TRENIRANJE NAŠE DJECE Prvenstveno kao otac dvoje djece od 16 i 8 godina, te kao stručna osoba imam potrebu da dolje navedene informacije podijelim i sa ostalim roditeljima. Imao sam pogrešno mišljenje o tome da li bi djeca u dobi pretpuberteta trebala mijenjati sportove ili ih se treba uključiti u samo jedan i da se toga drže. U biti za djecu je puno bolje i korisnije da se u ranijoj dobi uključe u više sportova kako bi razvili više temeljnih vještina, kao što su: trčanje, skakanje, bacanje, hvatanje, padanje, prevrtanje, ravnoteža i plivanje. Studija je zaključila da u većini sportova ne treba započeti sa specijalizacijom prije 15. ili 16. godine života. Sudjelovanje na natjecanjima tijekom ranih godina trebalo bi imati samo jedan cilj – uživanje i zabavu! DJECA SE VOLE NATJECATI, ALI RODITELJI JOŠ VIŠE! U namjeri da zadovolje svoju vlastitu žudnju za natjecanjem, roditelji i treneri mogu dijete podvrgnuti programu koji je za njih ili preagresivan ili prenapredan. Od ranog djetinjstva do sazrijevanja, ljudi prolaze kroz nekoliko faza razvoja što uključuje pretpubertet, pubertet, postpubertet i zrelost. Za svaku razvojnu fazu, postoji i odgovarajuća faza sportskog treninga: inicijacija (pretpubertet), oblikovanje sportaša (pubertet), specijalizacija (postpubertet) i vrhunska izvedba (zrelost). Dok svaka razvojna faza u većoj ili manjoj mjeri odgovara tipičnom dobnom uzrastu, vrlo je važno razumjeti da se programi treninga moraju osmisliti prema stupnju sazrijevanja sportaša, a ne prema kronološkoj dobi jer individualne potrebe i zahtjevi variraju od sportaša do sportaša. VELIKA JE POGREŠKA PODVRGNUTI DJECU PROGRAMIMA TRENINGA NAMIJENJENIM ODRASLIM OSOBAMA. Djeca iste kronološke dobi mogu se za nekoliko godina razlikovati u razini svog biološkog sazrijevanja. Štoviše, dok jedno dijete koje je rano sazrelo može na početku pokazati izuzetan napredak, često će oni koji kasnije sazrijevaju, dugoročno gledajući, biti bolji sportaši. Stoga je vrlo važno gledati dalje od kratkoročnih postignuća i pustiti da se djeca razvijaju svojim tempom. Da bi djeca u godinama koje su pred njima uživala u aktivnom stilu života, važno je pozitivno iskustvo u sportu i natjecanjima. Pretjerivanje u treningu može kod djece dovesti do pretreniranosti i ozljeda te do gubitka interesa i odustajanja od sporta prije nego se u potpunosti razvije njihova nadarenost. DJECA NISU „MALI ODRASLI LJUDI“ VEĆ IMAJU ODREĐENA KOMPLEKSNA FIZIOLOŠKA OBILJEŽJA KOJA SE MORAJU UZETI U OBZIR. U svom pokušaju da postignu brzi rezultat, pojedini treneri izlažu djecu visoko specifičnom i intenzivnom treningu, a da prije toga nisu osigurali vrijeme za izgradnju dobrih temelja. Ohrabrivanje sportaša da se usko usredotoče na svoj razvoj u jednom sportu, prije nego što su tjelesno i psihološki spremni, često vodi prema poteškoćama. (To može voditi jednostranom razvoju mišića i funkcija organa, može rezultirati pretreniranošću, pa čak i ozljedama). DISKRIMINACIJA DJECE KOJA KASNIJE SAZRIJEVAJU: treneri koji žele pobjedu obično u igru stavljaju svoje najbolje igrače. Često su to oni koji ranije sazrijevaju jer su veći, snažniji, brži i izdržljiviji. U takvim slučajevima, djeca koja ranije sazrijevaju zauzmu početne pozicije u sportskim momčadima, dok ovi drugi sjede na klupi. Nema sumnje da su djeca koja ranije sazrijevaju bolji sportaši tijekom djetinjstva, međutim, veliki broj istraživanja pokazuju da djeca koja kasnije sazrijevaju mogu imati veliki potencijal za dostizanje međunarodnih standarda u specifičnom sportu u zrelosti. NAGLASAK NA POBJEĐIVANJU: ako je naš prvenstveni cilj razviti nadarene sportaše, tada je nužno da stavimo naglasak na razvoj vještina, te istovremeno naglasimo da u sportskim programima za djecu pobjeđivanje nije važno. Naglašavanje pobjede stvara situacije koje su previše stresne da bi djeca razvila vještine na odgovarajući način. Najbolji način na koji će djeca razviti vještine jest vježbati ih u zabavnom, opuštenom okruženju bez ikakvih pritisaka. Takvo okruženje unutar natjecateljskih sportskih programa rijetko postoji. RIZIK OD OZLJEDA: roditelji i treneri žele vrhunske rezultate. Da bi to postigao, trener ne obraća pozornost na razvoj anatomskih osobnosti djece. Kad trener zanemaruje stanje ligamenata, tetiva, hrskavica i mišićnog tkiva, često nedostaje dio programa koji se odnosi na prevenciju od ozljeda. Ta nesposobnost u kombinaciji s treningom visokog intenziteta može jedino rezultirati ozljedom. KADA SU DJECA SPREMNA ZA NATJECANJE? U većini slučajeva, djeca nisu ta koja traže da započnu sa natjecanjem, već roditelji i treneri. Uvedite dijete u natjecanje tek kada je ono spremno. To uključuje motivacijsku spremnost (da se žele natjecati), demonstraciju odgovarajuće razine vještine, motoričku sposobnost potrebnu za natjecanje. Pobrinite se da je prvenstveni cilj zabaviti se, naučiti i savladati određene vještine te taktičke ili tjelesne ciljeve, kao što su „Ako imaš pet dobrih dodavanja tijekom utakmice, ja ću biti sretan.“ Nemojte ohrabrivati djecu mlađu od 7-8 godina da sudjeluju u organiziranim natjecanjima. Ona mogu testirati svoje vještine u nenatjecateljskom okruženju. Tek sam 12 ili 13 godina djeca mogu razumjeti ulogu natjecanja i što je potrebno s gledišta vještina i sposobnosti da se dođe do uspjeha i poraza. Stoga bi sudjelovanje u organiziranom natjecanju trebalo početi negdje s 11, 12 godina ili kasnije. Ultramaratonac Elvir Rakipović
Posted on: Thu, 15 Aug 2013 17:23:31 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015