju bubnjeva i defova, stihovi koje je islamska tradicija do dan danas, hvala Allahu, očuvala od zaborava: Taleal Bedru alejna min Senijetil–Vedai (Puni mjesec nas obasja od Senijetil veda) Vedžebeš-šukru alejna ma dea lillahi dai (Kevserom pojimo duše dok čekamo Ahmeda) Ejjuhel–mebusu fina džihte bi-l-emri-l-mutai (Ti koji si od Allaha cijelom svijetu poslan) Džihte šerefte-l Medina merhaben ja hajre dai (Došao si da grad Medinski ilumom nam obasjaš) Kasva je stigla u šire područje gdje su živjeli Hazredždžije iz roda Benu Nedždžar i ušla u jedno prostrano dvorište opasano zidovima u kojem je bilo nešto hurminih palmi i ostaci neke ranije građevine i tu kleknula. Potom je ustala i krenula dalje, ali se opet vratila na isto mjesto i konačno kleknula. Poslanik je tada sjahao i odlučeno je da se u tom dvorištu sagradi mesdžid i Poslanikov stan. Dvorište je pripadalo dvojici sirotih dječaka po imenima Sehl i Suhejl koji su htjeli pokloniti ga Muhammedu, alejhisselam, ali je on ostao uporan na insistiranju da im plati odgovarajuću cijenu i tako je i bilo. Odmah je započela gradnja i nakon nekog vremena sagrađen je Poslanikov Mesdžid u Medini. On je imao zemljani pod i bio je ograđen zidom od cigle. U sjevernom zidu okrenutom prema Kudsu (Jerusalemu) bio je mihrab označen sa obje strane naslaganim kamenjem (kasnije je, kada su spušteni ajeti Kurana o promjeni kible od Mesdžidul Aksaa u Kudsu ka Kabi u Mekki, mihrab premješten u sredinu južnog zida okrenutog ka Mekki). U istočnom dijelu Mesdžida bio je sagrađen stan za Resulullaha i njegovu porodicu iz kojeg su vrata vodila direktno u Mesdžid. Jedan dio Mesdžida bio je prekriven krovom od palminih grana kojeg su držali stubovi od palminih debala. Kada je Mesdžid završen postao je centar cjelokupnog vjerskog života u Medini. Tamo se uspostavlja džemat koji su činili svi stanovnici Medine jer ko bi klanjao za nekim drugim imamom mimo Poslanika?! I stanovnici udaljenijih sela su gledali da dođu što češće. Prema Sunnetu, tamo su se u džematu klanjali svi propisani fard namazi, dok je Resulullah preporučivao da se neobavezni namazi (nafile) klanjaju pojedinačno u vlastitim kućama kako bi i one bile obasjane Allahovim nurom. Vrlo brzo se bila pokazala očevidna potreba da se pronađe način da se pozivaju klanjači na salat (namaz) u određeno vrijeme jer se dešavalo da dolaze u izvjesnim vremenskim razmacima što je otežavalo formiranje saffova. Muhammed, alejhisselam, prvobitno je razmišljao da se to čini putem puhanja u rog kako to čine Benu Israil (Hebreji) ali je od toga odustao. Kasnije je odlučio da se koristi drveno klepetalo nakus koje su tada koristili kršćani u Arabiji i u tu svrhu su bile izrađene dvije odgovarajuće drvene udaraljke. Međutim, Allah je ukazao na najbolje rješenje. Jedno jutro je Poslaniku došao Abdullah ibn Zejd i ispričao mu san što ga je bio usnio prethodne noći. U snu je vidjeo čovjeka u zelenoj odori kako nosi nakus i zatražio je da ga kupi. Kada ga je čovjek u zelenom upitao što mu nakus treba, odgovorio je da je to za pozivanje klanjača na salat. Tada mu taj čovjek reče da zna bolje rješenje od toga i poučio ga riječima ezana. Muhammed je odmah svatio da je to Allahov Znak i zatražio je od Abdullaha da te riječi ponovi pisarima kako bi ga oni zapisali. Tim istim riječima ezana muslimani bivaju pozivani na salat i dan danas i biće pozivani sve do Sudnjeg Dana. Pored toga što je bio centar duhovnog i vjerskog života, Poslanikov Mesdžid je, prirodno, postao centar cjelokupnog društvenog života u Medini. Osim što su se tamo klanjali salati, Mesdžid je bio i zborište na kome su se riješavala sva važna pitanja za zajednicu. Tu je osim za Poslanika bio dom i za jednu grupu ashaba, novopridošlih muslimana siromaha koji nisu imali gdje da stanuju osim u Mesdžidu na sofama i tako su postali poznati po imenu Drugovi sofe (Ehlus-sofa). Njih je hranila Poslanikova porodica a, naravno, i svi drugi muslimani. Najpoznatiji među njima je, svakako, Ebu Hurejre preko kojega su nam došle mnoge predaje (hadisi) o Poslanikovom govoru i ponašanju uopće. Nekako baš u doba gradnje Mesdžida desilo se da je Selman el Farisi susreo po drugi put Muhammeda, alejhisselam, na mezaristanu Beki Garkad, nakon što je završio klanjanje dženaze jednom ashabu. Resulullah je sjedio između ashaba i razgovarao a Selman je obilazio oko njih u nadi da će vidjeti pečat poslanstva. Poslanik je uočio njegovu želju i u jednom momentu, kada se Selman nalazio iza njegovih leđa, rukom je smaknuo ogrtač. Ugledavši pečat Selman je zaplakao i poljubio Muhammeda, alejhisselam, koji ga je pozvao da sjedne pred njega. Selman el Farisi je tada ispričao svoju priču a Resulullahu je bilo jako drago da su je ashabi mogli čuti kako bi se pojačalo vjerovanje njihovo. On je kasnije, iz istih razloga, u različitim situacijama znao zatražiti od Selmana da ponavlja tu priču kako bi se izbacile sumnje i učvrstila vjera u srcima prisutnih. Selman el Farisi je toga dana i zvanično prihvatio islam izgovorivši šehadet, odnosno svjedočenje Božijeg Jedinstva i Poslanstva Muhammedova. Međutim, morao se istog dana vratiti na imanje svog židovskog vlasnika iz Benu Kurejza jer je i dalje imao status roba. On je, Allahovom milošću, tek nekoliko godina kasnije uspio otkupiti svoju slobodu uz pomoć Muhammeda, alejhisselam, koji je svojom mubarek rukom posadio određeni broj, po nekim predajama potpuno suhih, mladica palme u bašči njegovog vlasnika koje su se sve do jedne primile i iz njih se formirala gusta palmina šuma koja, kako neki kažu, i dan danas stoji u Medini. Bratimljenje između muhadžira i ensarija U Jesribu je počeo život da teče novim tokovima: upute, organizacije i pobjede. U