Interview za Kvarnerski vez, studeni 2013. Aktualno: Razgovor s povodom Mons. Nikola Radić, svećenik Krčke biskupije, uz redoviti je pastoral završio i studij „ges¬talt-terapije“ i pastoralne psihologije i dugi niz godina prati i proučava aktualna globalna društvena pitanja vezana posebice uz shvaćanja temeljnih ljudskih vrijednosti i promjena koje se na tom području zbivaju. Među prvima je na hrvatskom prostoru upozoravao na tzv. gen¬der ili rodnu ideologiju i tzv. Novu kulturu. Neposredni povod ovog razgovora je najavljeno raspisivanje referenduma o definiranju braka kao zajednice muškarca i žene. Mons. Radić je rado pristao na razgovor i iznio veoma zanimljive podatke. Vi ste već prije više godina počeli upozoravati – možda među prvima na hrvat-skom prostoru - u svojim izlaganjima kako nismo dovoljno svjesni promjena koje su nastale na globalnom planu u shvaćanju temeljnih vrijednosti. Kod toga ste posebno naglašavali tzv. gender- ili rodnu ideologiju. Biste li nam kratko objasnili u čemu se sas¬toji gender ideologija? Gender-ideologija, ili bolje genderizam (dženderizam) je pojava novijeg datuma na svjetskoj sceni. To je jedan svjetonazor koji nameće novu antropologiju, tj. shvaćanje i razu-mijevanje čovjeka na neki novi način koji je nespojiv sa općeljudskim i pogotovo sa kršćan¬skim shvaćanjem čovjeka. O čemu je riječ: Odvajkada je čovjek slušajući i slijedeći svoju narav, svoju biologiju, u bitnim odrednicama znao tko je on, znao je da se ljudsko društvo sastoji od muškaraca i žena i znao je koja je vrijednost i svrha te činjenice. Dženderizam se međutim javlja s ishitrenom idejom da to nije i da ne treba biti tako. On tvrdi da je to društveni konstrukt: naučili su nas da tako mislimo, pa tako i mislimo. U ovoj ideologiji ‘biti muškarac’ ili ‘biti žena’ ne izvire iz naravi, nego se svatko sam treba odlučiti što će biti. Svatko se sam treba opredijeliti za neki “rod”– trajno ili privremeno, kako hoće. Tu je rod najprije radikalno odvojen od spola. Rod i spol/seks nemaju ništa zajedničko. No seksualnosti nisu mogli zanijekati biološku ukorijenjenost, ali su joj odrekli priro¬dnu usmjerenost i svrhovitost razbivši je u niz seksualnih orijentacija koje si opet čovjek bira kako hoće. Zato i tih orijentacija može biti koliko si ljudi žele, kao i rodova. U novom društvu koje bi po njima trebalo nastati obitelj nije više ni potrebna. Jednako je s brakom, iz kojeg izrasta obitelj. Sada se čini sve kako bi se pojam obitelji omlohavio, kako bi ona izgu¬bila svoje jasne obrise, ono što je čini da bude obitelj, pa se promovira «obitelj u svim njezinim formama». Drugim riječima, svašta može biti obitelj. Brak slijedi istu logiku: on postaje zajednica bilo koga, bilo s kim i bilo kada. Na kraju će i ta zajednica biti nepotrebna kao što je nepotrebna životinjama. I to ne treba čuditi, ako se zna, da u pozadini svega stoji shvaćanje da čovjek i nije nešto posebno nego samo jedna razvijenija životinja. Tu se u konačnici radi o dekonstrukciji čovjeka kao takvog, o raščovječenju. U kakvom je to odnosu sa Novom kulturom o kojoj također govorite u posljednje vrijeme, a imali ste nedavno i razgovor o toj temi na Hrvatskom katoličkom radiju? To je vrlo važno pitanje. Dženderizam je dio šireg konteksta, jedne nove kulture čiji je svjetonazor drukčiji od tradicionalnog judeo-kršćanskog i koja je postavila temelje na kojima se on mogao roditi i razviti. Dženderizam se ne može ni ispravno ni sveobuhvatno razumjeti nego u kontekstu te nove kulture koja ga je iznjedrila. Papa Ivan Pavao II. je upozoravao da svijet uplovljava u područje jedne nove kulture koju treba evangelizirati (nova evangeliza¬cija!). Ona naime proizlazi velikim dijelom iz zapadnjačke apostazije (otpada od Boga) i prik¬riva protukršćanski program. Osovile su se na noge nove vrijednosti, nove norme, nove para-digme..., i nije lako u cijelom tom sklopu razlikovati gdje i na koji način su one protukršćan¬ske, a gdje to nisu. A one su u vrlo kratko vrijeme preplavile zapadni svijet s jasnom tenden¬cijom da postanu