MOJA SUDBINA Kada me ljubavnik ostavio pokušala sam se ubiti - Jelena, hoće li napokon ta večera? Spora si kao puž! Tebe bi bilo najbolje poslati po smrt! – iza leđa sam začula podrugljivi glas svog supruga Mirka. Premda sam došla u napast da mu istog trenutka odbrusim kako bih bila puno brža kada bi mi umjesto što već satima sjedi pred televizorom malo i pomogao, uspjela sam se suzdržati. Naime, dobro sam poznavala svog supruga i bila sam uvjerena kako bih time samo otpočela novu svađu za koju u ovom trenutku nisam imala ni vremena ni volje. Za sobom sam imala poprilično naporan dan tako da sam sada još jedva čekala da dovršim večeru, istuširam se i odem u krevet. Premda Mirko baš nikada nije bio pretjerano brižan ni obziran čovjek jer mu je vlastita dobrobit oduvijek bila na prvom mjestu, u posljednje vrijeme se doista počeo pretvarati u pravog čangrizavca. Sve je moralo biti točno onda i onako kako je to njemu odgovaralo. Moje želje i potrebe pritom ga nisu nimalo zanimale. Premda sam se oduvijek silno trudila ugoditi mu, prema njegovom mišljenju uglavnom sam bila ili lijena ili nesposobna. Ophodio se prema meni kao prema kućnoj pomoćnici od koje se u svakom trenutku očekuje da bude na raspolaganju i moram priznati kako mi je to počinjalo sve više smetati. Da i ne spominjem kako se više ne mogu ni prisjetiti kada smo posljednji put vodili ljubav. Ako bi se to kojim slučajem i dogodilo, sve je bilo rutinski i potpuno nezadovoljavajuće za mene. Znala sam da nakon petnaest godina zajedničkog života u rijetko kojem braku teku med i mlijeko ali smjer u kojem se zahvaljujući Mirku kretao naš brak već dugo mi nije bio po volji. Podredila sam mu najbolje godine svog života i bila sam uvjerena kako nipošto ne zaslužujem takvo ponašanje. Koliko god da sam se trudila, nikako se nisam uspijevala prisjetiti vremena od kada je u našem braku sve krenulo po zlu. Da li je to bilo još onog dana kada sam godinu dana nakon vjenčanja u šestom mjesecu trudnoće izgubila bebu, ili pak nekoliko godina kasnije, kada smo nakon još brojnih uzaludnih pokušaja napokon doznali kako zahvaljujući meni više nikada nećemo postati roditelji. - Nadam se da si je prethodno dobro oprala – nastavio je zvocati dok sam pripremala salatu. Duboko sam udahnula kako bih se barem pokušala smiriti ali to naprosto više nije bilo moguće. Svojim primjedbama Mirko je doista prevršio svaku mjeru i nisam bila sigurna mogu li to više trpjeti. U meni je poput vulkana zaključao bijes. - Znaš što Mirko? Zapravo, kad bolje promislim, nekako imam dojam da bi ti to ipak učinio puno bolje od mene! Osim toga, vidim da ti je dosadno i da ionako ne znaš što bi sa sobom stoga ću ti malo i pomoći – ledeno sam dodala istresavši pritom salatu iz zdjele na pod. – Izvoli, možeš početi. I, upamti, mora biti savršeno čista! Sretno ti bilo dragi. Dok ti to obaviš ja idem pod tuš, a tada možemo večerati – sarkastično sam dodala okrenuvši se. Mirko je bio toliko zaprepašten da mu je odjednom ponestalo riječi. - Što… – petljao je zapanjeno zureći u razbacane listove salate po podu no više se nisam obazirala na njega. Neki novi, dotad potpuno nepoznati osjećaj ovladao je mnome i znala sam da više nikada neću dopustiti Mirku da me ovako