početku same hidžre, u Medini su bile različite skupine ljudi: - muslimani koji su prihvatili poziv islama i povjerovali u objavu Muhammedu i njih Poslanik naziva ensarijama; - muhadžiri koji su pobjegli iz Mekke u Medinu - Jevreji i - mnogobošci koji su pripisivali Allahu druga i time činili širk. Među ovim stanovništvom postojala je ukorijenjena mržnja koja je često dovodila do ratova. Bilo je potrebno političko rješenje koje će ujediniti različite težnje u rasparčanoj zajednici. Prva Poslanikova djelatnost u Medini je bila uređivanje života muhadžira koji su u Mekki većinom živjeli u raskošu, i bili su prisiljeni da sve to ostave, bježeći sa svojom vjerom. Rješenje koje je sproveo Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, bilo je ugovor bratstva između ensarija i muhadžira. Bratsvu mora da prethodi akida i govorio bi im: “Bratimite se u ime Allaha, dva po dva!“ Bratimljenje u vjeri je bilo potpomaganje među njima u poteškoćama života, a i nasljeđivali su bratimljenje, kao što se nasljeđuje bratstvo u rodu. Svaki od ensarija je dao utočište jednom od muhadžira i pružio mu gostoprimstvo koje izaziva divljenje. Primjeri toga su: da je Poslanik bratimio Abdurrahmana b. ’Avfa sa Sa’dom b.Er-Rebi’om, ensarijom, pa mu je rekao Sa’d: “Brate moj, ja sam najbogatiji u Medini, pogledaj moj imetak i uzmi polovinu, i imam dvije žene, pogledaj ih, pa koja ti se više svidi ja ću se rastaviti od nje.“ Odgovorio mu je Abdurrahman b. Avf: “Nek ti Allah da berićet (blagoslov), u tvojoj porodici i tvom imetku. Ti mene uputi na pijacu. Uputili su ga, otišao je na pijacu, kupio, pa prodao i time uzeo profit, poboljšao svoje stanje i oženio se od ensarija. Allah, dželle šanuhu, je pohvalio ensarije zbog njihovog lijepog odnosa prema muhadžirima: “I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.“[45] Takođe je Allah, dželle šanuhu, pohvalio ensarije i muhadžire radujući ih onim što najviše čovjek može poželjeti: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”[46] Sa vjerskim bratimljenjem Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je zbližio srca i uredio život siromašnih muhadžira. To je divan primjer društvene solidarnosti koju je islam usadio u srca njegovih sljedbenika, kako bi došlo do sklada između klasa i ojačavanja međusobnih veza. Nakon toga Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je odlučio da se dogovori sa Jedudijama (Jevrejima), pa je napisao opširan sporazum između njih i ensarija i muhadžira. U njemu je potvrđeno jedinstvo muslimana i da su oni jedan ummet, nepovredivost života, imetka, svetost Medine i sa tim su se Jehudije složili. Oni imaju svoju vjeru i muslimani imaju svoju vjeru, i što se desi između onih koji ulaze u sporazum, a što bi ugrozilo bezbjednost, treba se obratiti Allahu i Poslaniku. Ovim ugovorom i bratimljenjem među muslimanima zavladao je mir u Medini. Muslimani su izvršavali svoje vjerske dužnosti, ne bojeći se zlostavljanja i nereda. Riječ “ustav“ u današnjoj terminologiji najviše bi odgovarala za taj sporazum, jer on obuhvata sve ono što jedan ustav sadrži. To ukazuje da je islamska država od samog početka zasnovana na ustavnim pravnim osnovama. Ti faktori su glavna osnova za uspostavu šerijatskog zakona u društvu, jer oni sadrže ideju jedinstva islamskog ummeta i ono što je vezano za tu ideju. Ovo ruši tvrdnje da je islam, kao vjera, samo veza između Allaha i roba. Naprotiv, islam je vjera i država, a tačke sporazuma ukazuju da je rađanje islamskog društva bilo u okvirima potpune strukture države. Sporazum ukazuje na pravednost islama u postupku Poslanika prema Jevrejima. To je moglo dati dobre plodove da Jevreji nisu kovali zavjeru protiv muslimana. Prva tačka ovog sporazuma potvrđuje da samo islam može ujediniti muslimane i učiniti ga jednim ummetom u kojem nestaju sve razlike. Na to nam ukazuju riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem: “Muslimani, Kurejšije i ensarije, i oni koji ih slijede, pripoje im se i bore se sa njima - jedan su ummet, mimo drugih.“ Druga i treća tačka ukazuju da je solidarnost od glavnih odlika islamskog društva u kojem su svi odgovorni za druge po pitanju dunjaluka i ahireta. A i ostali zakoni se zasnivaju na ovoj odgovornosti. Šesta tačka ukazuje da je jednakost u islamu jedna od osnova Šerijata. Jedanaesta tačka sporazuma ukazuje da muslimani ne smiju tražiti zakona kojim će im se suditi mimo Kur’ana i sunneta. Primjenom ovog sporazuma uspostavljena je islamska država na najjačim osnovama, zatim se proširila na istok i na zapad pružajući svijetu kulturu i civilizaciju koju čovječanstvo do tada nije poznavalo. PO(R)UKE HIDŽRE Čineći Hidžru, muslimani su uglavnom ostavljali sve što su posjedovali, spašavajući samo svoju vjeru i goli opstanak. Mnogi su ostavljali i svoje najbliže, koji sa njima nisu dijelili uvjerenja. Sve za vjeru, vjera ni za što, dakle. Veličanstven je primjer Suhejba Er-Rumija, koji je u Meki napravio sjajnu karijeru i stekao ogromno bogatstvo. Da bi ga pustili da se pridruži svojoj braći u ovom plemenitom pregnuću, sav imetak je ostavio mušricima. Čuvši za to, neki muslimani su konstatovali da je Suhejb bankrotirao i propao, na što je Poslanik a. s. rekao: «Suhejb je na dobitku (profitirao je)!» Muhammed a. s. nije prvi krenuo za Medinu, već je nadzirao odlazak svojih sljedbenika, kako bi se on odvijao sigurno i organizirano, za razliku od mnogih koji su u prošlome ratu prvi zbrisali, a onda se vratili kada je sve već završeno. Tek kada je saznao za planove o svome ubistvu, morao je i sam krenuti. Plan ubistva Muhammeda a. s. je bio perfidan: trebalo je učestvovati više pojedinaca iz raznih plemena koji bi zajedno udarili, pa Poslanikova porodica ne