Kad vozite prebrzo, sve je isto kako se zove policajac koji vas je zaustavio: nije vas zaustavio njegov osobni autoritet, nego zakon. Kad nešto ukradete, i opet je irelevantno kako se zovu policajci koji vas privedu licu pravde. Jedino kad ste korumpirani političar ogrezao u svakovrsno bezakonje, onda se s vama nitko drugi u ovoj zemlji ne bavi, nego Mladen! Zašto je tome tako? Zašto je već i nama samima postala normalnom sasvim abnormalna situacija da se elitama ove zemlje bavi samo jednan čovjek, Mladen Bajić, i zašto smo se svikli na dojam da je impuls za procesuiranje nekog od pripadnika te elite njegovo diskreciono pravo, ili, u radikalnijoj verziji, pravo političke kabale čije je volje Mladen Bajić transmiter? Posljedice ovakvog stanja pogubne su ponajprije po demokraciju: moguće je u bilo kom trenutku upasti u demokratski sustav zemlje i vršiti upliv na politički proces, recimo izborni. Začudo, postoje silno duga razdoblja mirovanja Mladena Bajića, a onda se, u nekom sasvim specifičnom trenutku on pokrene, i s njim cijeli taj mehanizam diskvalifikacije jednog od dvaju velikih blokova naše politike. Recimo, to bi moglo izgledati i ovako, da na miru ostavimo prošlost: Svima je očito da je Hrvatska gotovo histerično zakupljena Zapadnim Balkanom: iz nekog nepoznatog razloga, od dana ulaska u EU RH se ničime i ne bavi doli restaruracijom Zapadnog Balkana. Za taj posao, sasvim je očito, SDP je podesniji no HDZ. SDP uviđa da, provede li nužne političke poteze, gubi vlast. Uviđaju to i visoke međunarodne adrese, baš kao i bitni čimbenici političkog života u zemlji. But, Sturm und Drang nach Osten must go on, i - tu na scenu stupa Mladen Bajić! Naravno, u pratnji Orkestra za svadbe i sahrane, kako tko već nečiji proces doživljava, jer dok jednom ne smrkne, drugome ne svane: tu su brojni novinari koji iz svojih sinekurčina objašnajvaju zake je to dobro, i mali bogec človek to si malo pročita, posluša i pogleda, i ode spat s updateom ideološkog softwarea koji beskrajno usporava rad njegova već dotrajalog, trošnog hardwarea. Stoga se nikako ne može dogoditi da medijski pogon postane predmet bavljenja Mladena Bajića: ta, tko bi onda servisirao mozgove građana? No, to je lateralna šteta. Ona osnovna, temeljna šteta, jest nepostojanje pravne države i vladavine prava: u RH načelo zakonitosti nikako da se restituira, jer ovdje partikularna politička volja posreduje i pravdu i pravednost i pravosudne procese. Interesantno je to pratiti upravo u trenutku kad i opet dva procesa imaju čudan paralelizam: Bajić je obnovio interes za HDZ upravo u vrijeme sazrijevanja samosvijesti SDP-a o mogućem gubitku vlasti. Možda stoga ne bi bilo zgorega podsjetiti elektorat s kime zapravo imamo posla kad kažemo HDZ. Možda stoga ne bi bilo zgorega napistati pokoji tekst, out of the blue, o tome što mislimo kad kažemo Tomislav Karamarko, jer priznajmo, svemu unatoč, s Karamarkom kao premijerom suradnja bi s Angelom ipak mogla teči kudikamo protočnije no ona s vojvodom Nikolićem, o kojem, nekim čudom, nismo napisali niti riječi. Zanimljivi su ti paralelizmi, naročito u trenucima kad se najmudrije hrvatske glave bave mišlju kako spasiti socijaldemokratsku guzicu, pa se razmišlja i o tehničkoj vladi: netko svakako za ono što se nužno treba učiniti mora biti kriv, a ne bi bilo dobro da to bude SDP, jer onda će HDZ ponovo vladati, kako to već ide, dva mandata, pa gdje smo onda? Dvije godine dostajalo je SDP-u da shvati kako nisu