otvoreno omalovažava. Dosta je bilo! Neka si ubuduće slobodno nađe drugu budalu na kojoj će liječiti svoje komplekse! Meni je toga ionako već preko glave! – ljutito sam razmišljala. Zaključavši vrata kupaonice za sobom najprije sam si priuštila dugu opuštajuću kupku. Potom sam stala i kritički odmjerila svoj odraz u zrcalu. Premda u zrelim godinama, bez lažne skromnosti još uvijek sam se mogla nazvati privlačnom ženom. Istina, u posljednjih nekoliko godina sam ponešto zapustila svoj izgled no to nije bilo ništa što dobar frizer i malo stroža dijeta nisu mogli riješiti. Čvrsto sam odlučila u sebi kako ću s promjenama na sebi započeti već sutra. Dosta je bilo zanemarivanja i potlačenosti! Vrijeme je da napokon učinim nešto za sebe – razmišljala sam puna nekog novog poleta. Kada sam sat kasnije napokon izišla iz kupaonice, baš kako sam i pretpostavljala u kuhinji je sve još uvijek stajalo upravo onako kako sam i ostavila. Listovi salate ležali su na podu a Mirka nije bilo ni na vidiku. Pomisao o tome kako je, shvativši da se ne šalim, smrtno uvrijeđen i bez večere otišao na spavanje, po prvi put od kada smo u braku natjerala mi je osmijeh na lice. Već sam dohvatila krpu i metlu kako bih uklonila salatu s poda kad mi je na um pala još jedna sjajna zamisao. Neću to učiniti, pa makar još danima ostala ležati na podu. Ako ne smeta njemu, neće ni meni! Bit će mu to lijepo iznenađenje za dobro jutro – pobjedonosno sam pomislila. Suvišno je reći kako je u našem domu narednih dana zavladala tiha misa. Mirko i ja gotovo da i nismo više razgovarali. Mislim kako mu je ipak najviše od svega smetalo to što sam prestala skakati na svaki njegov mig. Jedva sam uspjela suspreći smijeh kada sam otprilike tri dana kasnije zatekla blistavo čist pod u kuhinji. Premda Mirka nisam mogla ni zamisliti s krpom i metlom u rukama činilo se kako mu je napokon dosadilo gaziti po uvelim listovima salate. Nekako u to vrijeme započela je i moja transformacija. Počela sam posvećivati puno više pozornosti svom izgledu. S velikim zadovoljstvom promatrala sam kako kazaljka na vagi iz dana u dan pokazuje sve manje kilograma. Shodno s tim razumije se kako sam morala obnoviti i garderobu jer mi je sva moja stara odjeća postala prevelika. Nakon tko zna koliko vremena ponovo sam uživala birajući novu odjeću u trgovačkom centru kada sam odjednom iza leđa začula nepoznat glas. - Gospođice, vi radite ovdje? Molim vas, možete li mi pomoći? Okrenuvši se susrela sam se s najljepšim zelenim očima koje sam ikada vidjela. Muškarac je bio otprilike mojih godina. Njegova tamna kosa bila je prošarana sjedinama. Ipak, one ni najmanje nisu umanjivale njegov šarm kojeg je očito imao na pretek. - Ne… Ne radim ovdje.. Ali, rado ću vam pomoći – propetljala sam porumenjevši. Nisam mogla povjerovati da tako privlačan muškarac vjeruje kako bih ja još uvijek mogla biti gospođica. - Oprostite, nisam se predstavio. Ja sam Neno. Znate, kupujem poklon za majku, no ne mogu se odlučiti koji od ova dva svilena šala da uzmem – nastavio je prodorno me motreći. Moram priznati kako sam se odjednom sva spetljala. – Jelena, drago mi je – predstavila sam se. – Hmmm, da vidimo, oba su lijepa – odgovorila sam pretvarajući se kako pomno