bi mogla tražiti osvetu, jer bi se krivica raspodijelila na sva plemena, a ne može se sam protiv svih. Ondje gdje su svi krivi, na kraju ispada da niko nije kriv. Slično se dogodilo i u protekloj agresiji na Bosnu i Bošnjake. Prvo su napali agresori sa istoka i svijet je znao šta je posrijedi. Potom su im se pridružili oni sa zapada i zakomplicirali situaciju i zamaglili krivicu i odgovornost. Potom je došla i međunarodna zajednica, u različitim oblicima. Na kraju se proturaju teorije da je to bio građanski rat, iz udžbenika se briše sve što govori o agresiji, zločinu i sl. Primjera ima mnogo. I različite alijanse i koalicije koje se sklapaju na lokalnom i međunarodnom nivou se uklapaju ovdje. Kako bi omogućio Muhammedu a. s. da neopaženo odmakne, u njegovu postelju je legao hazreti Alija. Kada su zavjerenici pred zoru vidjeli da je u postelji on, Poslanik je već poprilično odmakao. U svakom dobu postoje pojedinci koji su spremni žrtvovati se za opšte dobro. I u nedavno završenom ratu su mnogi lijegali u postelju-rov i žrtvovali svoje živote kako bi zaštitili svoj narod, svoju državu i sve vrijednosti za koje se muslimani i ljudi dostojni toga imena moraju i trebaju boriti. Polazeći na put prema Medini, Poslanik je sa sobom poveo i Ebu Bekra Es-Sidddika (Vjernog, povjerljivog), jer je bio ubijeđen da ga on neće izdati i da je spreman sa njim dijeliti i dobro i zlo. U životu je dosta situacija u kojima treba izabrati istinskog druga: stupanje u brak, druženje, poslovanje itd. Da bi zavarao potjere i zameo trag, Muhammed a.s. je sa Ebu Bekrom umjesto direktno prema Medini (tada Jesribu) krenuo prema jugu. Time je svakako potencijalne lovce na visoku raspisanu nagradu barem na neko vrijeme usmjerio na drugu stranu. Muslimani moraju imati svoje dugoročne planove čije detalje ne mora svako znati, a do ciljeva u njima zacrtanih može se doći i zaobilaznim putevima. Za svoga vodiča prilikom Hidžre, Muhammed a.s. je unajmio jednog mekkanskog mušrika, koji je bio to što jeste, ali je zato dobro poznavao puteve kroz pustinju. U ovom slučaju je, dakle, presudila stručnost, dok za neke druge poslove od kojih zavise generalna usmjerenja mora postojati i idejna opredijeljenost. Paučina na ulazu u pećinu Sevr u kojoj su se neko vrijeme skrivali Muhammed a.s. i Ebu Bekr je odvratila potjeru od ulaska unutra, jer su smatrali da bi ona bila potrgana prilikom njihovog ulaska. Može se, dakle, reći da je ta tanka i slabašna paučina, Allahovom odredbom, naravno, spasila islam. I u svakodnevnom životu treba voditi računa o sitnim dobrim, ali i lošim djelima i ne potcjenjivati ih. Možda baš neko sitno dobročinstvo ili sitni grijeh pretegne na vagi naših djela na Sudnjem danu: «Ko uradi koliko trun dobra, vidjeće ga, a ko uradi koliko trun zla vidjeće ga» (Kuran). Tekovine Hidžre: džamija Za vrijeme Hidžre, čak prije stizanja u Medinu, Muhammed a.s. je u mjestu Kuba u njenoj blizini sagradio prvu džamiju u islamu. Čin je to kome ne treba puno objašnjenja. Iz džamije kao jezgra treba da potiču sve aktivnosti zajednice muslimana, jer je on ta koja, kako joj i samo ime kaže, «koja okuplja i sjedinjuje.» bratimljenje među muslimanima Odmah po dolasku u Medinu, Muhammed a.s. je izvršio bratimljenje među muslimanima, kako ne bi došlo do podjela po bilo kojoj osnovi, kojima su ljudi i tada kao i danas skloni. Svakom muslimanu je određen brat po vjeri. Mnogi su se odricali polovine svoga imetka u korist svoga pobratima, čak su se u početku međusobno i naslijeđivali, da bi potom prednost bila data krvnom srodstvu. reguliranje odnosa sa nemuslimanima Došavši u Medinu, muslimani iz Meke (Muhadžiri) su u njoj, pored medinskih muslimana (Ensarija – pomagača), zatekli i određeni broj kršćana i jevreja. Kako bi se precizno znale svačija prava i obaveze, Muhammed a.s. je sačinio tzv. Medinsku povelju, prvi medinski ustav. značaj namjere – nijjeta Većina muslimana koja je učinila Hidžru učinila je to u ime Allaha dž. š. Međutim, i tada je bilo rijetkih pojedinaca koji su u tom uzvišenom činu gledali svoje prizemne i sebične interese. Neki su to učinili u nadi da će im poslovi krenuti, neki da bi se oženili i sl. Kako se ne bi pomislilo da sam čin preseljenja (ili bilo koje dobro djelo) nosi sa sobom nagradu, bez ulaženja u motive kojima se neko rukovodio, bez razmatranja nijjeta, namjere, nakane, poriva, Muhammed a.s. je izrekao čuveni hadis: «Djela se cijene po namjerama i svakome pripada ono što je namjeravao. Čija Hidžra bude u ime Allaha i Njegovog poslanika, njegova Hidžra i jeste u ime Allaha i Njegovog poslanika. Čija Hidžra bude radi dunjaluka koji će steći ili žene koju će oženiti, njegova Hidžra je u ime onoga zbog čega ju je učinio.» DIMENZIJE HIDŽRE Hidžra jeste selidba muslimana na poziv Resulullaha Muhammeda, s.a.v.s., iz Mekke u Medinu. To je bila selidba na Allahovom putu i po Njegovoj naredbi i odredbi. Napuštao se dom, porodica, prijatelji i bližnji, napuštao se imetak (kuće, dućani i imanja), napuštao se zavičaj. Išlo se u drugu sredinu među ljude od istog naroda, ali ipak nepoznate. Išlo se u neizvjesnost, a sve to radi Allaha, dž.š., i Njegovog zadovoljstva. Veličinu ovog čina može donekle osjetiti onaj kome je suđeno da u proteklom ratu bude muhadžir. Ti Ijudi znaju šta znači preko noći ostati bez ičega i ići u novu sredinu, u potpuno novi početak. Zaista je ovo jedan značajan ispit imana, značajno iskušenje. Hidžra je u svim svojim dimenzijama prožeta džihadom. Na ovom nivou promatranja džihad je bio zastupljen u oba svoja oblika, i veliki i mali. Čovjeku (ashabu) dolazio je šejtan da mu govori: Ostani u svom domu sa svojom porodicom. Ostani uz svoj imetak, kuću, dućan, stoku. Kuda da ideš? Zar u nepoznat kraj, a zavičaj da ostavljaš, itd. Koliko li je samo bilo takvih i sličnih šejtanskih spletki u dušama ashaba, ali su oni ipak čvrsto i nepokolebljivo predani Allahu, dž.