Moj kratki intervju u "Pravdi" od pre tri godine (17. oktobra 2010, uoči izlaska prvog broja tada mog časopisa "Vodič za život"): U koje ideale danas verujete? – U iste one ideale u koje sam verovao nekad, u koje i dalje verujem. Verujem u život, onaj istinski, slobodni život, neuporedivo lepši i uzbudljiviji od sive svakodnevice koja nas je obmotala kao svileni gajtan, pa nas guši i davi odavno, od kad znam za sebe. I nekada i danas, život nam svima često mnogo više liči na životarenje i preživljavanje, kao da više trošimo nego što zaista koristimo svoje dane. A bez obzira na to u kom vremenu živimo, čini se da je uvek tu negde, iznad i protiv nas nekakav imperativni sistem koji nas tera da se ponašamo kao tramvaj na šinama: „kuća-posao-kuća-posao“, baš kao u onoj idiotskoj pesmici. Tokom devedesetih bili ste uključeni u politički život Srbije. Kako danas gledate na to? – Sa tugom, nostalgijom i osećanjem propuštene šanse čitave moje, i ne samo moje generacije. Kada to kažem, ne mislim samo na to što očigledno nismo uspeli u onome o čemu smo maštali, već na to da su svi naši ideali, gledano iz ove perspektive, bili deo nekakve nama tada nevidljive „društvene igre“ sa nacionalnim osećanjima na jednoj, ili želje za boljim životom na drugoj strani. I nije stvar toliko u tome da li ste formalno pobedili ili izgubili, već da li je vaša borba imala smisla, da li je bila, kako bi to samuraji rekli, „dobra borba“ ili nije. Tada ste bili žestok borac za odbranu Srbije. Kako se Srbija danas „brani“, odnosno kakva je srpska politička realnost? – Ubedljivo najveći problem današnje Srbije je nepostojanje makar i najmanje dobronamernosti prema sličnomišljenicima koji nisu i istomišljenici. To međusobno nepoverenje, uzajamno klevetanje i mržnja na svim nivoima jeste psihološka hipoteka koja nas može koštati budućnosti. Najveći neprijatelji nam zato nisu niti regionalni protivnici, niti ideološki neprijatelji, niko i ništa toliko kao oni koji nas prividno „podržavaju“, a u stvari samo čekajući našu grešku, vrebaju prvi promašaj ili neslaganje sa onim što se bespogovorno očekuje od nas. Kao da više niko nikog ne sluša, ne uvažava i ne poštuje. Ta naša nepostojeća solidarnost, izgubljeno međusobno poverenje, te nedovoljna spremnost za zajedničku, timsku borbu ma koje vrste – to je naš najveći sudbinski problem. Sve drugo je mnogo lakše rešivo, jer pripada uobičajenoj dramaturgiji naše kolektivne sudbine na brisanom prostoru Balkana i Evrope. Razmere hipokrizije i laži u našem društvu! – U nedostatku međusobnog poštovanja leži i sva dubina tajne one kontinuirane, nušićevske korumpiranosti duše i duha naše društvene elite. Zbog nepostojanja zajedničke ideje, cilja i odgovarajuće strategije, naš lični i nacionalni pad i dalje se nastavljaju, bez kočenja. Zato su nam sada, kada ih gledamo na pozorišnoj i javnoj sceni, toliko uverljiviji i aktuelniji likovi iz „Ožalošćene porodice“, „Sumnjivog lica“ ili „Gospođe ministarke“, nego iz „Srpske trilogije“, „Pokošenog polja“ ili „Vremena smrti“. Laž se može lečiti i izlečiti samo ako postoji čvrst sistem vrednosti u porodici, naciji i čitavom društvu.
Posted on: Sat, 06 Jul 2013 20:58:37 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015