proučavam šalove, što je obzirom na osjećaje koje je ovaj neznanac pobudio u meni bilo gotovo nemoguće. U tom trenutku doslovce nisam znala niti gdje mi je glava. - Ipak, da sam na vašem mjestu odabrala bih upravo ovaj – napokon sam odlučila pruživši mu prekrasan tamno plavi šal prošaran svilenim nitima. - Zapravo, i meni se taj više svidio. Ipak, hvala vam na pomoći. Mogu li vam se kako odužiti? – upitao je smiješeći se. - Ma, ne… U redu je.. – promucala sam pocrvenjevši. - Što kažete na kavu? Znam jedan zgodan restoran u blizini. Uostalom, rado bih vas bolje upoznao, Jelena – znakovito je naglasio. Bila sam toliko zbunjena ovakvim razvojem situacije da sam uspjela još jedino kimnuti glavom. - A, vi ste završili s kupovinom? – upitao je u jednom trenutku odmjerivši praznu košaricu koju sam još uvijek držala u ruci. Na vlastito zaprepaštenje osjetila sam kako me ponovo oblijeva rumenilo. Nikako mi nije bilo jasno što se to događa sa mnom. - Da, jesam, u stvari…. Ne, ništa mi se nije pretjerano svidjelo – brzo sam dodala. Nešto kasnije dok smo sjedili u restoranu i čekali da konobar donese naše kave, uhvatila sam se kako u mislima uspoređujem Nenu sa svojim suprugom. Već na prvi pogled razlika između njih dvojice bila je i više nego očita. Neno je bio iznimno ugodan i zanimljiv sugovornik za razliku od Mirka koji se to nikada nije ni potrudio biti. S druge strane, Neno je kako se činilo bio čovjek s istančanim smislom za humor o čemu je moj suprug, zahvaljujući svojoj gruboj izravnosti mogao samo sanjati. Ubrzo sam shvatila da sam u Neninom društvu, premda me silno privlačio opuštenija no ikad. Ipak, kada sam nešto kasnije doznala da je oženjen, moram priznati da sam osjetila golemo razočaranje. O svojoj je obitelji pričao s toliko oduševljenja da me to iz nekog čudnog razloga zaboljelo. Koliko god da sam se trudila to prikriti činilo se kako Neni to nije uspjelo promaći. - A ti, Jelena? Što je s tobom? Jesi li sretna? – upitao je duboko se zagledavši u mene. - Ah, da, valjda – pomalo smeteno sam odgovorila. – Želiš li još što popiti? – upitala sam kako bih promijenila temu. - Ne, hvala ti, Jelena. Trenutačno me ti zanimaš više od ičega – dodao je smiješeći se. – Dakle, da čujem, što nije u redu? – upitao je dotaknuvši mi ruku. Premda nipošto nisam željela da naš razgovor krene u tom smjeru osjećala sam kako Neni mogu vjerovati. Dugo zatomljivano ogorčenje i tuga poput bujice su provalili iz mene. Nisam prešutjela čak ni to koliko me boli spoznaja da nikada neću moći postati majkom. Kada sam svoju ispovijest napokon privela kraju, na vlastito zaprepaštenje shvatila sam da mi je lice mokro od suza. - Oprosti, molim te. Stvarno sam glupa – nelagodno sam rekla otirući suze. - Nije istina, Jelena. Osoba kao što si ti ne susreće se svaki dan. Jako mi je žao što patiš. Tvoj suprug je doista pravi gad. Nema pravo ponašati se tako prema tebi – dodao je namrštivši se. - Valjda te neću prestrašiti ako ti priznam da bih te želio ponovo vidjeti – naglasio je pomilovavši me po licu. Njegov je dodir bio toliko ugodan da sam poželjela da nikada ne prestane. Toplina koja je isijavala iz Neninih očiju govorila je da je izniman muškarac koji je u potpunosti u stanju razumjeti