š., i vjerni Njegovom Poslaniku, lomili i rušili sve prepreke unutarnjih džihada (borbom protiv šejtana u sebi) i odlazili na put hidžre, selidbe Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku. Njihov zavičaj ostao je iza njihovih leđa. Nije lahka ova borba! Čak je i Muhammed, s.a.v.s., kako se prenosi u nekim njegovim biografijama, pri odlasku iz Mekke okrenuo svoje lice tom svetom gradu, od Allaha posebno odabranom i rekao: Allah zna da si mi od svih gradova na zemlji najdraži i da me ne izgone, nikada te ne bih napustio. Dolaskom u Medinu, nastupila je nova situacija. Sada su muslimani imali svoj grad i ubrzo je uspostavljena tzv. Medinska zajednica tj. cjelovita islamska država. Tu, u Medini, koncentrisali su se muslimani, formirali i ustrojili vojsku mudžahida, a ubrzo kada je stigla objava sa naređenjem borbe, započeo je i tzv. mali džihad tj. oružana borba protiv kjafira i mušrika. Dakle vidimo da je ova dimenzija hidžre itekako bila prožeta džihadom, kako velikim tako i malim. Znamo da je ta borba, i unutarnji i vanjski džihad, odnosno i mali i veliki džihad, ostala stalno svojstvo ashaba pod vodstvom Muhameda, s.a.v.s., i pravednih halifa nakon njega. Tada su oni, boreći se protiv šejtana u sebi, svoje duše dovodili Allahovom milošću u stanje čistoće i predanosti Bogu, tako da su njihove duše sjale Allahovom svjetlošću. Ta svjetlost je sjala u njima i oni su tu svjetlost Islama širili svijetom putem malog džihada, ali i putem misionarstva (dawe), već prema prilikama, tako da su za svoga života postigli da na ogromnom prostranstvu od Atlantika na zapadu do Indije na istoku Allahova riječ bude gornja (da vlada Allahov zakon nad svim ljudima). Tako su oni, ashabi, najbolja generacija muslimana koja je odrasla i vaspitala se uz objavljivanje Kurana i pod vodstvom Muhammeda, s.a.v.s., postali prave Allahove halife na zemlji i narod najbolji od svih koji naređuje dobro, a zabranjuje zlo, kako ih je sam Allah, dž.š., nazvao kroz Kuran. Postoji i drugo objašnjenje i podijela hidžre i džihada, a to je ono po kome se hidžra tumači kao iseljenje, odnosno napuštanje grijehova. Po jednoj izreci muhadžir je onaj koji se iseli, odnosno napušta grijehe. Da li je ovo tumačenje ispravno i zadovoljavajuće? I onaj ko se uprlja grijesima, i kasnije prestane da ih čini i udalji se od njih, također je jedna vrsta muhadžira, jer je prestao da čini grijehove. Svi oni koji su se pokajali, saglasno ovakvom rasuđivanju, bili bi muhadžiri. Budući da su ostavili jednu fazu grijeha oni su slični Fuzejl ibn Ajazu i Bušr Hafiju. Fuzejl ibn Ajaz bio je čovjek koji se prvi bavio krađom. Zatim se promijenio i iskreno se pokajavši ostavio sve grijehove koje je inače činio i posta veliki čovjek. Čovjek koji je ranije bio kradljivac i odmetnik, i od koga su strahovali drugi ljudi, postao je ne samo bogobojazan i pobožan čovjek, već i učitelj i vaspitač. Kada se jedne noći uspio uz neki zid spremajući se da ga preskoči, pogled mu se zadržao na nekom pobožnjaku koji je bdio klanjajući, čitajuci Kuran i moleći se: desilo se da uči sljedeći ajet: Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, odnosno, dokle neposlušnost i pobijanje sa srcem kao od kamena i okretanje od Boga? Zar nije vrijeme za okretanje i povratak Bogu? Zar nije trenutak za napuštanje grijehova? Kada je ovaj čovjek stojeći na zidu čuo ove riječi, isto kao da se to njemu lično objavilo, kao da je on bio onaj kome su te riječi upućene i namijenjene, uskliknuo je: O Bože! Vrijeme je, zaista, došao je upravo taj trenutak! Sišao je sa zida i kasnije ostavio sve poroke - krađu, piće i kocku. Udaljio se od svih tih radnji, sve što je na taj način stekao, bilo je vraćeno vlasnicima, oslobodio se duga i vratio Božije pravo. Dakle, i on je muhadžir, jer je napustio grijehe. Slično stoji i u vezi džihada. Mudžahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti. Mudžahid je onaj ko se u unutrašnjoj borbi koja konstantno postoji kod svakog bića (na jednoj strani je ego a na drugoj razum) izbori protiv svoje pohote i putene prirode i strasti. Da li su svjedočanstva o hidžri sbjedočanstva jednog specifičnog događaja? Događaja vezanog za prošlost? I danas, uopšte, poslije tog perioda, hidžra u islamu nema drugo značenje. Ili je i hidžra poput samog vjerovanja i džihada, pa kao što vjerovanje i džihad ne pripadaju isključivo ranom islamu, hidžra također nije vezana isključivo za rani islam. Imam Ali je u Stazi riječitosti razmatrajući ovo pitanje, jasno rekao: Hidžra je ostala, po svome dekretu, u prvobitnom stanju, znaci hidžra ne pripada jednom određenom vremenu, ni mjestu. Šta znači hidžra? Ako hoćemo da objasnimo hidžru, kako to moramo da učinimo? Hidžra, kao što smo vidjeli na početku ove knjige znači iseljenje, činiti pokret, preseljenje iz domovine, od prijatelja, ostavljanje svega iza sebe. Zašto? Radi spašavanja vjerovanja. Očigledno je da ovakav stav ne može, po logici islama, da bude ograničen određenim vremenom i određenim mjestom, ali naravno, ima uslove. Hidžra znači ići daleko od domovine i života u njoj i ostaviti sve to radi očuvanja vjerovanja (imana). Znači, ako se nalazimo u uslovima u kojima je naše vjerovanje u opasnosti, ili je vjerovanje naše zajednice u opasnosti, ili je naš islam u opasnosti, i suđeno nam je da između grada i doma, na jednoj strani, i imana, na drugoj, izaberemo jedno. Ili da ostanemo u svojoj kući i da izgubimo svoje vjerovanje (ili da na ovakav način nastane drugo vjerovanje), ili da se radi očuvanja vjerovanja, odreknemo