Kako s djecom razgovarati o smrti? Pročitajte kako djeca različitih dobi doživljavaju smrt, zbog čega je važno otvoreno razgovarati i što sve možete reći o umiranju, običajima koji u našem društvu prate smrt, osjećajima koji se javljaju zbog smrti bliskih osoba te o životu poslije smrti Bliži se Dan mrtvih kada mnogi posjete groblje i sjećaju se svojih dragih koji su umrli. I koliko je s jedne strane svima dobro poznat način kako se obilježava taj dan, toliko je s druge strane često da odrasli ne znaju kako s djecom razgovarati o smrti. Razne su dileme radi kojih odrasli općenito, a pogotovo roditelji izbjegavaju ovu temu. Smrt je sastavni dio našeg života, i svi se u nekom razdoblju svojeg života susretnu s time da umre netko blizak. Gubitak koji tada nastane je nešto što traži vremena, energije i razumijevanja kako bi prošao proces tugovanja i kako bi se gubitak na kraju integrirao u naše životno iskustvo. I koliko god je to težak proces, uvijek je lakši za osobu koja ima neka saznanja o smrti, o tugovanju i koja ima podršku bliskih osoba. Iz tog razloga je važno s djecom od malena razgovarati o smrti. Djeca nepoznate situacije i nova iskustva mjere i prorađuju prema reakcijama njima važnih odraslih osoba. Stoga je bitno koliko imaju podršku upravo tih odraslih osoba i kako se te osobe ponašaju u susretu sa smrću (primjer tugovanja, poimanja smrti općenito...). Ne izbjegavajte temu smrti Ako roditelji izbjegavaju temu smrti i isključuju dijete, moguće da će se dijete ponašati kao da ga to ne zanima ili da nije uznemireno u situaciji kada je netko umro. Roditelji tada mogu pogrešno zaključiti kako je to potvrda da dijete ne treba uključiti ili kako dijete nije ništa primijetilo pa i bolje da ga nisu ni uznemiravali. Ono što se zapravo događa u takvim situacijama je da djeca surađuju s roditeljima i izbjegavaju ono što i roditelji izbjegavaju. Djeca tada nemaju priliku učiti koji su osjećaji prirodni, kako se s njima nositi i kako dijeliti osjećaje s drugima i tražiti podršku. Ostaju sama sa svojim nejasnoćama što ostavlja prostora za razvijanje fantazija koje za dijete mogu biti zastrašujuće ili potpuno krive. Kada roditelji razgovaraju sa svojom djecom o smrti šalju djeci poruku da su tu za njih i njihova pitanja – čak i vezano uz teške teme. Djeca koja rastu s takvom porukom će se vjerojatnije obratiti svojim roditeljima kada im bude potrebno u životu – a to je ono što većina roditelja želi postići u odnosu sa svojom djecom. Kako se pojam o smrti mijenja od vrtićke do školske dobi? Djeca predškolske dobi ne mogu sasvim shvatiti pojam smrti, pa je tako za dijete od 4 do 5 godina smrt vrsta sna. Ne shvaća da smrću prestaju životne funkcije i ne shvaća konačnost smrti; zbog egocentričnosti u mišljenju, sebi i svojim mislima može pripisati uzročnost nečije smrti (nisam slušala baku pa se razboljela i umrla). Dijete u dobi od 5 do 6 godina pomalo shvaća konačnost života, ali ne razumije univerzalnost smrti (da je neizbježna svim ljudima) i fenomen smrti personificira. U dobi od 6 do 7 godina dijete počinje razumijevati da je smrt kraj života, ali još uvijek teže razumije njenu univerzalnost i neizbježnost; traži stvarne predmete (npr. sliku) kao pomoć u opraštanju od umrlog i traži puno informacija kad se govori o smrti. Tek djeca u osnovnoj školi počinju razumijevati neizbježnost i konačnost smrti, pri čemu dob u kojoj to sasvim razumiju varira (najčešće tek izmešu 9 i 11 godina). O čemu sve možete razgovarati? Razgovori o smrti mogu ići u raznim smjerovima: što to znači umrijeti – što se sve može kad si živ, što više ne kad si mrtav; o univerzalnosti (sve živo jednom umre – najčešće od starosti, ali nekada i neočekivano radi bolesti ili nesretnog slučaja) – koristite primjere i usporedbe koji su običaji ili kako se čuva sjećanje na umrlu osobu (što se radi s ljudima koji umru, što se radi na sprovodu, o nošenju crnine, izradi vijenaca, molitvi, odlasku na groblje, paljenju svijeće u kući, čuvanju slika ili predmeta umrle osobe...) – u našim krajevima i našem vremenu, ili kroz povijest i u drugim narodima kako se ljudi ponašaju ili što mogu osjećati kada umre netko blizak (ne vjerovati da je to istina, plakati više ili manje, željeti društvo drugih ili samoću, osjećati i tugu i ljutnju jer je netko umro i strah da se ne ponovi...) o vašim vjerovanjima o tome što se događa poslije smrti – možete reći da različiti ljudi vjeruju različite stvari – a istinu znaju zapravo tek oni koju su umrli Važno je da govorite o smrti u konkretnim terminima, jer korištenje eufemizama može zbunjivati (otišla je, mirno je zaspao... – mlađa djeca ne shvaćaju preneseno značenje ovih izraza pa se mogu bojati kada se drugi puta za nekoga kaže da je zaspao). Ovisno o vašoj religioznosti, koristite religijske pojmove u objašnjavanju ako su i inače dio vaše svakodnevnice. Imajte pri tome na umu, da to za dijete mogu biti vrlo apstraktni pojmovi. Ponekad je najbolji i najiskreniji odgovor da nešto ne znate. Možete i reći da vam je teško o tome pričati (što je bolji odgovor nego ti si premala da to shvatiš). Što kad dijete vjeruje da je krivo za nečiju smrt? Dobar način kako dobiti uvid u predodžbe djeteta je da kada vas dijete nešto pita, vi pitate dijete što ono samo misli o tome. Kada čujete kako dijete poima nešto, možete iskazati svoje mišljenje, ili pružiti točnije informacije. Djeca ponekad sebi, svojim mislima ili postupcima priprisuju uzrok za nečiju smrt radi specifičnosti u načinu razmišljanja u predškolskoj dobi, ili u kasnijoj dobi radi osjećaja krivnje. Jako je važno razgovarati o tome i objasniti da djeca i drugi ne mogu na taj način uzrokovati nečiju smrt. I na kraju, dobro je znati da djeca u slučaju smrti poznate osobe mogu prisustvovati raznim obredima jer im to pomaže smrt i gubitak učiniti stvarnima i daje osjećaj zajedništva (sprovod, karmine, izražavanje sućuti...). Važno je da ih se dobro pripremi što će se tamo događati, što mogu napraviti ako im bude teško i da uz njih bude osoba u koju imaju povjerenja i koja će im biti podrška.
Posted on: Thu, 31 Oct 2013 21:29:18 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015