"- Šta najviše voliš kod nje? Iznervirao me je isprva tim degeneričnim pitanjem. Kako tako može letimično da me pita o njoj? On ne zna da se najjednostavnije stvari ne mogu objasniti. Razmišljao sam dugo. Utonuo sam u misli, toliko sam postao odsutan da je na trenutak pomislio da neću da odgovorim. Al’ ja stvarno kod nje sve volim. Volim njen glas. Volim način na koji imitira Duška Dugouška, volim je kada se ljuti. Posebno kada se ljuti. Volim njenu izraženu gestikulaciju i onu uvrnutu naviku da crta po rukama kada joj je dosadno. Način na koji priča, izraz lica posle pročitane neke patetične rečenice koja je razniježi… Ali… -Njen osmijeh. -Zašto? Opet, taj hladan ton. Toliko smiren, kao da je na to najprostije odgovoriti. Zašto? Zato što u meni probudi sve najbolje. Eto zato. Ali, on je jedan sitničar koji traži objašnjenje i koji za sve mora da pronađe razlog. -Je l’ te čini srećnom? -Čini me. Čini me i više nego srećnim. Čini me najzadovoljnijim čovjekom u univerzumu. Posebno ako je namijenjen meni. Samo meni. -Ona zaista ima najljepši osmijeh na svijetu. Očaravajuć je. Nekada sam znao da budem razlog za taj osmijeh. Sada sam razlog za namršteno lice i izbjegavanje. -Zbog čega tako misliš? -Zbog toga što kada izgubiš jedinu osobu koja je znala da te podigne i da ti ubrizga svakog dana dozu samopuzdanja, shvatiš koliki si kreten zapravo ispao. I koliko si puta pogriješio. -A kako si ti to shvatio? Došlo mi je da ga odlamim. Zar toga da se sjećam? Ali, neka, neka zna. -Uvijek je njen kez budio sreću u meni. Imala je kristalno, biserno bele zube. I crvene usne. Oči bi joj uvijek zasijale, kao da je pokrala sve zvijezde sa neba. Znam, zvuči idiotski, zvuči patetično, neki će osjetiti nagon za gađenjem, ali uvjeravam vas, tako je. To je za mene uvijek bio čudan, da, baš čudan čin. To, kako joj oči sjaje dok se smije. I dugo mi je trebalo da shvatim. Pa ona, ona je svakog puta plakala kada se nasmijala a oči bi joj toliko svijetlile. Svakog puta kada sam ja pominjao druge, baš bi se tako nasmijala. Razvukla bi usne u osmiijeh preko cijelog lica, ispuštala one njene specifične zvuke koji su bili zamjena za jecaje, i čim bi suze krenule, prekrila ih je tim širokim osmijehom. Koji me sada boli. Kad god je se sjetim." * Grijeh *
Posted on: Sat, 22 Jun 2013 08:47:24 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015