SUSRET NAKON RASTANKA Ashabijka, Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, supruga, majka vjernika, Umm Selema r.a., svoju hidžru u Medinu ovako je opisala: ‘’Kada je moj muž Ebu Seleme, odlučio da krenemo prema Medini, pripremio mi je devu za jahanje, posjeo me je na nju, a u moje krilo stavio je našeg sinčića Selemu, zatim je poveo moju devu ne osvrčući se više ni na što. Međutim, prije nego što smo i na pustili Mekku, presreli su nas ljudi iz mog plemena Benu Mahzum i obraćajći se mom mužu, povikali: ‘Ako si baš riješio da nas napustiš, šta si naumio sa svojom ženom? Ona je naša kći i zar misliš da ćemo te pustiti da je uzmeš sa sobom i tek tako da je odvedeš u drugu zemlju?’ Onda su ga uhvatili, a mene silom oteli od njega. I samo što su me pripadnici mog plemena odvojili od mog muža, došli su ljudi iz plemena Benu Abdulesed, kojem je pripadao moj muž, i silno ljuti zbog toga povikali su: ‘Ako ste već silom odvojili tu ženu od našeg rođaka, e Boga mi, nećete odvesti dijete sa njom! Njegovo dijete je i naše dijete i mi smo preći da nam pripadne.’ Onda su pred mojim očima počeli da se otimaju za mog sina Selemu sve dok mu ruku nisu iščašili i tako ga uzeli sebi. Za samo nekoliko trenutaka ja sam se našla potpuno skrhana od jada i bola, usamljena i napuštena. Moj muž se uputio u pravcu Medine sklanjajući se sa svojom vjerom, mog sina oteli su pripadnici njegovog plemena i odveli ga sa sobom ranjenog i ucviljenog. Ja sam ostala kod svojih rođaka u plemenu Benu Mahzum, a oni su me pratili i držali na oku. Od tog dana svako jutro sam izlazila u mekansku dolinu El-Ebtah, sjedila i plakala na mjestu gdje se desila moja iznenadna tragedija. Prisjećala sam se onih detalja i trenutaka kada smo silom rastavljeni, moj muž, naš sin i ja. Tako plačući ostajala sam na tom mjestu sve do noći. Tu sam provela skoro godinu dana, sve dok nije naišao jedan od mojih amidžića, koji se sažalio na moje jadno stanje i rekao ostalim rođacima:’Zašto ne pustite ovu jadnicu? Rastavili ste je ni krivu ni dužnu od njenog muža i djeteta!’ On je neprestano pokušavao da ih umilostivi sve dok mi na kraju nisu rekli: ’Ako želiš, idi svome mužu, mi te više nećemo zadržavati. ’Međutim, mene je tada snašao novi jad. Sada kad su me pustili da idem, nisam mogla ostaviti svoje dijete u Mekki, u plemenu Benu Abdulesed. S tim se nikako nisam mogla pomiriti i proganjala me je pomisao na mogućnost da moje dijete ostane u Mekki, a da ja idem u Medinu i da o njemu ništa ne znam. Kada su moji rođaci vidjeli moju novu muku i problem u kojem sam se našla, sažalili su se i neki od njih su otišli razgovarat s pripadnicima plemena Abdulesed o mom slučaju, i uspjeli su ih ubjediti da mi vrate sina Selemu. Bila sam presretna zbog toga i u Mekki više nimalo nisam željela ostajati, već sam se posvetila traženju saputnika za Medinu. Bojala sam se da se opet ne desi nešto neočekivano što bi me spriječilo da se sa svojim djetetom pridružim svome mužu i ostalim muslnimanima u Medini. Zato sam požurila i sama sebi pripremila devu za jahanje, stavila svog sinčića u krilo i uputila se u pravcu Medine. Na tom putovanju saputnika nisam imala. Kada sam stigla u mjesto Tenim, nekoliko milja iznad Mekke, susreo me je Osman ibn Talha, koji je tada još uvijek bio idolopoklonik, pa me je upitao:’Gdje si se zaputila kćeri “Opskrbljivača putnika”? ’Idem svom mužu u Medinu’ odgovrila sam. ’Pa zar nema niko da putuje s tobom’?, ponovo upita on. Ja sam mu rekla: ’Ne, nema niko osim dragi Allah, a zatim ovaj moj mali sinčić.’ Tada je on rekao: ’Tako mi Boga, neću te pustiti da putuješ sama na tako dalek put!’ Zatim je uzeo povodac moje deve i poveo je za sobom prema Medini.Tako mi Allaha, priča tako Ummu Seleme, nikada nisam putovala s nekim od Arapa da je bio pošteniji i uljudniji od njega. Kada bismo stigli do mjesta na kojem smo namjeravali konačiti, on bi prvo zaustavio moju devu, a onda bi se udaljio od nas, i tek kada bih ja sjahala sa deve, on bi prilazio devi, skidao sa nje tovar i odvodio je do drveta da je sveže. Onda bi otišao do drugog drveta i legao da se odmori. Ujutro, kad bismo htjeli nastaviti putovanje, on bi pripremio moju devu i doveo je do mene, a onda bi se ponovo udaljavao kako bih se ja nesmetano popela i smjestila na sedlu deve. Nakon toga on bi prišao uzeo povodac deve i nastavio put. Tako je radio svaki dan sve dok nismo stigli nadomak Medine. Kada je ugledao selo Kuba, gdje su živjeli pripadnici plemena Benu Amr, Osman ibn Talha mi je rekao: ‘Tvo muž je u ovom selu, pa idi sa Allahovim blagoslovom!’ Zatim se okrenuo i vratio u Mekku.’’ Tako su se voljeni ponovo spojili nakon što su mislili da se na dunjaluku nikada više neće sresti.
Posted on: Sun, 06 Oct 2013 20:43:22 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015