svoga doma. Islam bira drugo rješenje. Postoji jedan ajet u Kuranu koji ne prihvata izgovor osobe koja podliježe pritisku sredine, kao mnogi ljudi u današnje vrijeme koji podliježu toj sredini. Danas je pitanje pritisaka sredine postalo izgovor za mnoge ljude. Gospodine, zašto si ti ovakav?, ili na primjer: Gospođo, zašto ti ideš napolje bez hidžaba i razgolićena?. Kažu : Sredina je ovakva, sredina to nameće. Drugoga pitaju: Zašto ti prisustvuješ skupovima koji su haram? Sjedenje za stolom za kojim serviraju alkohol, čak ako hoćeš da jedeš halal hljeb, je haram. Pitaš ga zašto prisustvuje ovakvim gozbama. Kaže da su uslovi života i situacija takvi: Šta da radimo, sredina je pokvarena? Zašto tvoja djeca idu da gledaju loše filmove? Kaže: Pa, dobro! Takva je sredina, zar mogu da ih spriječim? Zašto ne idu u džamiju? Sredina je korumpirana. Pitanje pritiska sredine je postalo izgovor za neke ljude. Po islamu, ovakav izgovor nije prihvatljiv. Sredina je korumpirana, sredina ne dozvoljava, u ovoj sredini ne možemo da imamo bolje aktivnosti. Islam ne prihvata takav izgovor. Znači, mi u prvom redu imamo dužnost da svoju sredinu učinimo jednom pogodnom sredinom, ali ako se nalazimo u sredini koju nismo u mogućnosti da pretvorimo u jednu islamsku sredinu i atmosferu, i ako osjećamo da ćemo u toj sredini izgubiti svoje vjerovanje, verovanje naše djece, žene i buduće generacije, islam kaže da tu sredinu napustimo. Napuštanje ne znači da čovjek napusti jedan grad i da ide u drugi, ili da napusti jednu zemlju i da ide u drugu zemlju, već je ono primjenljivo i u odnosu na mahale. Kuran kaže: Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: Šta je bilo s vama? - Bili smo potlačeni na Zemlji - odgovoriće. - Zar Allahova zemlja nije prostrana, i zar se niste mogli nekud iseliti? - reći će meleki, i zato će njihovo prihvatilište biti Džehenem, a užasno je on boravište. Mi smo bili jadni ljudi, zabačeni u malom dijelu zemlje, nismo imali pristup nauci, nismo imali alima. Šta smo znali šta je islam? Šta je istina? Niko nam nije ništa rekao. Bili smo na jednom mjestu odakle nismo imali pristupa bilo čemu. Naša sredina je bila izopačena, naša sredina nije bila pogodna. Da li će meleki prihvatiti te njihove izgovore, opravdati ih i reći da ih Bog neće kazniti? Da li će reći: To što je vaša sredina bila iskvarena, vi niste krivi? Ne, oni će reći : Zar Allahova zemlja nije bila prostrana? Da li su vas vezali za tu iskvarenu zemlju? Da li je svuda u svijetu bilo tako? Ili je postojalo mjesto u svijetu, u kome bi, da ste otputovali i preselili se u njega, bilo sto posto pogodno? Zašto niste to uradili? Zar Allahova zemlja nije bila prostrana? Zar niste mogli da učinite hidžru? Zašto niste otišli u drugu sredinu? Islam smatra jednim od osnovnih pitanja preseljenje iz jednog mjesta u drugo, radi spašavanja vjere, i ta odredba vazi zauvjek, nije poništena i ne odnosi se samo na prve muhadžire. Hidžru možemo promatrati na još jednom nivou. Naime hidžra tj. seoba znači i ostavljanje tradicionalno naslijeđenog nevjerovanja (kufra i širka), a prihvatanje Islama. Svaki čovjek se rodi u Islamu, ali ga na dan rođenja šejtan dotakne (osim Isa a.s., sina Merjeminog koji nije dotaknut) i roditelji ga poslije odgoje kao muslimana ili kitabiju (sljedbenika Knjige tj. jevreja ili kršćanina) ili pak kafira ili mušrika (ateistu, sekularistu ili mnogobošca). Znači, velika je Allahova milost nad ljudima koji su rođeni i odrasli u Islamu. Ostali su dužni učiniti ovaj vid hidžre, seliti se od naslijedene tradicije nevjerstva ili krivovjerstva ka istini tj.Islamu. Jasno je da je ovdje itekako potreban unutarnji džihad. Koliko li se čovjek mora boriti sam protiv sebe da bi iz svog života izbacio ukorijenjene zablude, neistine, predrasude i prihvatio istinu Islama. Ta borba je dugotrajna, mukotrpna i puna iskušenja, ali onaj ko uistinu hoće može je uz Allahovu milost, pomoć i podršku itekako uspješno voditi. Mi znamo da smo stvoreni sa svrhom. Isto tako znamo da smo dovedeni na Zemlju da kroz iskušenja dunjaluka pokažemo hoćemo li uistinu ispunjavati naše zavjete date Bogu da ćemo samo Njemu robovati i slijediti Njegove Knjige i Poslanike. Eto to je svrha našeg boravka na Zemlji. Zato je uistinu od izuzetnog značaja šta smo mi sami sebi odredili za naš životni cilj na dunjaluku tj. šta mi hoćemo da postignemo u našem životu. Nažalost već tu, na prvoj stepenici većina ljudi se strmoglavljuje na šejtanski put, jer za svoj životni cilj uzimaju užitak na ovom svijetu. Oni čitav svoj život posvete tome da što više uživaju na ovom svijetu, pa se to pretvori u trku za zarađivanjem i gomilanjem novca (jer se svi ovosvjetski, materijalni užitci isključivo kupuju novcem). Oni malo i formalno, a najveći broj njih nikako ne izvršavaju svoje obaveze prema Bogu. Allaha zaboravljaju (kufr), a njihova božanstva postaju njihove strasti i novac (širk). Da strasti itekako mogu pojedincima biti njihov bog potvrđuje Kuran gdje se na jednom mjestu kaže: Zar nisi vidio onoga koji je svoju strast za svoga boga uzeo. Taj put dakle vodi samo u vatru. Vjernici, pak za svoj životni cilj uzimaju ispunjenje obaveza prema Bogu. Oni čitav svoj život hoće da posvete ka tome da što bolje i potpunije ispune svoja obećanja i obaveze data Allahu još prije rođenja. Jedan islamski učenjak je rekao: Dunjaluk je ahiretska njiva. Koliko mnogo mudrosti u tako malo riječi...Istinskom vjerniku je to dovoljno. Dakle, ako hoću da budem predan i pokoran Bogu, a to je značenje riječi Islam, ja ne mogu sebi reći: “Ja hoću da na Zemlji živim kako je meni volja tj. po zakonu koji sam sebi donesem, jer je to put u vatru. Naprotiv, ako sam vjernik mogu samo reći: “Ja hoću da živim onako kako je Allah, dž.