Iseljena Hrvatska zaslužuje trunku pažnje i topline Pročitao sam bezbroj članaka o neprimjernom ponašanju pojedinaca, poglavito, političara. No, rijetki se usuđuju glasnije progovoriti o ponašanju običnog puka. Istinu o njemu ne smiju, ne mogu i neće iznositi političari. Nema takvog koji bi pred većom skupinom ljudi od kojih misli požnjeti aplauze i glasove uzviknuo: "Gospodo moja, vi ste neradnici, pokvarenjaci i prepredenjaci". Nezahvalna zadaća iznošenja istine o ponašanju običnoga puka je pripala književnicima, pjesnicima i novinarima. Jedna latinska izreka kaže: "Obsequium amicos, veritas odium parit" (Ugađanje stvara prijatelje, a istina neprijatelje). Pa iako je to tako, ugađanja nas neće nikamo dovesti. Istinu je potrebno, čim prije, iznijeti na vidjelo. Jedino njome možemo utjecati na uklanjanje nagomilanih anomalija. Vidite, kod Anglo-Amerikanaca je uobičajena uzrečica "I am sorry" (žao mi je). Kad god oni primijete da su prema nekome pogriješili, bez oklijevanja mu kažu: "I am sorry". I ne samo oni, nego tu uzrečicu upotrebljavaju i ine etničke skupine, koje među njima žive. Normalno, i mi Hrvati. No, kada mi međusobno pogriješimo jedan prema drugome - "I am sorry" - ne dolazi u obzir. Ni domovinski Hrvati ne znaju, odnosno neće nikada nikome reci - žao mi je. Čak ni onda kad znaju da su posve u krivu. Po ovome su domovinski i iseljeni Hrvati isti. Međutim, u nekim stvarima su ipak različiti. U domovini je puno veći postotak obrazovanih, kao i takvih koji su podnijeli dugotrajnije, mukotrpnije i veće žrtve za stvaranje naše države. Dok je tu domovinska Hrvatska u prednosti, iseljena se ističe po tome što Hrvati u iseljeništvu imaju bolje radne navike i veću disciplinu. Htjeli mi to priznati ili ne htjeli, erozija je duboko zahvatila cijeli puk i očituje se u svim sferama. Političkoj, gospodarskoj, vjerskoj, moralnoj, kulturnoj. Čini mi se da se hrvatski narod ponaša kao nestašno dijete koje stvara ekscesne situacije, krade, vara, galami, skače... Sve dok ga odrasli sa strane gledaju, odobravaju mu postupke, maze ga, ono će se još gore ponašati. A ako ga se ukori i kaže mu se istina kakvo je, tada se ljuti, spremno je na svađu i tučnjavu. Hrvatska je, zahvaljujući nesretnim okolnostima i desetljetnim političkim potresima i erupcijama, podijeljena na dva dijela. Na domovinsku i iseljenu. Ta podjela je, bez ikakve sumnje, pridonijela njenom posrtanju i glavinjanju. Obzirom da su se ti dijelovi razvijali u različitim okolnostima, poprimili su i različite navike. Kako vrijeme sve više odmiče, postaju imuniji na podijeljenost, a izgledi za njihovo spajanje u integralnu cjelinu, iz dana u dan, sve su manji. Ipak, dobar broj Hrvata iseljene Hrvatske je, od trenutka dolaska u nove domovine pa sve donedavno, osjećao neizmjernu žudnju za povratkom u Hrvatsku. Činjenice glede njihova povratka su bile neumoljive. Jugoslavija je bila barijera preko koje se nije moglo prijeći. Zbog toga su se svestrano žrtvovali kako bi je srušili. Pritom su se neki umorili, a neki su se, razočarani neuspjehom, povukli u samoću. Pok. Bruno Bušić je, sredinom sedamdesetih, počeo unositi radikalne promjene u politički rad iseljenika zagovarajući gradnju mosta s domovinom. Osobno vjerujem da je zbog toga i poginuo. Dvije godine poslije njegove smrti, osnovan je Hrvatski državotvorni pokret. Pojedinci i skupine, koji su se svrstali uz njega, predstavljali su avangardniji dio političke emigracije. Kasnije će mu se pridružiti i mnogi pojedinci iz prethodne (poslijeratne) generacije izbjeglica, jer su uvidjeli jalovost dotadašnjeg načina djelovanja. HDP se, po mnogo čemu, može smatrati pretečom HDZ-a. Njegov osnutak će označiti početak gradnje mosta između dijaspore i Hrvatske