Kad se polako, lento, u sporom tempu, s razmišljanjem pročita Jakićev tekst, postaju jasni obrisi trategije onih koji vladaju hrvatskom - "ostatke komunizma (ako uopće i postoje, jer tu će ideologiju ponovno prigrliti tek generacije što dolaze)", npr., usp. nedokučivost financija Subversive F. - ali nas mora proći jeza od sasvim banalnije spoznaje: tko je to bio jedan od najbližih Mesićevih savjetnika godinama, što je to savjetovao Stjepana Mesića, s kime je Stjepan Mesić to bio u suglasju, i kakvu Hrvatsku su gradili i grade ljudi koji glavama imaju ovaj software. Nečuveno je licemjerje govoriti o revizizionizmu i larmati o antifašizmu na svaki spomen komunizma u situaciju u kojoj zagovornici komunizma ( jer Jakić to očevidno jest, i naprosto je nevjerojatno da je osoba takva vrijednosna sklopa bila sasvjetnikom Predsjednika RH ) iskazuju posvemašnju nespremnost suočiti se s neminovnim: s onu stranu ljepote i intaktnosti ideje komunizma kao, navodno, posjednjeg prosvjetiteljskog projekta oslobođenja čovjeka, emancipacije čovjeka kao homo fabera, nesumljivo je da je realizacija toga projekta neumitno sijala milijune žrtava, ubistava, progona, zatvaranja, mučenja, u svakoj državi koja se komunističkog projekta poduhvatila. To je naprosto nečuveno, ta nesrpemenost komunista da se suoče s istinom o sebi. Ili barem s par jednostavnih rečenica: „Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog.“, kazat će Boris Buden. „…bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program.“, veli Žarko Puhovski. Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, diktaturi proletarijata. K tome, jesmo li iznenada zaboravili Marxa? Zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se, nego ga prevladati kao očuvanog i uzdignutog na viši nivo, upravo u smislu Hegelovog pojma Aufhebung, koji je Marxu bio od naročitog značaja: nešto se ukida po formi, ali na višem stupnju čuva po sadržaju. Praktični razlog ovog zaborava antagonizam je crvenih i crnih, ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, koja perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike onemogućujući rješenje stvarnih konflikata hrvatskoga društva. Liberalna demokracija u Hrvatskoj se osujećuje sustavno, jer jedino odatle prijeti opasnost sankcioniranja komunističkih zločina: upravo je zato Hrvatska prepuna histerije oko propasti neoliberalizma, jer, u konačnici, fašizam i nije drugo doli vid imperijalnog kapitalizma, nije li? Jasno da Jakiću činjenica da antifašizam u nas nije bio antitotalitaran ništa ne znači: ta, tko za njega borba traje, komunizam je utopija budućnosti, i zašto bi drugovi za bilo što odgovarali? Uostalom, drugovi, budimo otvoreni: crna je reakcija to 45. i zaslužila, kao i 48. naši staljinisti, 71. nacionalisti i liberali, itd. - to je ta strahota života bez lustracije: ljudi sasvim slobodno ispovijedaju zločinačku ideologiju, štoviše prijeteći njenim revivaliom. Štoviše, hodaju po Patnovčaku i Grškovićevoj.
Posted on: Fri, 13 Sep 2013 12:32:53 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015