š., propisao. Dakle Islam je način života, a Kuran je udžbenik života. Muhammed, s.a.v.s., je primjer za vjernike, prvi učitelj i imam muslimanima. Ja obožavam Onoga prema čijoj volji uređujem svoj život. Ako uredim svoj život prema svojim strastima i prohtjevima oni su onda moji bogovi, a ako uredim svoj život prema Kuranu i sunnetu Muhammeda, s.a.v.s., moj Bog je Allah, dž.š. Ako malo razmislimo možemo doći do zaključka da je zaista korijen svih grijeha u ljudskim željama za užitkom na dunjaluku. Koliko li je u historiji ljudske civilizacije na Zemlji samo namaza ostavljeno radi gomilanja novca ili sjedeljke, jela, pića, zabave ili pak spavanja? Koliko li je bilo zavisti, podlosti, spletki i urota pa i ubistava radi vlati?! A tek radi žena? Tu je čini mi se najbolje citirati dio poznate sevdalinke Hanka: “...Zbog nje je Zijo danima pio, zbog nje je Salko u vodu skako, zbog nje je Ibro hapsane ribo, zbog nje je Meho u mezar lego... Takvih primjera bi se moglo još mnogo nabrojati. Jednostavno može se reći da zaista nema grijeha, a da mu u korijenu ne leži neka ljudska strast i želja za užitkom. Zaista su strasti i prohtjevi ljudske duše najmoćnije oružje Iblisovo. Zato vjernici moraju lomiti i sputavati svoje strasti i prohtjeve. Moraju ih stavljati u lance. Strasti moraju biti robovi čovjeka, a ne njegovi bogovi. One moraju slušati njega, a ne on njih. To je sama suština Islama, osloboditi dušu od robovanja lažnim bogovima oličenim u kumirima i strastima, da bi ona robovala Allahu, dž.š. Ovdje je potrebna stalna borba i to unutarnji džihad protiv šejtana u sebi. Ta borba prestaje tek sa smrću. Naravno da nije cilj te borbe ubiti strasti u sebi, cilj ih je samo uklopiti u Allahove granice. Dakle, treba uživati u dunjaluku, ali samo onoliko koliko je Allah, dž.š., odredio i na način kako je On to odredio. Na ovaj način čovjek postaje Allahov halifa (namjesnik) u carstvu svoje duše. Tada Allahova riječ biva gornja u njegovoj duši i karakteru. Lišen je svih strasti i predan Bogu (musliman, mumin). Naredni nivo promatranja hidžre naslanja se na prethodni, a to znači hidžra kao seoba od džahilijeta (neznanja) ka ilmu (znanju). Vidjeli smo da čovjek, vjernik mora ostaviti življenje po svom nahođenju i prihvatiti življenje po Allahovom zakonu. Naravno, osnovna stvar , uvijet da nečije putovanje radi učenja bude prava hidžra jested a to učenje bude u ime Allaha, Koji stvara… U suri An-Nisa, ajet 100, čitamo: Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova..., znači, ovdje se istovremeno spominju dvije hidžre: duhovna i tjelesna. Njegovo tijelo se seli iz jednog grada u drugi, i njegov duh se uzdiže od stepena egoizma do stepena iskrenosti. U Kuranu se kaže da će Bog nagraditi ovakvog muhadžira. Ovaj ajet obuhvata pored ostalih i tragaoce za naukom, koji se sele iz jednog grada i domovine u drugi grad. Zašto? Zato da bi učili islamsku nauku i stekli znanje. Šta je cilj ovakvog učenja? Da li je ono radi sticanja imena? Ne. Slave? Ne. Počasti? Ne. Da bi rukovodili drugima? Ne. Da bi ih ljudi ljubili u ruku? Ne. Da bi bili bogati? Ne. Njihov jedini cilj je upućivanje i pripovijedanje narodu, povećavanje svog vjerovanja i usmjeravanje naroda. Ako se nađu takvi ljudi, a ima ih mnogo, to su muhadžiri. Ovi stranci, koji su se udaljili od svojih gradova i domovine radi sticanja znanja, a njihov cilj u vezi ovog učenja je zadovoljavanje islamskih potreba i zadovoljavanje Allaha. Čak nije nužno da ovakav čovjek ide da uči o islamskim verovanjima, komentarima i odredbama. Neko može da izabere drugi predmet i da, u skladu sa značenjem ovog ajeta, njegov cilj bude zadovoljavanje jedne islamske potrebe. Na primjer, jedna osoba može da izabere medicinu. Ali, zašto je izabrala tu granu? Radi osjećanja da je islamskoj zajednici potreban jedan muslimanski ljekar. Odlazi da studira medicinu, a ne zato da bi se obogatio, ne zato da bi dobio titulu doktora, već zato što je to jedna nužna potreba za islamski svijet, kome je neophodno dovoljno lekara radi zadovoljavanja potreba muslimana. Da bi se liječili njihovi pacijenti. Ovakva osoba je iseljenik za Allaha i Njegovog Poslanika s.a.v.s. Ako ovakva osoba umre u toku muhadžireta, ona je mlađi brat muđenika (šehida), zato što je muhadžir mlađi brat mudžahida, a mudžahid je stariji brat muhadžira. Kuran kaže: ...A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne srnrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. Na drugim mjestima smo rekli da su muhadžir i mudžahid uvijek zajedno. Sada, ako neko bude i muhadžir i mudžahid, ko je on? U tom smislu je i sljedeći ajet: Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati - oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kuranu -, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspijeh.[47] Možemo zaključiti da se vjera u svom društvenom aspektu temelji na dva stuba: džihadu i hidžri. Časni Kuran s posebnom pažnjom i zahvalnošću govori o ovim temama, a borcima na Božjem putu i iseljenicima iskazuje vanrednu počast. U mnogim kuranskim ajetima nailazimo na izraz oni koji se bore i one koji se isele i o ovoj dimenziji treba reći nekoliko riječi: Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, oni su, zbilja, pravi vjernici[48] Postoji poznata storija o pehlivanu Purjai Valiju, heroju i šampionu koga su drugi pehlivani smatrali simbolom plemenitosti, viteštva i pravim gnostikom. Prenosi se da je jednom otišao u drugu zemlju gdje je trebalo da određenog dana odmjeri snagu sa drugim borcima. Uveče je susreo staricu koja je za blagoslov dijelila halvu i od ljudi tražila da joj izuče dovu. Starica nije poznaval Purjai Valija, pa mu je prišla, dala malo