Ne znam kako ostali roditelji, ali ja obožavam proučavati svoje dijete! Do te mjere da me doma zezaju kako mi je štapić za uši najbolji prijatelj jer vječito s njim visim nad malim. Uglavnom su mi okupacija tri točke, uši-nos-pupak. On je za čudo božje uglavnom miran i za razliku od rezanja nokti, ovo otrpi bez puno prigovora. Mužu i ostalima doma već lagano idem na živce, ali što da radim kad ja svaki put vidim neku malu prljavštinu koju lako iskopam svojim preciznim alatom i to za nekoliko sekundi. To je ono vidljivo, ono što svi znaju da radim i na što okreću očima, ali i oni kao i patuljak otrpe. Za razliku od ovih „mehaničkih radnji“ moje proučavanje ide i dalje od prljavštine. E to uglavnom ne znaju! Danas na žalost ili na sreću stvarno nije problem igrati se doktora i postavljati dijagnoze. Bar u svojoj glavi. Ja, a pretpostavljam i većina mama, dosta čitam o razvoju djeteta. To je krenulo još u trudnoći, zanimalo me je što se događa u trbuhu, a nastavilo kad se je patuljak rodio. Ponekad mi je stvarno super pročitati recimo da postoje skokovi u razvoju pa kad je došao period vječitog nacicavanja nisam puno brinula. Ili recimo da je stolica kod beba koje su isključivo dojene normalna u bilo kojem obliku ona došla. Takve stvari su zgodne i kad ih pročitaš i kad o njima razgovaraš s prijateljicama. No ima i onih malo više zabrinjavajućih tema na koje sam naišla već u trudnoći, a na koje kasnije, zato što si ih čuo, počneš obraćati pažnju. Recimo jedna od njih je neurorizično dijete. To je gotovo kao pandorina kutija, iz mog u potpunosti laičkog iskustva, ima toliko simptoma koji se spominju kao pokazatelj da je jednostavno gotovo nemoguće sve izbjeći. Recimo jedan od pokazatelja je palac u šaci. Prvi put nam je za to rekla patronažna i kako bi beba morala izvući što prije palac iz šake. Nakon što sam to malo proučila na internetu iz razgovora sa sestričnom sam saznala da bi to trebao napraviti do kraja trećeg mjeseca. Osim toga postoji još sto stvari koje ukazuju na neurorizično dijete, hipertonus, hipotonus, okretanje, grabljenje rukicama, izvijanje, nožni palac.. I tako sam upala u zamku proučavanja djeteta i njegovog razvoja! Tu i tamo nešto bi spomenula tipa kako ga se treba držati ili kako ga je bolje dizati no nisam govorila previše zašto. Panika u mojoj glavi nastupila je kada smo navršili tri mjeseca, a palčić je i dalje bio u šaci. Nakon trećeg mjeseca valjda sam više gledala djetetu u šake nego u oči! Istina Bog mali se je dosta dobro razvijao gledajući ga objektivno, no prema pokazateljima s interneta nismo bili na dobrom putu. Nakon tog trećeg mjeseca krenula sam čitati sve više i više. Opsesija s palcem nije popuštala, a počela sam zapažati i druge „pokazatelje“ tipa čvrsto je držao glavu. Možda i prečvrsto sam počela mislit. Vrhunac luđaštva bio je kada sam na prijateljevo dobronamjerno divljenje kako mali super čvrsto drži glavicu odbrusila da znaš da to i nije tako dobro! On je samo zašutio, ni ne želim znati što je pomislio, a ja sam napokon shvatila da pretjerujem. Pogledala sam svog preslatkog patuljka koji je apsolutno predivan i razvija se iz dana u dan! Sa tri mjeseca se je divno okretao sa leđa na trbuh i sa trbuha na leđa, otvarao šakice kada je zadovoljan i miran i držao glavicu točno kako treba. Tada sam odlučila da je gotovo sa postavljanjem dijagnoza. Pedijatra smo sami odabrali i beskrajno mu vjerujem. Svaki odlazak njemu, do sada, za nas je bio samo pozitivno iskustvo. Dokle god ON ne kaže da s patuljkom nešto možda nije u najboljem redu ja ću uživati. Knjige, internet, prijateljice da, ali samo dok se radi o praktičnim savjetima i bezazlenim sitnicama, za sve ostalo tu je pedijatar. Ja dijagnoze više ne postavljam već nastojim samo uživati u svom djetetu..
Posted on: Mon, 26 Aug 2013 10:24:22 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015