me. - Bit će mi drago – začula sam se kako govorim. Neno me uzeo za ruke i duboko mi se zagledao u oči. - Znaš, Jelena, jako mi se sviđaš. Još nikada prema ni jednoj ženi nisam osjetio nešto slično – iskreno je rekao. – Volim svoju suprugu, no, ne mogu protiv sebe. Privlačnost koju osjećam prema tebi je… Fatalna – dovršio je s osmijehom. Priznala ja to ili ne, njegove riječi su mi jako godile. Napokon sam upoznala muškarca koji me razumije. Znala sam kako ne smijem dopustiti da samo tako nestane iz mog života. S druge strane, prilično me šokirala spoznaja o tome kako njegova pojava djeluje na mene. Neno me silno privlačio, u to nije bilo nikakve sumnje. Ipak, moram priznati kako sam sukladno tome počela osjećati i izvjestan strah. Koliko god da je moj brak bio loš, još nikada ranije nisam došla u iskušenje prevariti Mirka i ovakvo ponašanje mi nimalo nije bilo slično. Ali valjda u tome i jest čar zabranjene ljubavi, tješila sam se u sebi. Bacivši pogled na sat zaprepastila sam se shvativši da je od našeg dolaska u restoran prošlo već više od dva sata. Neno opazio moju uznemirenost. - Oh, Bože, zar je već toliko sati?! – upitala sam u nevjerici. – Pravo je čudo da Mirko još uvijek nije nazvao kako bi provjerio gdje sam do sad – sarkastično sam rekla. Ipak gospodin još mora i večerati, zajedljivo sam pomislila no nisam to izrekla na glas. - Do sutra. Nazvat ću te… – rekao je dok smo se opraštali. Dok sam se žurnim koracima vraćala kući s oduševljenjem sam razmišljala o našem sljedećem susretu. Neno je bio muškarac kakvog sam oduvijek priželjkivala. Muškarac koji je za razliku od Mirka u svakom trenutku bio u stanju razumjeti sve moje želje i potrebe. Čvrsto sam odlučila zanemariti svaku pomisao o tome da je oženjen. Njegova obitelj je njegov problem, razmišljala sam. Po prvi put nakon tko zna koliko vremena ponovo sam se osjećala željenom i to mi je u ovom trenutku bilo posve dovoljno. Vrativši se kući u stanu sam zatekla upravo onakvu situaciju kakvu sam i očekivala. Mirko je udobno zavaljen u naslonjaču pratio televizijski program, sudoper je bio prepun prljavog posuđa dok su se na stolu još uvijek nalazili nepospremljeni ostaci od ručka. Moj suprug, kako se činilo, jedva da je i opazio da sam se vratila, no to mi u ovom trenutku i nije previše smetalo. Svaka moja misao bila je upućena Neni i njegovim prekrasnim zelenim očima. Unatoč porivu da dignem ruke od nereda u kuhinji i odmah odem pod tuš, prihvatila sam se pranja posuđa prepustivši se sanjarenju. - Poprilično si se zadržala u gradu – iz razmišljanja me odjednom trgnuo Mirkov glas. Uhvatila sam se kako u glavi panično smišljam odgovor. Premda Mirko nikada nije bio nasilan u fizičkom smislu nisam baš bila sigurna da bi mu se svidjelo kada bi doznao kako sam cijelo poslijepodne provela u društvu drugog muškarca. - Bila sam u kupnji – neuvjerljivo sam promrmljala vrativši se brisanju posuđa. - I, što si kupila? – nastavio je ispitivati dok sam u sebi već smišljala novu laž. - Ma, ništa posebno. Tek neke sitnice – neodređeno sam odgovorila pročistivši grlo. – A ti si se kako vidim ranije vratio s posla. Želiš li večerati? – upitala sam malo ljubaznije pokušavajući skrenuti s teme. - Hvala, nisam gladan. Idem u