i globalno normativne. Zato se s pravom govori o kulturnoj revoluciji. Ri¬jetki bolji poznavaoci ove situacije tvrde da je nepoznavanje tih sadržaja i procesa, kao i ne-uočavanje svega što je u novoj kulturi stavljeno na kocku, upravo nemjerljivih razmjera. A znamo da je neznanje uvijek loš savjetnik. Bez ozbiljnog rada na upoznavanju i razlučivanju tih novih normi, mi možemo biti samo njihove nesvjesne žrtve. Većina intelektualaca i ljudi na položajima već se prilagodila novim kulturnim paradigmama... Time nije rečeno da je u novoj kulturi sve zlo. I zato je ona, uz ostalo, veliki izazov. Zato mislim da je nama, današnjim kršćanima, najpotrebniji dar Duha Svetoga upravo dar, sposobnost razlučivanja. Naglašavate novo značenje riječi, novi jezik u toj Novoj kulturi. Zbog čega? Od-nosno, što se želi time postići? Da bi se bilo koja kultura (ili subkultura) izrazila potreban joj je jezik, potrebni su joj odgovarajući pojmovi, izrazi, sintagme... Rekao bih da je upravo jezik njezina najbolja legiti-macija. Danas se govori o nekih 2000 novih riječi i pojmova u zapadnoj kulturi. Tu se ne mi¬sli na nove nazive koji se moraju stvarati u znanosti, tehnologiji i sl., nego na područja kao što su svjetonazor, etika, religija, pravo, društveni odnosi, narav i sl. Dvije tisuće novih riječi je više nego dovoljno da se kroz njih profilira jedna nova kultura. S tim se riječima operira u svakodnevnom životu, svi ih moraju naučiti i upotrebljavati (nerijetko i ne znajući što zapravo znače). Tako one prožimaju sav društveni život, postaju izraz jednog mentaliteta koji na odre-đeni način nešto vrednuje ili ne vrednuje. Na jedan subverzivan i nesvjestan način to vredno-vanje biva nametnuto. I ljudi ga prihvaćaju, jer inače ispadaju iz igre (što nitko baš ne želi). Možete li navesti neke primjere? Na primjerima se možda najbolje dade vidjeti o čemu se ovdje radi. Nemoguće je ov¬dje iznijeti i prikazati svu kompleksnost nove kulture koja se sve više etablira. Ako u nju po-gledamo kroz prizmu jezične problematike, zamijetit ćemo odmah da se radi o jednom dobro smišljenom jezičnom inžinjeringu. G. Orwell će to nazvati «novogovor» (1984.). Vidimo na pr. kako se postojećim riječima i izrazima daje novo značenje, a nekada ih se zamjenjuje sa drugim riječima. Da ne navodim druge primjere, podsjećam na dva već spo-menuta, a sada za naš aktualni trenutak vrlo važna pojma. To su brak i obitelj. Do sada smo točno znali što je u našoj kulturi i jedno i drugo. Imali su svoju definiciju i značenje koje se izvodilo iz ljudske naravi i svrhovitosti tih veza. Znalo se zašto oni postoje i čemu služe. U novoj je kulturi naravi, ako se uopće priznaje da ona postoji, oduzeto pravo glasa. Ako mi hoćemo da bude drukčije, onda će biti drukčije. Rekao sam već kako se shvaća brak i kako obitelj. U skladu s tim mijenjamo i druge izraze unutar tih krugova. Riječ zaručnici sve se manje upotrebljava, gura se van, u zaborav (i s njom sve ono što je ta riječ ljudima značila!). Mjesto toga uvodi se «Part 1» i «Part 2» (Dio 1 i Dio 2, ili možda Stranka A i Stranka B). Zašto to? Zato, jer se tamo jasno znalo da se radi o mladiću i djevojci, a ovdje su to «neut-ralni» pojmovi koji se, gledajući čisto jezično, a to je u konačnici odlučujuće, mogu primije¬niti na bilo koga bilo s kim. Istu situaciju imamo i sa supruzima koji postaju «ugovorne stranke» što podrazumijeva da je brak ugovor kao i svaki drugi, kupoprodajni, poslovni..., nikako više čvrsta zajednica muškarca i žene sa ciljem stvaranja obitelji. Jednako je to i s ro¬diteljima. Nema više oca i majke, nego su oni «roditelj 1» i «roditelj 2» - tko će od njih biti 1, a tko 2, valjda se trebaju dogovoriti. Tko tu ne vidi da se ide na rastakanje obitelji koristeći baš jezik? A to je «korupcija jezika», kako vrlo pogođeno kaže C. S. Lewis. Nerazumijevanje odnosno krivo razumijevanje koje tu nastaje nije slučajno nego tra-ženo. Jezik i govor su za čovjeka ljekoviti, kad su jasni. Reinterpretacija dobra u zlo, reći će isti Lewis, pokazuje se najprije u