Nena Zulejha Akšami su mi najdraži. Volio bih da duže traje. Kada začujem ezan s džamije na Podhrastovima, koji mi nagovještava da je vrijeme da dan krene na počinak, ja se osjećam kao da je s mene spao sav teret koji sam nosio toga dana. Trenuci kada se dan povlači i prepušta svoje mjesto noći, ali nekako polahko, nevoljko, kao da bi još da traje za mene su nezaboravni, pogotovo u vrijeme ramazana, kao ovog sedamnaestog od kada smo izborili svoju slobodu. Tada nađem vremena da popričam sam sa sobom. Prisjećam se dana kada sam odrastao, hodao ulicama s paketom “Oslobođenja”u torbaku koje sam zorom stavljao za šteku pretplatnika, žureći da to obavim i na vrijeme stignem u školu. A novina je bilo puno. Nekada mi se činilo da su teške kao olovo. Ponekad bih želio da ih zafrljacim. A ipak sam znao da mjesec brzo prođe, pa će i plata. Bogami sam se radovao tim danima, a najviše zbog bakšiša. Na prste bih mogao izbrojati one koji mi ga ne bi dali. Najizdašniji su bili penzioneri, općenito stariji ljudi. Sjećam se jedne nene. Iz njene prizemne kućice bi se zorom širio miris svježe kahve. A ona kao da nije ni spavala, čeka me na vratima. Bilo je to u Frontovskoj ulici, visoko povrh Baščaršije. -Jesi l’ mi se umorio moj Mugdime, kazala bi mi i zavlačila ruku u nabore dimija. -Hajde da platim ove novine što si mjesec dana donosio. Izbrojala bi mi i dala novac. -Vidi, iznenadih se, pa zar nena Zulejha neće meni dati bakšiš. Do sada za svih ovih godina uvijek je to i činila. Da mi nije šta zahaterila. Možda, a na njenom licu ne vidim ja nikakvu ljutnju. Možda je penzija manja, govorio sam sebi. -Uđider unutra. Izuj cipele i sjedi da nas dvoje popijemo kahvu i da promuhabetimo. Imam za tebe jedno iznenađenje. Čekala sam te, kazala mi je. -Ma pusti kahvu, pomislih. Prvo žurim, a drugo šta bi s bakšišom. Posrkah je i onako ljut ću na vrata. -Stani, đe si kren’o. Nije nena zaboravila na tebe. Poslala mi kćerka iz Njemačke nešto para pa k’o velim da i tebe obradujem i da ti dam više bakšiša nego sam ti davala od moje penzijice. Pružila mi je 50 dojč maraka. Oči su mi skoro ispale od iznenađenja. Je li to moguće, pitam se i ne vjerujem sam sebi. Skoro da sam se počeo štipati za obraze da se uvjerim da ne sanjam. -Puno je neno. Sramota je, velim ja. -Jesam stara, ali nisam mahnita. Znam ja da ćeš te pare donijeti kući. Da si ljenguza, ne bih ti dala ni dinara, odgovara nena. Tada sam zakasnio u školu. K’o bez duše dotrčao sam kući i dao majci te pare. (Iz romana „Kapija života“ Ilustracija: Muradin Begović
Posted on: Wed, 25 Sep 2013 11:50:23 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015