Alen Brabec (Samo) Bila je to prizemnica na brijegu. Do ulaza u ograđeno dvorište uspinjalo se ispucanim kamenim stepenicama obraslim u mahovinu. Kovana vrata bila su usađena u crveni cigleni zid koji se trusio kada god bi se s njima jače zalupilo. Tražio sam zvono ili zvekir, no nije ga bilo. Ušao sam i nosom otkrio jorgovan i divlje ruže s kojih se povremeno otkidala sinoćnja kiša i na bis padala po starim pločicama uraslim u travu. Kasno jutro razmicalo je krošnje i suncem kucalo o okna prozora. Oko kuće su bili posađeni grmovi šmrike i ružmarina, a timijan se herojski borio za primat s maslačcima na djetelinom posutoj tratini, gdje su mokra plava ljuljačka i crveni vrtuljak svjetlucali od, zasigurno, vilinske prašine. Kroz prozore sam pokušao nazrijeti kakav pokret iz unutrašnjosti, ali odbljesak me zasljepljivao i mogao sam čuti samo lupanje posuđa kroz otvorena vrata kuhinje u polumraku. "Šuljaš se poput tata", rekla je nasmiješena i spustila limenu kantu na stazu. Obrisala je ruke o bokove haljine s cvjetnim uzorkom. "Mogao si bar malo jače zalupiti vratima, malo bih se dotjerala. Ovako si me ulovio na prepad, u radnoj odjeći". Želio sam joj reći da nema potrebe za dotjerivanjem, da je prekrasna ovako odjevena i da je njen smiješak vredniji od svake formalnosti, ali samo sam zbunjeno zatreptao i zastao, gledajući ju kako stoji između grmova na stazi, nestvarna, kose nalik aureoli. "Dugo te nije bilo, imao si posla? Pokazat ću ti što je sve izraslo u vrtu, ne stignem sve ni pobrati koliko je toga rodilo." Mahala je rukama pokazujući u kraj dvorišta. Prišao sam mjestu gdje je stajala i nesigurnom rukom krenuo dotaknuti joj lice. I dalje se smiješila kada sam joj prstima prošao kroz obraz. Stajao sam na stazi držeći ruku u zraku, dok je njena slika treperila, otpuštajući lagan miris ozona i parfema. "Bok mala...", tiho sam rekao. Nesigurno me pogledala, još uvijek se smiješeći, a zatim odmaknula i podigla kantu sa staze. "Dođi, napravit ću ti nešto za doručak dok mi pričaš gdje si sve bio." Krenuo sam za njom put kuhinje, nesiguran na nogama, očiju punih sinoćnje kiše. Dok sam prolazio kroz dovratak na ulazu, u mene je sitnim i okrutnim očima piljio grdelin koji je skakutao u kavezu. Oči su mi se još privikavale na manjak svjetla kada sam začuo kako je upalila radio. Prostorijom se stao vrzmati stari hit, pokušavajući mi odgristi prste. Sjeo sam i ruke položio na drveni stol. "U stvari, nemoj se truditi s doručkom, radije bih nešto popio. Kavu, čaj, štogod..", rekao sam. "Sjedi, pa ćemo razgovarati. Nismo se dugo vidjeli." Zastala je. "Sigurno nećeš ništa? Ispečem jaja za čas..." "Ne, ne, OK je. Nisam baš nešto ni gladan. Sjedi samo. Nema beda." "Pa onda dobro." Odložila je tavu na štednjak i brišući ruke o krpu sjela meni nasuprot. Pročistio sam grlo i upitao je: "Kako si? Kako ti je ovdje? Čini mi se da si stalno zaposlena s nečim?" Slušao sam je kako pripovijeda o sunčanim danima, posađenoj smokvi i bambusu koji je odbijao rasti samo na jednom mjestu. Gledao sam joj usnice dok su pridjevi lepršali polumrakom prostorije i slijetali na voće u košari koju je stavila na sredinu stola. Moj um je plesao na kiši i natjeravao se cvjetnim lijehama. Vodila me do gredica gdje je rastao mladi luk, pokazivala ličinke krumpirovih zlatica i pućila usne u negodovanju nad puževima koji su izjeli salatu. Ostavila me u drvenoj ležaljci pored ljuljačke i vratila se u kuhinju. Sklopio sam oči i dozvolio suncu da mi crta oblike po kapcima, dok sam potpuno spokojan osluškivao lahor u krošnjama i pjev kosova. Nakon nekog vremena sa staze sam začuo lupkanje njenih natikača. "Skuhala sam ti čaj. Zeleni s jasminom. Znam da ga voliš" Pridigao sam se s ležaljke da prihvatim pruženu šalicu, i iznenadio se kada su mi ruke napipale vrelinu i oblik. Otpio sam oklijevajući. Okus jasmina i trpkost zelenog čaja bili su poput pribadanja čavlom za stvarnost. Pažljivo sam otpio još jedan gutljaj. Sjela je do mene na susjednu ležaljku i nalakćena na koljena promatrala kako zbunjeno gledam u šalicu. "Čaj još uvijek kupujem. Nisam baš luda da ga sama radim. Imam posla preko glave i sa paradajzom i paprikama. Treba to sve pobrati i spremiti ujesen." Nasmijala se. "A njih dvoje su još mali i više mi odmažu nego pomažu kada smo zajedno u vrtu." Naježio sam se i prateći njen pogled ugledao dvoje djece kako bosa tapkaju po pragu ispred kuće. Dječak mi se učinio poznat. Čaj koji se iz razbijene šalice širio tlom pod mojim nogama, izgledao je poput krvi. Gledala me. "Oprosti. Oprosti na svemu.", izdahnuo sam. Nasmiješila se i pružila mi ruku. "Dođi, ručak se neće napraviti sam." Ustao sam u svjetlo. /iz zbirke u nastajanju "Simulakrum"/
Posted on: Mon, 08 Jul 2013 19:44:37 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015