krevet. Laku noć – hladno je rekao okrenuvši se. Kada sam napokon ponovo ostala sama odahnula sam od olakšanja. Samo bi mi još trebalo da počne sumnjati u mene, pomislila sam. Te noći dok je Mirko blaženo hrkao pored mene nisam prestajala razmišljati o Neni. S nestrpljenjem sam očekivala jutro i Mirkov odlazak na posao. Odlučila sam ranije ustati kako bih prije odlaska u grad uspjela skuhati ručak. Bude li sve kao i inače Mirko neće imati nikakvog razloga za sumnju, pomislila sam. Dok sam tog jutra nakon Mirkova odlaska na posao ispijala kavu, zazvonio mi je mobitel. - Halo? Jesam li dobio Jelenu? – rastopila sam se od miline začuvši s druge strane slušalice Nenin duboki, muževni glas. – Oprosti ako sam te probudio, no nisam više mogao izdržati ni minute a da ti barem ne čujem glas – nastavio mi je laskati. - Sve je u redu… Zapravo, drago mi je što te čujem – pomalo sramežljivo sam dodala. - Što kažeš na kavu u gradu? Doista bih te ponovo želio vidjeti – rekao je. Premda baš i nisam imala osobitog iskustva u takvim stvarima dobro sam znala kako je kava samo izlika za ono što je trebalo uslijediti, i što smo na koncu oboje priželjkivali. U tom trenutku nisam ni mogla ni znala učiniti ništa drugo nego pristati. Nakon što smo dogovorili mjesto i vrijeme izračunala sam kako mi do Mirkovog povratka s posla ostaje i više nego dovoljno vremena za pripremu ručka. - Predivna si, Jelena – zadivljeno je rekao Neno čim me ugledao. Dok me nježno ljubio u obraz osjećala sam kako mi tijelom prolaze trnci. – Što kažeš da odemo na neko malo mirnije mjesto? – upitao je gutajući me pogledom. - U redu – začula sam se kako govorim. Već pola sata kasnije ležala sam u Neninom naručju u krevetu jeftinog motela na periferiji. Bila sam zadovoljna i sretna. Niti na trenutak nisam požalila zbog toga što sam prevarila Mirka. Neno je bio nježan i maštovit ljubavnik. Uz njega sam po prvi put u životu spoznala istinski užitak i strast. - Nemoj se ljutiti, no sada bih morao poći. Imam još nekih obveza… – iznenada je rekao Neno dok sam poput mačke zadovoljno prela u njegovom naručju. - Ali, kamo ti se toliko žuri? – upitala sam uzaludno pokušavajući prikriti razočaranje. - Jelena, već sam ti rekao, imam obitelj. Nikada ti to nisam zatajio, zar ne? – pomalo nervozno je upitao. – Ne brini, uskoro ću te ponovo nazvati. Obećavam – dodao je nešto blaže ugledavši razočaranje na mom licu. Premda mi ovakav razvoj događaja nije bio po volji jer nipošto nisam računala na ovako kratak susret, nisam imala druge no pomiriti se sa sudbinom. - U redu, ali molim te, nemoj dopustiti da predugo čekam – izletjelo mi je premda to nisam željela. Od tog dana nastavila sam živjeti za susrete s Nenom. S velikim nestrpljenjem iščekivala sam svaki njegov poziv i istog trenutka, bez obzira na sve ostalo, jurila u njegov zagrljaj. - Jelena, ljubavi, predivna si. Izluđuješ me – šaptao bi Neno dok bi užurbano svlačio odjeću s mene. Bila sam svjesna da potpuno gubim glavu za tim muškarcem o kojemu, osim da je oženjen i nisam baš previše toga znala. Za dugih besanih noći dok je Mirko blaženo spavao pored mene zanosila bih se mislima o nekom novom i ljepšem životu u kojemu je glavnu ulogu uvijek imao Neno. Premda i nije bilo