spremni za vlast. U tom razdoblju samopropitivanja i duboke introspektivne tjeskobe Zoran Milanović i SDP, unatoč instrumentariju koji im je na raspolaganju, nisu znali urediti državu u kojoj bi se privatizacijska pljačka procesuirala po defaultu, kao prebrza vožnja. Još 2007. napisao sam sljedeće rečenice, eno ih online, na blogu: ...problem je građanima objasniti da kriminal na kojemu je podignuta zgrada novih socijalnih odnosa neće biti sankcioniran! To je temeljni hrvatski problem. Kako bi se taj problem zataškao, Milanović sudjeluje u spektakularnoj pirotehničkoj manifestaciji organiziranoj u svrhu manipulacije pažnjom javnosti.... Kako je počeo, tako je Milanović i nastavio i završio: ako nešto Zorana Milanovića nije zanimalo u politici, to je onda sankcioniranje tog prazločina na kojemu počiva cijela zgrada socijalnih odnosa ove zemlje, kao i njena arhitektura: i njena statika, zbog koje se Milanović u to zdanje nije usudio ni dirnuti, da se, jasno, štogod njemu prvom ne sruči na glavu. Dapače, kao što afera lex Perković pokazuje, MIlanović je postao serviser toga poretka. On je prvi egzekutivac političke volje elite za status quoom, i on će učiniti sve samo da se ništa ne primijeni. Procesi kojima prisustvujemo definirani su samo stvarnim odsustvom vladavine prava, ili, dručkije kazano, postojeći su procesi samo efekt odsustva pravne države. Kada bi ona funkcionirala, Mladen Bajić ne bi bio politički čimbenik kakav danas jest, ali bi brojni Mladeni Bajići meliorirali ovu močvaru, koja uzima na tisuće žrtava, nedostojna niti jedne od njih. Možda bi tada i HDZ i SDP bili irelevantni, ili naprotiv, konačno stranke koje imaju svoju supstancu, svoj ideološki sadržaj, ime koje odgovara stvari, i možda njihova politička borba tada ne bi bila obračun dvije klijentelističke grupacije za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikave principijelne razlike ta se razlika arikulira kao ostatak starog antagonizma, pa ćemo i dalje biti osuđeni na dijalektiku crvenih i crnih: upravo zato sto je razlika izmedju SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob izmedju komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to vise nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomjesta nepostojanje stvarnog antagonizma. Antagonizma onih koji su opljačkali zemlju i čine njenu današnju oligarhiju i onih koji su iz političkog procesa zapravo isključeni. Da se taj antagonizam ne uoči, ideološki ga se falsificira, prikriva i nadomješta stalno iznova generiranim sukobom crvenih i crnih, čija je ovdje krajnje cinična forma sukob kakav se izaziva u Vukovaru, a sve da bi se prikrile lažne udbaške noge, na kojima se nekako potiho kanimo izvući iz Europe: interesantno, no područje je borbe upravo Sud, i ta činjenica, da RH ne priznaje europsko pravosuđe, toliko je simbolična za hrvatski povijesni trenutak: mi na mjestu Zakona imamo Osobu, bez obzira kako se ona zvala, danas Mladen sutra netko drugi, i umjesto da se pravda vrši pa makar propao svijet, u Hrvatskoj se i pravosuđe rabi kao pirotehnički spektakl za kojega, kao za vatrometa, nitko ne gleda zvijezde, ono bitno. Sve je to silno dosadno. Sve je to već viđeno i protumačeno, i sva je jeza u tome da nas se prisiljava toj zamornoj predstavi, napisanoj u lošem stilu i s glumcima kojima nitko ne vjeruje, i dalje prisustvujemo. Odvratan prizor.
Posted on: Sun, 03 Nov 2013 16:25:33 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015