jeziku. Kada se promijene riječi ili njihovo značenje, mijenja se opće shvaćanje neke stvari. Cilj je, navesti ljude na to da nešto smatraju dobrim, što nikad ne bi učinili kada bi točno znali o čemu se radi. Možda još neki primjer? Uzmite na pr. riječ «konsensus». Ona je poznata od ranije te ima svoje klasično znače-nje koje u društvu ima itekako svoju vrijednost. Međutim u ovoj kulturi on postaje kamen temeljac na kojemu se grade i nemoguće stvari, stvari koje mogu biti sasvim protuprirodne. Konsensusom se odlučuje o dobru i zlu, o ljudskim pravima, konačno i o životu i smrti. I Bog i priroda su zaobiđeni, konsensus je zadnja instanca. Evo jednog primjera koji je baš sada u nas aktualan. Protivnici referenduma «U ime obitelji» tvrde da se o braku ne smije tako odlu¬čivati jer se time dira u «temeljna ljudska prava» homoseksualaca koji također polažu pravo na brak. Inicijativa «U ime obitelji» to opovrgava, jer je Europski sud za ljudska prava u Strassbouru u jednoj nedavnoj presudi (2010.) rekao da brak ne spada među ljudska prava. No, koliko ta tvrdnja visokog suda drži vodu i do kada će je držati postat će vam jasno kad pročitate obrazloženje te presude (odluke?). Sud je naime donio takvu odluku «jer većina dr¬žava još nije to pravo dala istospolnim parovima». Time je Sud onima koji su to tražili dao i smjernice kako do toga doći. Pitanje je samo vremena i konsensus će taj problem riješiti – dakako njima u prilog. Treba samo dobiti konsensus svih država (ili barem većine) i homo¬seksualni brak postaje «ljudsko pravo». Isto je tako homoseksualnost 1973. prestala biti bolest. To su jednostavno «izglasali» američki psihijatri. Nikakvi znanstveni dokazi za to nisu bili potrebni. Dovoljna je bila većina glasova. Isusova ozdravljenja su ništa u usporedbi sa tisućama koji su «ozdravljeni» u tre¬nutku potezom pera ili dizanjem ruku. Evo što u novoj kulturi može učiniti čudotvorni kon¬sensus. Ili uzmite drugi izraz: «pravo na izbor». Ono je u novoj kulturi valjda najveća ljudska vrijednost. Nitko i ništa ne smije to pravo staviti u pitanje. Postoje samo dva uvjeta: da dru-gome ne nanosiš štetu i da drugi kome ili s kim nešto radiš bude suglasan. Koliko je to šuplje i kamo to sve vodi teško je i zamisliti. No prava se u novoj kulturi množe, kao gljive: ženska prava, dječja prava, pravo na prekid trudnoće, reproduktivna prava, pravo na istospolni brak, pravo na odabir roda, na odabir seksualne orijentacije itd, itd. Možete li precizirati kakvi su najčešći izrazi te vrste kod LGBT skupina? Možda je najčešći pojam na koji se oni pozivaju «equality» - jednakost, koja pak ovdje ima specifično značenje (ne mogu sada o tome). Zatim «diskriminacija» i «homofobija» koje su im uvijek pri ruci kad osjete da se netko s njima ne slaže; praktično nema slučaja kad one ne bi mogle biti korištene kao oružje u borbi protiv neistomišljenika. Zatim samoproglašena «ljudska prava» koja im gotovo uvijek služe kao polazište. «Stereotipovi», «govor mržnje» i razni drugi izrazi iz poklada dženderističke terminologije... Rekli ste da se u novoj kulturi neke riječi istiskuju iz upotrebe. Točno. S jedne strane nastaje orwellovski «novogovor» sa svim svojim popratnim specifično¬stima, s druge strane se neke riječi sustavno izbacuju iz uporabe. Neke su takve već spomenute, a njima treba pribrojiti niz drugih, kao što su čednost, stidljivost, pristojnost, al¬truizam, grijeh, savjest, komplementarnost, djevičanstvo, čistoća, žrtva, služenje, moralnost ... i mnoge druge. Veliki njemački filozof Martin Heidegger je izvanredno dobro uočio da je svaka riječ kao kuća u kojoj prebiva neki sadržaj. Bez kuće stanovnik umire, nestaje. Drugim riječima, kad nestane riječ, nestane u svijesti čovjeka i ono što je ona označavala. Kad netko ne zna za pristojnost, ne zna se ni pristojno ponašati... Eto, zato te riječi trebaju nestati, jedna po jedna. Primijetit ćete da su to uvijek one riječi čiji se sadržaj protivi, odnosno nespojiv je s nekom riječi iz novogovora. Karakteristika je pak, vrlo često, novouvedenih