halve i rekla: Imam jednu potrebu, učini dovu za mene. Kakvu potrebu - upitao je Purjai. Moj sin je prvak, a sutra treba da se takmiči protiv prvaka druge zemlje. Sve što imamo je ono što on zaradi od takmičenja, ukoliko sada izgubi, naš život će biti jadan, njegov ugled će nestati, a ja ću starica propasti. Purjai Vali reče: Zamoliću se za tebe, budi sigurna. Kada je ostao sam, razmišljao je: Šta da radim sutra? Ako budem jači od njega, da li da ga porazim ili ne? I došao do zaključka da je šampion onaj ko se bori protiv svojih strasti. Kada su određenog dana izašli na megdan, on je shvatio da je premoć na njegovoj strani, i da može odmah da ga baci na leđa i savlada. Ne želeći da se to vidi, on se neko vrijeme rvao s njim, i pustio svog protivnika da ga savlada, obori i sjedne na njegove grudi. Prenosi se da je u tom momentu osjetio kao da mu je Uzvišeni Bog otvorio srce i omogućio da njime vidi svijet meleka. Zašto? Zato što je makar za jedan trenutak nadvladao svoj ego. Zato što je mudžahid onaj ko se protiv sebe bori i zato što je junak onaj ko nadvlada svoje strasti, a kao što je rekao Božiji Poslanik s.a.v.s., nije junak onaj ko diže teret, već onaj ko pobijedi svoje strasti. Drugo tumačenje hidžre je napuštanje grada u kome je grijeh rasprostranjen, dok drugo objašnjenje džihada znači borba protiv strasti. Da li je ovo ispravno tumačenje? Na neki način jeste, ali je ovo protumačeno i na pogrešan način. Rečenicu muhadžir je onaj ko ostavi grijehe, a mudžahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti izrekli su prvaci vjere. Božiji poslanik s.a.v.s, je rekao: Veliki džihad je borba protiv strasti. Ono što je u tome iskrivljeno i pogrešno jeste to što su neki, pravdajući se time da hidžra predstavlja napuštanje grijehova, a džihad isključivo borbu protiv strasti i unutrašnjih poriva, odbacili fizičku hidžru, odnosno iseljenje u pravom smislu te riječi i odustali od stvarnog džihada, odnosno fizičke borbe protiv neprijatelja, rekavši umjesto da ostavimo dom i porodicu, roditelje i rođake, mjesto i sredinu i postanemo izbjeglice u tuđoj sredini, mi ćemo ostati u našim domovima i prestati sa grijehovima, tako da ćemo i na taj način biti muhadžiri. Drugi kažu: umjesto napora na Božijem putu u borbi sa neprijateljima vjere ostaćemo u našim kućama i posvetiti se duhovnom pregnuću i iskorijenjivanju poriva, tako da smo čak i iznad onih drugih! Hidžra u značenju napuštanja grijeha i džihad kao borba protiv sopstvenog ega ne može biti izgovor za odbacivanje fizičke hidčre i fizičkog džihada. Moramo razumijeti da u islamu postoje dvije vrste hidžre, a ne samo jedna; također i dva oblika džihada. Svaki put kada, vadeći se na prvi odbacimo drugi, iskrivili smo učenje islama. Nemoguće je da neko ko nije učestvovao u pravoj borbi stigne na stupanj mudžahida, isto kao što ne može da postigne stupanj muhadžira onaj ko se nije fizički iselio. Takva je psihologija čovjeka, to jest postoje određeni faktori, i ako čovjek ne pređe njihove stupnjeve, on ne može steći ono potrebno iskustvo koje treba da ima. Primjera radi, prema islamu, brak u više pogleda predstavlja svetinju, za razliku od nekih religija u kojima je celibat svijetinja. Zbog čega je tako? Jedan od razloga je odgoj čovjekovog duha. Postoji jedna posebna vrsta iskustava i stanje savršenstva čovjekovog duha koje je moguće pronaći samo u braku. To znači da ako jedna žena ili muškarac bude do kraja života neudata ih neoženjen, u duši takvog čovjeka se osjeća neka vrsta nezrelosti, iako se on cio zivot bavi molitvama, monaštvom, postom i borbom protiv tjelesne požude. Razlog ove nezrelosti je što takav čovjek, bilo žena ili muškarac nije u braku. Zato islam smatra da je brak tradicija (sunnet), a jedan od aspekata braka je njegov uticaj na vaspitanje i zrelost čovjekovog duha. Možda neki kažu da ako mi nismo u braku da nismo ni sami; to nije tačno, jer pitanje braka znači izabrati supružnika, biti odgovoran prema bračnom drugu, a kasnije prema djeci. To je ono što usavršava duh čovjeka i ništa ga ne može zamijeniti. Svaki faktor koji utiče na vaspitanje čovjeka, djeluje samo za sebe i drugi faktor ne može djelovati umjesto njega. Hidžra i džihad su također, faktori koje se ne mogu zamijeniti drugim faktorima. Borba protiv nefsa, odnosno strasti, vazi za sebe isto kao i napuštanje grijehova. Međutim, praktična hidžra (iseljenje iz mjesta boravka) se ne može zamijeniti napuštanjem grijehova, a džihad (borba) sa neprijateljem se ne može zamijeniti džihadom protiv nefsa i obratno, džihad sa neprijateljem ne može zamijeniti džihad sa nefsom. Islam ih stavlja jedan pored drugog. Poslanik islama s.a.v.s. je odredio dužnost za ljude i rekao: Dužnost jednog muslimana je da uvijek ima ozbiljnu i istinsku namjeru i odluku da ako nužnost zahtijeva, napusti mjesto boravka (hidžret), a ako je nužno vrši džihad. Kad umre onaj koji nije ušao u džihad ili nije razmišljao o njemu, umro je kao neka vrsta munafika (licemjera). Oni ljudi čije je namjera da u slučaju nužde idu u džihad ili da se isele iz mjesta boravka, mogu da dostignu status pravih muhadžira i mudžahidina. Kuran kaže: Vjernici koji se bore - osim onih koji su za borbu nesposobni - nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcma, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu,[49] Muslimani koji se bore na Allahovom putu svojom imovinom i životom, nikako nisu jednaki sa onim muslimanima koji sjede kod kuće (govorimo o ispravnim muslimanima) samo iz tog razloga što ima drugih koji će se boriti. Kuran ne negira one koji su iz zdravstvenih i starosnih razloga spriječeni da idu u džihad, i koji, kad bi mogli, bili bi ispred svih ostalih u džihadu na Božijem