osobitih naznaka koje bi upućivale na to, uvjeravala sam se kako je naša veza toliko čvrsta da je samo pitanje vremena kada će moj ljubavnik ostaviti svoju suprugu. Kako je vrijeme odmicalo sve više sam se udaljavala od Mirka. Vlastiti suprug podsjećao me na stranca koji je nehotice zalutao u moj život. Prestala sam voditi računa o sitnicama koje su mi još donedavno bile iznimno važne. Moram priznati kako sam u to vrijeme potpuno zapostavila kućanske obveze. Bilo mi je svejedno hoće li moj suprug na posao otići u zgužvanoj košulji, te hoće li, i što pojesti kada se s posla umoran vrati doma. Ne moram ni spominjati kako je komunikacija između nas, barem što se mene ticalo, bila ravna nuli. Kao osoba Mirko me potpuno prestao zanimati. Štoviše, prema njemu sam osjećala izvjesno gađenje jedino što mu to još uvijek nisam imala hrabrosti i priznati. Većinu vremena posvećivala sam još jedino brizi o izgledu kako bih Neni i nadalje ostala jednako privlačnom. Ako je Mirko i opazio kakvu promjenu na meni nikada to nije spomenuo. Tek po njegovoj zamišljenosti i sve češćim uzdasima dalo se naslutiti njegovo nezadovoljstvo. Nasuprot tome moje je raspoloženje iz dana u dan postajalo sve bolje. Strastveni susreti u motelu na periferiji postali su mi nešto bez čega više nisam mogla ni zamisliti svoj život. Druženje s Nenom me u potpunosti ispunjavalo i osjećala sam kako moja ljubav prema njemu iz dana u dan postaje većom. Tim veće bilo je moje iznenađenje kada me jednog jutra usplahireno nazvao doma. - Jelena, moram te odmah vidjeti. Možeš li doći? U motelu za pola sata – izrecitirao je ne pričekavši odgovor. - Hej, samo malo, čemu tolika žurba? Priznajem i ti meni nedostaješ no ne misliš li da je ipak malo prerano – pokušavala sam se našaliti. –Možeš li mi barem ukratko reći o čemu je riječ? – mazno sam upitala. - Ne mogu sad o tome, već sam ti rekao. No, dobro… – predomišljao se. – Sinoć sam razgovarao s Emom i…. Molim te, Jelena, samo dođi, u redu? Vidimo se – nelagodno je rekao prekinuvši vezu. Premda nisam imala pojma što bi moglo biti toliko važno da me Neno već u ovo vrijeme želio vidjeti nisam se pretjerano brinula. Dok sam se tuširala iznenada mi je palo na pamet kako je Neno spomenuo razgovor sa svojom suprugom Emom i tada mi je napokon sinulo. Zacijelo je zatražio razvod i sada želi sa mnom razgovarati o tome, razmišljala sam dok mi je srce mahnito udaralo od uzbuđenja. Tako je! Više nema nikakve sumnje u to da me Neno iskreno voli, zanosila sam se nanoseći završni sloj ruža na usne. Pola sata kasnije sjedila sam za minijaturnim motelskim stolom, koji je uz krevet i dvije trošne stolice činio sav inventar. Nenino blijedo lice i golemi podočnjaci koje je imao ispod očiju govorili su više od tisuću riječi. Znala sam da mu nije bilo lako priopćiti Emi odluku o razvodu. Prišla sam mu i nježno se privila uz njega. Potom sam usnama potražila njegove. Prvi ubod panike osjetila sam u onome trenutku kada je vješto izbjegao moj poljubac. - Ne sada, Jelena. Moramo razgovarati – rekao je odgurnuvši me. Osjetila sam kako mi se u očima nakupljaju suze. Moram priznati da me njegovo odbijanje poprilično povrijedilo no još uvijek ništa nisam shvaćala. - Što nije u redu, ljubavi? – tiho