Veoma zanimljiv intervju sa hrvatskim istoricarem Hrvojem - TopicsExpress



          

Veoma zanimljiv intervju sa hrvatskim istoricarem Hrvojem Klasicem, prenosim jedan deo: Nevjerojatno ponašanje Crkve Tome u prilog ide i kriminalna “nacionalna” Wikipedija, o kojoj se posljednjih dana puno govori, s njezinim tretmanom npr. Francetića i Luburića, koje ste i vi spomenuli? Zanimljivo je da se digla tolika buka oko Wikipedije, a godinama imamo knjižare pune naslova koji vrve radikalnim revizionizmom. Ali mladi sve manje čitaju knjige, radije se informiraju na internetu, gdje ima portala na kojima se otvoreno veliča ustaštvo. Ima i takvih novina, no internet je specifičan. Određeni kolumnisti posvećeni su upravo toj revizionističkoj zadaći umivanja ustaškog pokreta i zločina. U svemu tome Wikipedija ima posebno mjesto, a moramo znati da je ona danas već praktički neizbježna, kao izvor za učenje. Studentima je i sam ponekad preporučujem, ali se držim onoga za što znam kako je uređeno, i nikad to nije neka hrvatska stranica. Savjetujem ih da provjere reference, da uzmu u obzir izvore, ali da ni tad stvari ne uzimaju zdravo za gotovo. No kultura razvijena na copy-paste osnovama rezultira proizvoljno napisanim tekstovima, gdje se lako u opticaj provuku i slučajevi kao što su oni na hrvatskoj Wikipediji, vezani uz ustaštvo. Zato je ona popularnija od npr. knjige Joze Tomaševića koja govori o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji i koja ima tisuću stranica. I sve bi se to moglo riješiti zakonski, jer postoje zakoni koji predviđaju represiju zbog takvog revizionizma, ali ostaje problem društva u kojem mladi ljudi, sistematično manipulirani, neće tako lako shvatiti što točno nije u redu s veličanjem ustaštva. Znate, nije problem u onome što je napisano, nego u onome što je prešućeno. Francetića i Luburića možemo opisati kao borce za hrvatsku samostalnost i to nije netočna tvrdnja. Ali ako se na njoj zaustavimo, radi se o falsificiranju prešućivanjem, jer su se oni za tu samostalnost borili ubijajući nevine. Tako je i s Bleiburgom, nakon kojeg su ljudi ubijani bez suđenja, no treba znati da je uglavnom bila riječ o ustašama, koji nisu položili oružje na kraju rata, kao što su napravili Nijemci, ustašama koji su četiri godine gradili državu na sustavnom, ozakonjenom genocidu. Bleiburg pak nije bio sistemski produkt komunističkog režima u nastajanju, nego osveta koja pritom čak i nije predstavljala specifikum Jugoslavije, jer su se i gore od toga ponašali pobjednici u nekim zapadnoeuropskim zemljama, npr. u Francuskoj. Vaša realnost “na terenu”, a koja proistječe iz takve prakse, jesu ogledi recimo s Vladom Košićem, biskupom u vašem Sisku. Nažalost, teško biste našli goreg revizionista? Nevjerojatno je ponašanje Crkve, uzmite samo njihove zahtjeve da se SDP-ovci ispričaju za “zločine partije” iz vremena kad su ti ljudi bili djeca. A baš se i ne sjećam isprika ljudi iz Crkve za sve ono što je u ime te institucije i Isusa Krista počinjeno drugima na štetu. Nema govora o tome da su svi katolički svećenici bili šovinisti i pobornici ustaštva. Štoviše, i time se danas manipulira, pa bi dobro bilo istražiti koliko je njih čak podržavalo partizane. Ali nepobitna je činjenica da je Crkva najvećim dijelom podržavala NDH, dovoljno je čitati novine iz tih godina. Nije to problem samo Alojzija Stepinca, nego brojnih svećenika, kao i same organizacije. U rasponu nedjela od sudjelovanja u nametnutom prekrštavanju do uzimanja oružja u ruke. Da ne govorimo o pomaganju u bijegu ustaških zločinaca nakon rata, gdje se najviše spominje ime svećenika Krunoslava Draganovića, glavne osobe u toj tzv. štakorskoj liniji. Da se vratimo na Sisak i posljedice izjava biskupa Košića protiv partizana: ove godine su na manifestaciji “Keltska noć” partizani izostavljeni, uz objašnjenje da se priredba posvećuje malim ljudima, ne povijesnim ličnostima. I to je taj apsurd koji nas pogađa, sjetimo li se da nema boljeg primjera malih ljudi u Sisku od tih partizana koji su 1941. ustali protiv okupatora i domaćih izdajnika, da obrane sebe i sve slabije od zločinaca. Imamo tamo zastupljene, dakle, male ljude koji su se u devetom stoljeću pobunili protiv franačke okupacije, male ljude koji su se u 16. stoljeću pobunili protiv turske okupacije, male ljude koji su se na kraju 20. stoljeća pobunili protiv srpske okupacije, ali partizana nema. Mnogi su Siščani zbog toga nesretni, jer to su ipak bili lokalni dečki i cure koji su se borili za pravdu i slobodu, a sad ih se svisoka, s oltara, pljuje. I da bi sve bilo apsurdnije, gotovo svi su bili Hrvati, a što se u vrijeme Hrvatskog proljeća rado spominja.
Posted on: Sun, 22 Sep 2013 14:06:40 +0000

Trending Topics



Recently Viewed Topics




© 2015