putu. Kuran smatra da se takvi ljudi nalaze na nivou mudžahida na Allahovom putu. Ako zelimo da razmotrimo duh hidžre i džihada bilo sa materijalnog ili duhovnog aspekta, vidjećemo da hidžrat znači odvajati se i udaljiti se od onoga što se vezalo za čovjeka ili se čovjek vezao za njega. Džihad znači sukob i borba, bilo sa neprijateljem ili sa sopstvenim požudama. Bez hidžre i džihada ne ostaje za čovjeka ništa osim poniženja i ropstva. To znači da je čovjek onda čovjek kada nije ponižen u odnosu na ono što ga okružuje, ili ono što se vezuje za njega. Inače, ako je čovjek ponižen u odnosu na materijalnu ili duhovnu sredinu gdje živi, nije slobodan čovjek u pravom smislu te riječi. Takav čovjek je jadan, zarobljen i beznadežan. Ako razmotrimo spoljašnju hidžru postavlja se pitanje: da li je za čovjeka bolje da putuje ili da ostane na jednom mjestu? (Naravno ovdje ne mislimo da čovjek neprestano putuje i da nikada ne ostane na jednom mestu i da nema svoj dom). Da li je za čovjeka bolje da uvijek živi u jednom domu i da mu se ne desi putovanje, ili je putovanje korisno za čovjeka i ono je neka vrsta hidžre? U islamu se uglavnom preporučuje putovanje, s tim da to ne znači da neko mora neprestano putuje ili da se seli s mjesta na mjesto. Međutim, živjeti cio život u jednom selu, gradu ili zemlji, a ne putovati van okvira mjesta boravka, slabi i ponižava duh čovjeka. Veoma je korisno i djelotvorno ako čovjek uspije da putuje i da vidi sve što nije uspjeo da vidi u svojoj domovini, naročito koristeći znanje koje je stekao boraveći u svom mjestu boravka (jer ako čovjek putuje bez znanja, taj put neće imati nikakav efekat), a potom da se vrati svojoj kući. Ni jedan drugi faktor, čak ni čitanje knjige ne može imati uticaj na duh čovjeka i njegovu zrelost, koliko putovanje i udaljavanje od kuce utiče na njega. Ako čovjek, na primjer ne putuje u islamske zemlje i kaže da će umjesto toga čitati knjige, on ne može postići adekvatan rezultat. Nema sumnje da je čitanje knjiga veoma korisno, ali čitanje nikada ne može zamijeniti putovanje koje znači promijeniti klimu i sredinu, kao i neposredno posmatranje i razgledanje te sredine. U Kuranu postoje ajeti koji naređuju ljudima da putuju po Zemlji: Reci: putujte po svijetu...[50] Zašto ne putuju po svijetu...[51] Svi tumači Kurana su jednoglasni u tome da se ovdije misli na proučavanje istorije. Međutim, Kuran za proučavanje istorije ne preporučuje čitanje historijskih knjiga, nego poziva na proučavanje historijskih spomenika i tragova, jer je to mjerodavnije od čitanja historijskih knjiga. Osim toga, to je i samo putovanje koje ima svoje prednosti i koristi. Ništa ne može zamijeniti putovanje. Neke od koristi putovanja, naravno, sve ovo se odnosi na one koji su u mogućnosti su: 1 - Oslobodjenje od briga i tuge - Putovanje umanjuje ili otklanja tuge, brige i zabrinutosti. Čovjek živi u sredini gde ima uspomene i ta sjećanja uvijek asociraju tugu, brigu i probleme. Putovanje prirodno znači napustiti mjesto boravka i ostavljati za sobom brige i probleme. 2 - Sticanje zarade - Ako ste inteligntni, možete da stičete zaradu putujući. Čovjek ne smije u sticanju zarade biti ograničen samo na ono što postoji u njegovom okruženju. Možda će čovjek zbog svojih sposobnosti biti veoma uspješan ukoliko napusti svoju sredinu i moći će sebi da obezbijedi bolji život. 3 - Sticanje nauke – 4 - Saznanje o drugim običajima – 5 - Druženje i razgovor - Na putovanju ćete imati priliku da se upoznate i družite sa velikim ljudima. Takvo druženje će usavršiti vašu dušu. Naravno, putovanje ne znači da nam je cilj da vidimo gdje su najskuplji hoteli, gdje možemo jesti najbolju hranu ili gdje možemo naći dobru zabavu, nego to znači da ćemo putovati i napustiti svoju sredinu i dom da bi stekli najbolje nauke, znanje i da bi se usavršili. Kao što smo napomenuli, u hadisima postoji i duhovno tumačenje hidžre: Muhadžir je onaj koji napušta zlo. Naravno ovo ne znači da se negira fizičko iseljenje, to je dokazivanje hidžre na duhovnom nivou. To znači da hidžra islamu nije samo napuštanje grada, doma i zemlje, jer kako smo rekli, čovjek ne treba da bude zarobljenik duhovnih osobina i karakteristika za koje je vezan, ili ostalih duhovnih faktora sredine u kojoj živi. Ova hidžra je neka vrsta slobode i negiranje ropstva; isto tako čovjek ne smije da bude rob društvenih navika i osobina koji je prihvatio, zarobljenik duhovne sredine u kojoj živi ili sopstvene duše. Upravo na ovo posljednje rečeno naslanja se još jedan nivo promatranja hidžre, a to je hidžra kao selidba od neaktivnosti, nerada, ka aktivnosti, radu. Jasno je da od znanja koje se ne primjenjuje nema ni koristi. Takvo znanje je promašeno i mrtvo. Znači, onaj ko zna nešto o Islamu dužan je prvo to znanje primjeniti u svom životu i truditi se da ga proširi i upoznaje druge sa tim što god bolje i više može. I ovde je potrebna borba. Ne treba puno ni govoriti o tome koje i kakve su sve prepreke i iskušenja koja vrebaju mumina na ovom putu. Ovim se ponovo vraćamo na prvi, vanjski nivo promatranja hidžre kroz primjer ashaba. Naime kada čovjek učini hidžru od nevjerstva ka vjerovanju (islamu), od neznanja (džahilijeta) ka znanju, te od neaktivnosti (nerada) ka aktivnosti (radu) na primjeni tj. življenju Islama po Kuranu - udžbeniku Islama, tada čovjek uistinu slijedi primjer ashaba naroda najboljeg od svih. Onoliko koliko istrajemo u ovojhidžri, koliko truda i napora uložimo, toliko sami sebi utječemo na naše mjesto na ahiretu. Ovo bi bila sinteza promatranja hidžre kroz ovdje spomenute dimenzije, čime i ovaj tekst privodimo njegovom kraju.
Posted on: Sat, 02 Nov 2013 22:36:00 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015