koji se počeo izgrađivati s iseljeničke strane. Dijaspora je u Hrvatsku slala signale kako bi se i s njene strane počelo s gradnjom. Nažalost, zbog višestranih i razumljivih čimbenika, odaziv nije bio povoljan. Ipak, krajem osamdesetih, domovinski Hrvati počinju davati svoj obol. Kako se s hrvatske strane s gradnjom počelo dosta kasno, most se gradio na brzinu, bez temeljitijih priprema. Zbog toga, nije najbolje izgrađen i spojen. Zato se već počeo tresti, pucati i propadati. Sada se postavlja pitanje: Što dalje činiti? Srušiti ga? Ostaviti kakav je, pa dok izdrži, izdrži? Mjestimice ga popravljati? Ili pak izgraditi jači, čvršći i trajniji? Za Tita je bilo kredita Rekoh na početku da često odlazim u Hrvatsku i u njoj provodim dobar dio vremena. Nažalost, rijetko se susrećem sa stvarima i prilikama koje me oduševljavaju. U Hrvatskoj primjećujem mnoštvo pojava kakve se, uistinu, veoma rijetko primjećuju među Hrvatima u zapadnome svijetu. Gdje god se u Hrvatskoj okrenem, slušam ljude kako za sve jade krive ovu državu, psuju je i postupcima uništavaju. Jednom zgodom, susrevši bivšu školsku kolegicu, pozdravila me ovim riječima: "J..o ti ovu svoju državu, ja sam u svojoj živjela bolje". Ni okom nije trepnula niti se upitala: Pa ako je u svojoj živjela dobro, zašto bi u ovoj, koju mrzi i ne smatra je svojom, trebala isto živjeti dobro? A nije joj palo napamet, što bi se tek meni bilo dogodilo, da sam ja nju, u njenoj državi, pozdravio na sličan način... Sjećam se jednog mog znanca, koji mi je kroz razgovor rekao: "Za vrijeme Tita je bilo puno bolje, jer je on odsvakuda dobivao kredite". Upitao sam ga je li ih i vraćao. Odgovorio je: "E, to nije". Neki su mi znali kazati: "Pogledaj što su učinili s našom ekonomijom". Neki poznanik me jednom ovako opomenuo; "Daj kad se vratiš u Kanadu, vidi tamo s tim našima, neka nam šalju novac, zašto su prestali"?! Teško je takvim ljudima dokazati da nisu u pravu. Oni su uvjereni da su prije živjeli bolje, ali ne znaju da to nije bilo plod njihova rada, ni poštenja, nego drugih čimbenika. Do devedesete su radili za dvije do tri stotine DM mjesečno. Nakon nekoliko godina rada (ili ljenčarenja) uspjeli su izgraditi kuće, čija je vrijednost dvije do tri stotine tisuća DM, kupiti lijep namještaj, kućanske aparate, automobile, vikendice, lokale i dr. Za takvu imovinu, radnici u Kanadi, Australiji, Americi moraju teško raditi i štedjeti dvadeset do trideset godina. Iako su im primanja nekoliko puta veća, a mnoge stvari nekoliko puta jeftinije. Kako su onda, u Jugoslaviji, radnici sve to uopće stekli tako brzo? Kako, zahvaljujući inflaciji. Krajem osamdesetih inflacija je bila blizu 3000 posto godišnje. Propast države je bila neizbježna, ako nizašto drugo, onda zbog inflacije. A kad pjevaju hvalospjeve toj jugoslavenskoj ekonomiji, neka se sjete koliko je bilo profitabilnih tvrtki. Kako su živjeli početkom osamdesetih kad u trgovinama nije bilo kave, ulja, deterdženta, šećera, goriva? Nije dovoljno raditi, već treba na poslu nešto i proizvoditi. A što se proizvodilo? Gubici, koji su sanirani iz državnoga proračuna. Odakle je država uzimala novac? Od priljeva deviza iz iseljeništva, od stranih kredita i pomoći drugih država, koje su bivšoj Jugoslaviji davane ispod stola. Zašto? Pogledajmo malo: Tada je bio drugačiji odnos snaga između Zapada i bivšeg SSSR-a. Obje su strane znale da je balkansko područje "bure baruta", a da ne bi zbog njega ulazili u konflikte nesagledivih posljedica, smatrali su da je jeftinije na tom području, što kreditima što poklonima održavati status quo. Tko je kriv za ekonomski kolaps? Dvadesetog travnja 1990. prisustvovao sam predizbornom skupu tadašnje koalicije ispred zagrebačke katedrale. Vlado