sam upitala. – Znam da ti sve ovo nije lako, ali, volimo se i razvod je bio logičan slijed događaja, zar ne? Sada je još jedino red da i ja to učinim. Ne brini, još danas ću Mirku reći za nas… – pokušavala sam ga utješiti. - Ma o čemu ti to, zaboga? – rekao je u nevjerici. – O kakvom razvodu govoriš? – otresito je upitao. - Jelena, želio sam ti reći da je Ema nekako doznala za nas. Htio sam se samo uvjeriti kako ti s tim nemaš nikakve veze – prijeteći mi se unio u lice. - Ne, zaboga, Neno, što ti pada na pamet – šokirano sam rekla. – Istina je da te volim, no nikada ti ne bih mogla učiniti takvo što. Vjeruješ mi, zar ne? – zaprepašteno sam upitala. Sumnjičavi pogled kojim me ošinuo govorio je da mi baš i ne vjeruje. - Jelena, nadam se da razumiješ kako je ovo između nas samo prolazna avantura. Volim svoju ženu i ako me sjećanje dobro služi nikada ti ništa nisam obećao. Ema i djeca su mi sve na svijetu. Možda će zvučati okrutno ali bit će najbolje da se više ne vidimo – odlučno je rekao dok sam u potpunom šoku zurila u njega. - Ne, ljubavi, molim te reci da to nije istina…. Ali, ja te volim – nesuvislo sam petljala dok su mi suze curile licem. - Daj, Jelena, prestani cmizdriti! Mislio sam da si žena slobodnih svjetonazora koja baš poput mene zna i želi uživati u životu. Zaboga, što si mislila? Da ću zbog tebe napustiti obitelj?! Ono što sam imao s tobom mogao sam dobiti bilo gdje drugdje – sarkastično je rekao prasnuvši u smijeh. Još nikada u životu nisam osjetila toliko poniženje. Nisam se ni snašla a moja je ruka poletjela prema Neninom licu. Snažno sam ga pljusnula. - Glupačo – procijedio je uhvativši se za obraz. - Dakle tako. Ako sam dobro shvatila tebi je sve ovo bila samo igra. Zašto mi odmah nisi rekao što misliš o meni? Kako si se samo mogao toliko dugo poigravati mojim životom i mojim osjećajima. Mislila sam da si drugačiji. Tek sad vidim da si najobičniji gad! Mrzim te! – povikala sam dok su suze i dalje nezaustavljivo tekle niz moje lice. Skupivši posljednje mrvice svog dostojanstva okrenula sam se i bez riječi zalupila vratima za sobom. Koliko god da sam željela vjerovati kako možda još uvijek nije sve gotovo, bila sam svjesna težine svojih riječi. Ovo je kraj. Više ništa nema smisla, mrmljala sam lica umrljanog suzama. Ni sama ne znam koliko dugo sam tako besciljno tumarala ulicama. Prenula sam se tek kada sam opazila kako se napolju već počinje mračiti i tada se napokon zaputila doma. Premda sam znala da izgledam užasno i da se nipošto ne bih trebala takva pojaviti pred Mirkovim očima, nisam nimalo marila za to. Mišljenje mog supruga ionako me već odavno prestalo zanimati. Uostalom, uskoro više nikakva objašnjenja neće biti važna. Moj život nema nikakvog smisla. Bit će najbolje da zauvijek sve prekinem, razmišljala sam dok mi se u glavi polako rađao plan. Nisam se prevarila. Stigavši napokon pred zgradu ugledala sam Mirkov automobil pred njom. Dok sam u hodniku u potrazi za ključevima prekopavala torbicu vrata su se iznenada otvorila a na njima se pojavio Mirko. - Ne trudi se. Ostavila si ih u stanu – nelagodno je promrmljao mahnuvši svežnjem ključeva pred mojim nosom. – Jelena, što je s tobom? Zar se nešto dogodilo? – zaprepašteno je upitao