OD OCA DO SINA, OD PONOSA DO SRAMA Tri sadašnja oca jedan „purger“ a drugi „tovar“, treći "Riječanin". Nisu se poznavali prije, živjeli su svoje živote i navijali za svoje klubove, za Dinamo, Rijeku i Hajduk. Rat ih je spojio igrom slučaja u istu bojnu. Pet godina ratovanja. Pet godina jedan uz drugoga. Na ramenu tetovaža torcide a drugome buldog i dinamov grb dok treći na prsima ima galiju sa armadinim znakom. Preko tog ramena je maskirna uniforma. Hajduk, Rijeka i Dinamo svakom u srcu posebno a u njima Hrvatsko srce. Spaja ih ova domovina. Veže ih bunker iz kojeg nesmiju izviriti. Štite leđa jedan drugom u pretrčavanju, izvlače se skupa iz minskog polja. Skupa se smrzavaju na dinari. Dijele isti strah prije svake akcije i skupa slušaju kako granata para nebo i mole boga da ne padne na njih. Prije svakog spavanja otvaraju novčanik u kojem stoji slika žene, slika sina i grb kluba. Oni sanjaju dan kad će rat završiti, kad će slobodno sa sinom otić na utakmicu HRVATSKE NOGOMETNE LIGE i sa ponosom pogledati utakmicu reprezentacije. Ono jutro prije početka akcije oluja rano su se probudili. Otvorili svaki svoj novčanik, poljubili 3 svete slike i ušli u kamion koji ih vozi na položaj. U kamionu tišina, samo buka motora i prašina od guma koja se diže iza njih dok hladni jutarnji zrak u kombinaciji sa mirisom baruta para nosnice. I tri dana je trajalo, 70-ak sati bez sna, 70-ak sati pucnjeva, detonacija, borbi i neopisivih scena. 70-ak sati povjesnih borbi nakon 5 godina i osvajanje Knina. Suze radosnice u njihovim očima, ponosni zagrlaj i snaga u očima, onaj sjaj kao da su sami stvorili Hrvatsku. Neopisivo. Stanje se stabiliziralo, otišli su svojim kućama u normalan život. Poljubac i zagrljaj sa ženom te stisak ruke i zagrljaj sa sinom uz suze radosnice. Ponosan ratnik koji je bio dio povjesti koji je oslobodio ovu zemlju da mu sin može po njoj slobodno hodati i odrastati. Danas godinama kasnije kad bilo koji od njih trojice sretne svog suborca s kojim je proveo pet krvavih dodina izbjegava neke teme. Danas kad sretne svog suborca na prosvjedu protiv vlade, protiv pdv-a, protiv korupcije oni o sportu ne pričaju. Danas kada skupa marširaju u novoj borbi sa tisućama ljudi oni su opet stali skupa. Opet su osjetili poriv u sebi i nacionalni ponos. Opet se bore za Hrvatske građane na jedan drugi način. Sada traže promjene i bolji život za sve. Samo sada nose duge rukave kada su skupa negdje. Danas skrivaju svoje tetovaže u nadi da neće tema razgovora biti ni sport ni hajduk ni dinamo, ni rijeka. Zašto? Zato jer su se oni 5 godina borili, 5 godina krvarili za svoje sinove, za svoju domovinu i slobodu i ne mogu se i ne žele pomiriti sa činjenicom da im sinove dijeli zaštitna ograda i kordon policije dok jedni na druge bacaju kamene gromade, dok miris baruta para zrak a vatra prožima tribinu dok bengalke frcaju. I često im dođe da se zasrame svoje djece, da ne mogu od bola i jada, često im dođe a nemoćni su, njihove bitke su odavno izgubljene...
Posted on: Sun, 06 Oct 2013 21:34:56 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015