Gotovac nazočnima se obratio ovim riječima: "Dragi Hrvati, uvjeravam vas da će uskoro nova stranka doći na vlast, ali koja god dođe neće joj biti lako. Komunisti će joj u nasljeđe predati tvornice koje imaju zastarjelu tehnologiju i prazne blagajne". Zar je onda HDZ isključivi krivac današnjem ekonomskom kaosu? Nije. Dakako, ima on puno putra na glavi, zbog pljački i pretvorbe, ali ne baš toliko koliko se govori. Svaki put, kad dođem u Hrvatsku, u kafićima i gostionicama susrećem mnoštvo ljudi koji tamo provode pola radnog vremena. A kad uđem u kakav ured, čekanju nikad kraja. Jednom sam doživio da tajnica telefonom raspravlja s nekim o nekoj TV seriji. Čekao sam dvadesetak minuta dok mi se nije mrzovoljnim glasom obratila. Takvog ponašanja na Zapadu nema. Na zapadnom tržištu recept za uspjeh je jednostavan: kvalitetna roba, brza usluga i konkurentna cijena. Bez toga, bolje ni ne kretati u biznis. U tisku sam nedavno pročitao da Zagreb nema čamca za spašavanje, jer Gradu nedostaju sredstava da ga kupi. Za takve stvari Grad nema novca, a ima za kupnju desetaka luksuznih automobila kojima se služe gradski oci i službenici javnih poduzeća? Nisu rijetkost autobusi koji ne vrijede vise od par tisuća DM, dok su službeni automobili i po dvadesetak puta skuplji. U mojoj Slavoniji, u okolici mojega grada, u promjeru od šezdesetak kilometara, skoro svakog mjeseca se u nekom mjestu održavaju koncerti, festivali, kojekakve proslave, i manifestacije koje znaju trajati danima. Vjerovali ili ne, čak tjednima. Prošlo "Šokačko sijelo" je trajalo dva tjedna, a proslava Dana grada nekoliko dana. Za svaku nabrojanu feštu potroši se od nekoliko desetaka, do nekoliko stotina tisuća Eu. Gdje se za takve stvari nađe novac? Proputovao sam posljednjih godina nekoliko zapadno-europskih država. Nigdje nisam vidio toliko mobitela kao u Hrvatskoj. Nedavno sam u pročitao da, prema provedenoj anketi svaki treći Hrvat ima mobitel, svaki treći planira ljetovanje na moru, svaki osmi posjeduje automobil. Ako se imaju na umu činjenice da je gospodarstvo u kolapsu, da na jednog zaposlenog dolazi jedan nezaposleni nameće se pitanje: Kako si Hrvati to mogu priuštiti? Ove čudnovate pojave primijetili su i drugi Hrvati iz dijaspore, a i stranci. Kad je počeo rat, Hrvatskoj je prva pomoć stizala iz dijaspore. Potom će je poceti pomagati i neke strane države. Kao što Hrvatska nije prema iseljenicima pokazala zahvalnost, nije ni prema strancima. Prvima je, zbog svega doživljenoga, teško. Ali, oni neće ovu državu rušiti. No, stranci, čini mi se, već zdušno na tome rade. Lako je prevariti dobrotvora. No, to zna biti jako opasno. I najjaču neuzvraćenu i prezrenu ljubav zamijeni gnjev, a ako duže potraje, pretvori se u mržnju, iz koje se rodi želja za osvetom. Hrvatski političari rado govore o našoj pravednosti, radinosti i civiliziranosti. Ne vrijedi to kazivati, nego treba djelima dokazivati. Danonoćna nadmudrivanja, arogancija, neutemeljena blebetanja, mito i korupcija, prijevare i pljačke, odlike su današnje Hrvatske. Takve "komparativne prednosti" nemaju prođu u naprednom svijetu. No, krajnje nam je vrijeme, ako nam je do opstanka države i ostvarenja sveopćeg boljitka, da se nastojimo riješiti balkanskog mentaliteta, Svatko tko želi dobro Hrvatskoj mora imati na umu da je hrvatsko iseljeništvo njezin najvjerniji prijatelj. Možda bi domovina mogla štogod od njega (na)učiti i biti susretljivija prema njemu. Iseljeništvo je zaslužilo trunku pažnje i topline, zaslužilo je da domovinska barem sasluša savjete iseljene Hrvatske. Jer ako se nastavimo jedni drugima inatiti, Hrvatska će trpjeti. I propadati.
Posted on: Sat, 21 Sep 2013 08:19:10 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015