ugledavši moje podbuhlo lice. - Što se to tebe tiče? Pusti me na miru! – otresito sam rekla. Sa zaprepaštenjem sam ustanovila kako mi je već i sama pomisao o svemu što se danas dogodilo ponovo natjerala suze na oči. - Jelena, ti plačeš… Što… – upitao je Mirko no ja sam već jurila u kupaonicu. Nakon što sam prethodno dobro zaključala vrata za sobom odvrnula sam vodu kako bi Mirko pomislio da se tuširam. Od tog trenutka sa mnom kao da je upravljala neka nova, potpuno nepoznata sila. Točno sam znala što mi je činiti i pritom nisam osjećala ni trunku straha. Mirno sam otvorila kupaonski ormarić i na najgornjoj polici pronašla upravo ono što sam tražila. Otvorivši bočicu s tabletama za spavanje koje je Mirko povremeno znao popiti, sa zadovoljstvom sam ustanovila kako nedostaje tek nekoliko. Čitav sadržaj bočice istresla sam u usta i ne dopustivši si da možda ipak još jednom promislim o svemu, pohlepno progutala. Nisam se ni snašla a već me počela obuzimati ugodna omaglica. Po prvi put u životu prestala sam osjećati tugu, bijes i razočaranje. Potpuno sam otupjela a kapci su mi postajali sve teži. Posljednja misao prije nego što sam izgubila svijest bila mi je da se napokon osjećam onako kako sam oduvijek željela, smireno, nesputano i sretno. - Jelena, dušo, budna si. Oh, hvala Bogu – začula sam glas pored sebe. Koliko god da sam se trudila prepoznati priliku koja je sjedila pored mog uzglavlja, obzirom na stanje u kojem sam se nalazila, bilo je naprosto nemoguće. - Samo mirno, ljubavi. Sada si na sigurnom. Sve će biti u redu – nježno mi je govorio taj isti glas. - Gdje sam? Što se dogodilo? – upitala sam. Usta su mi bila toliko suha da sam jedva uspjela izgovoriti tih nekoliko riječi. - U bolnici si. Ne brini, uz tebe sam. Bit ćeš dobro. Užasno si me prestrašila kada se niti dva sata kasnije nisi pojavila iz kupaonice. Znaš…. Možda nije najbolje vrijeme, no, moram ti reći da te još uvijek jako volim. Znam da ti je teško nakon svega povjerovati u to, ali doista mi je stalo do tebe i našeg braka…. - Neno? – prošaptala sam dok mi se svijest polako vraćala. – Žao mi je zbog svega…. - I meni ljubavi. Zaboravit ćemo to i nastaviti ondje gdje smo pogreškom jednom stali. Hoćemo li? – upitao je. - Mirko?! – bilo je sve što sam rekla ugledavši zabrinuto i uplakano lice svog supruga kraj sebe. - Reci zlato. Tvoja riječ moja je zapovijed. Da nisam razvalio vrata…. Bože, mogla si umrijeti. Što bih ja bez tebe? – upitao je dok su mu suze curile licem. - Doista…. Doista si razvalio vrata kupaonice zbog mene? – zaprepašteno sam upitala. - Naravno, Jelena. Učinio bih ja i puno više od toga da je trebalo. Bože, koja sam budala bio. Hoćeš li mi ikada oprostiti? – Mirko se gušio u suzama. - Pokušat ću. To je sve što za sada mogu obećati. Uostalom, ni ja baš nisam bila svetica – dvosmisleno sam odgovorila. Samo jedan osmijeh koji se nakon tko zna koliko dugo vremena ponovo pojavio na Mirkovom licu bio je dovoljan da me uvjeri kako naš brak ipak zaslužuje drugu priliku. Na koncu, suprug mi je spasio život ali i dao nadu u bolju i sretniju budućnost za koju, uvjerena sam, još uvijek nije prekasno.
Posted on: Fri, 16 Aug 2013 22:54:45 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015