LJUBOMORA A ne, ne, nikako... Ti samo, dušo, sa bolom lažeš sebe, i laž ti suzom zamazuje lice dok se pjesnička mržnja saljeva kroz umoran stih ko bijesnih demona urlik koji gore u vatri svoje zlobe, svoje zlobe.... Tebe, dušo, ljubav strašna muči, a nikako mržnja i grize ti dušu. ljubomora bijesna razara ti srce dok ulicom jezde kurvanjske karuce i dar ljubavi ka tebi pronose, a ti zaslijepljena bolom ne vidiš, krik potoka što žubori i tiho, umilno zbori: Ljubav, ljubav, ljubav... Ti voliš, osmjeh kroz ljubav ti blista na putu do čistilišta, a ipak vatru i mržnju kroz stih bljuješ i samoj sebi podvaljuješ jer ljubav te zaslijepi i osta pusta, duhova nijemih puna šuma gusta, a tvoj pogled sa strahom plašljive ptice mili niz napuštene, mračne, prljave ulice koje tvoja suluda misao tvori, a srce se bori, srce se bori... Ponos i strah kolju ti osmjeh na licu i pjesnika guraš u propalicu, a voliš ga venama što žare dok kaljave kiše spiraju trotoare, a ti i dalje vrištiš, vrištiš... I tvoj vrisak ujedno je i bolan pisak i nemoćan stisak, koji davi od kojeg misao SLOBODE poplavi kao usna mrtvaca kad zamre u poslednjem dahu, a ljubav u tvome uzdahu, uzdahu.. I onda, kroz stihove lažne otrov bljuješ sa željom da pjesnika otruješ, ali ne želiš da ga ubiješ jer ga sulodo i dalje voliš ljubavlju svojom golom i svojim bolom, svojim bolom... Kriješ se kurvanjski iza plamena stiha i prizivaš oluje sa neba, zamišljaš dva nježna galeba kako pikiraju put zjenica, a noćas nesanica razbija tamu i vuče u omamu, u omamu, u omamu. Pitanja puna zategnuta struna kroz nijem vrisak i neki noćni leptiri kao nemiri bore sa lica ti brišu dok suze besmislenosti uzdišu, uzdišu... I stih zategnut na gudalu smrti, pogledi krika u papir uprti istinu traže, kroz stih se kuraže i kažu, kažu: - Napusti, srećo tu paralažu i iskreno vrisni kroz jutarnju rosu što ljubav pred tvoje noge odavno prosu. Ubij ljubomore - ta čudovišta, te strašene duhove što u tebi vrište ne traži da pjesnik SLOBODU preda prije će predat sve drugo odreda, čak i svjetlo Kosmosa što ruši tamu i krikom zove ljubavi omamu, ljubavi omamu.... Iz tvoga stiha nek poteče miro što ti se putem ljubavi, nekada, davno otkrilo, ne misli mišlju, razum je bijeda što na zlo svako lako nasjeda, lako nasjeda… Prepusti duši neka te vodi slatki su tvoji ljubavni pohodi jer u tebi ljubav još uvijek blista ko izvorna suza nježana i čista, rasprši kapljice krvi što te dave, pregazi mulj riječene poplave, u sebi, srećo, ljubomoru ubi i samo, dušo, ti ljubi, ti ljubi...
Posted on: Sun, 24 Nov 2013 07:38:21 +0000