pojmova da su oni dvoznačni ili čak višeznačni, tako da vam onaj koji ih promovira uvijek može reći da oni i ne znače ono što vi mislite da znače. Sa ovim što govorite očito ima veze i inicijativa «U ime obitelji» i predstojeći refe-rendum koji želi u Ustav unijeti jasnu definiciju braka. Koliko je to važno? To je u ovoj situaciji nemjerljivo važno. Baš zato jer se i brak i obitelj – što je po pri¬rodi stvari neodvojivo i što zapravo nosi cijelo čovječanstvo – žele korak po korak likvidirati. Nitko dakako neće stati na govornicu i reći: «Mi želimo likvidirati brak i obitelj», reći će ra¬dije: «Mi ih želimo oplemeniti, osloboditi od predrasuda u koje su zarobljeni». Jer u ovoj kulturi koja se promovira, i brak i obitelj su «tamnice» gdje se ljudi ne mogu «razviti»; a da bi se mogli «raz¬viti» treba srušiti «ograde». Da bi se to postiglo koriste se lijepe i pleme¬nite riječi i poj¬movi: ljubav, sloboda, razvitak, ljudsko dostojanstvo, ljudska prava, kvaliteta života... I opet korupcija jezika/riječi na jedan vrlo perfidan i subverzivan način. Taktika je naime: razoriti lju¬bav u ime ljubavi, slobodu u ime slobode itd. Osim toga treba znati da je ova kultura i nova etika koja se tu profilira jako holistički obilježena, tj. sve je ispremreženo, sve je u vezi sa svim, sve je sastavni dio nekog šireg konteksta i sve se međusobno uvjetuje... Ako netko ne razumije da je aktualno rastakanje braka i obitelji dio seksualne revolucije koja ugrožava društveni život u mnogim (da ne kažem svim) njegovim segmentima sa razornim posljedicama, onda ne razu-mije ništa. Tu antropologija ustupa mjesto zoologiji, samo što su među životinjama određena ponašanja prirodna pa im zato nisu štetna, dok među ljudima nisu prirodna pa ih zato razaraju. Što to konkretno znači, o kakvoj se ljubavi i slobodi radi možemo vidjeti samo iz primjera kojima je Zapad već preplavljen: u Norveškoj djeci u jaslicama čitaju bajke o princu koji se zaljubio u kralja; u Švicarskoj negdje dječake treba dovoditi u vrtiće u ženskim halji-nama; u Danskoj na stupovima stoje oglasi: Iznajmljuje se konj zbog intimnih odnosa; u Njemačkoj u jednom gradiću legalno funkcionira 10 zoo-bordela; u Norveškoj će se u škol-skom programu za prvašiće pojaviti predmet incest; u SAD-u svakih 9 minuta jedna osoba oboli od HIV-a zahvaljujući najviše homoseksualnom promiskuitetu; američki su psihijatri pedofiliju proglasili normalnom seksualnom orijentacijom... (treba li još nabrajati?) Onima koji su pokrenuli inicijativu za ovaj referendum i svima koji ih svjesno podrža-vaju je jasno da od ovakvih pošasti naš narod može sačuvati (koliko se još dade) jedino priro-dni brak koji je isključivo zajednica muškarca i žene i zdrava obitelj koja iz njega izvire. Re-ferendum je jedan vid participativne (sudioničke) demokracije koja omogućuje svakome di-rektni utjecaj na donošenje važnih odluka koje se njega tiču. Ovo nije ni politički ni vjerski referendum. Ovo je ozbiljan pokušaj jednog naroda koji će, glasujući na referendumu «ZA», reći svima koji to trebaju čuti i znati, da on želi živjeti, da se želi oduprijeti smrti koja mu se nudi. To i u skladu sa svojom vjerom, ali prije svega u skladu sa svojom naravi. Referendum je izuzetno važan i zato što će biti rijetka prilika da se svatko izrazi kakav je zapravo čovjek. Mađarska, koja je zbog toga trn u oku «naprednoj» Europi, pred par je godina u svom Ustavu zaštitila brak kao zajednicu žene i muškarca. Premijer Orbán je nedavno u Londonu održao govor gdje je rekao da izlazak iz krize vidi upravo u osloncu na tu i druge tradicijske vrijednosti. Na takvim temeljima Mađarska je do sad polučila odlične rezultate. Između osta-log: smanjenje državnog duga i proračunskog deficita, trostruko povećanje stranih investicija u samo jednoj godini, rekordno nisku stopu inflacije i povećanje zaposlenosti. Rije¬šili su se MMF-a. PDV im je 16%, a za mala i srednja poduzeća 10%. Sapienti sat! (Pametnome dosta!)
Posted on: Sat, 23 Nov 2013 17:08:19 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015