Moj kratki intervju u "Pravdi" od pre tri godine (17. oktobra - TopicsExpress



          

Moj kratki intervju u "Pravdi" od pre tri godine (17. oktobra 2010, uoči izlaska prvog broja tada mog časopisa "Vodič za život"): U ko­je ide­a­le da­nas ve­ru­je­te? – U iste one ide­a­le u ko­je sam ve­ro­vao ne­kad, u ko­je i da­lje ve­ru­jem. Ve­ru­jem u ži­vot, onaj istin­ski, slo­bod­ni ži­vot, ne­u­po­re­di­vo lep­ši i uz­bu­dlji­vi­ji od si­ve sva­ko­dne­vi­ce ko­ja nas je ob­mo­ta­la kao svi­le­ni gaj­tan, pa nas gu­ši i da­vi odav­no, od kad znam za se­be. I ne­ka­da i da­nas, ži­vot nam svi­ma če­sto mno­go vi­še li­či na ži­vo­ta­re­nje i pre­ži­vlja­va­nje, kao da vi­še tro­ši­mo ne­go što za­i­sta ko­ri­sti­mo svo­je da­ne. A bez ob­zi­ra na to u kom vre­me­nu ži­vi­mo, či­ni se da je uvek tu ne­gde, iz­nad i pro­tiv nas ne­ka­kav im­pe­ra­tiv­ni si­stem ko­ji nas te­ra da se po­na­ša­mo kao tram­vaj na ši­na­ma: „ku­ća-po­sao-ku­ća-po­sao“, baš kao u onoj idi­ot­skoj pe­smi­ci. To­kom de­ve­de­se­tih bi­li ste uklju­če­ni u po­li­tič­ki ži­vot Sr­bi­je. Ka­ko da­nas gle­da­te na to? – Sa tu­gom, no­stal­gi­jom i ose­ća­njem pro­pu­šte­ne šan­se či­ta­ve mo­je, i ne sa­mo mo­je ge­ne­ra­ci­je. Ka­da to ka­žem, ne mi­slim sa­mo na to što oči­gled­no ni­smo us­pe­li u ono­me o če­mu smo ma­šta­li, već na to da su svi na­ši ide­a­li, gle­da­no iz ove per­spek­ti­ve, bi­li deo ne­ka­kve na­ma ta­da ne­vi­dlji­ve „dru­štve­ne igre“ sa na­ci­o­nal­nim ose­ća­nji­ma na jed­noj, ili že­lje za bo­ljim ži­vo­tom na dru­goj stra­ni. I ni­je stvar to­li­ko u to­me da li ste for­mal­no po­be­di­li ili iz­gu­bi­li, već da li je va­ša bor­ba ima­la smi­sla, da li je bi­la, ka­ko bi to sa­mu­ra­ji re­kli, „do­bra bor­ba“ ili ni­je. Ta­da ste bi­li že­stok bo­rac za od­bra­nu Sr­bi­je. Ka­ko se Sr­bi­ja da­nas „bra­ni“, od­no­sno ka­kva je srp­ska po­li­tič­ka re­al­nost? – Ube­dlji­vo naj­ve­ći pro­blem da­na­šnje Sr­bi­je je ne­po­sto­ja­nje ma­kar i naj­ma­nje do­bro­na­mer­no­sti pre­ma slič­no­mi­šlje­ni­ci­ma ko­ji ni­su i isto­mi­šlje­ni­ci. To me­đu­sob­no ne­po­ve­re­nje, uza­jam­no kle­ve­ta­nje i mr­žnja na svim ni­vo­i­ma je­ste psi­ho­lo­ška hi­po­te­ka ko­ja nas mo­že ko­šta­ti bu­duć­no­sti. Naj­ve­ći ne­pri­ja­te­lji nam za­to ni­su ni­ti re­gi­o­nal­ni pro­tiv­ni­ci, ni­ti ide­o­lo­ški ne­pri­ja­te­lji, ni­ko i ni­šta to­li­ko kao oni ko­ji nas pri­vid­no „po­dr­ža­va­ju“, a u stva­ri sa­mo če­ka­ju­ći na­šu gre­šku, vre­ba­ju pr­vi pro­ma­šaj ili ne­sla­ga­nje sa onim što se bes­po­go­vor­no oče­ku­je od nas. Kao da vi­še ni­ko ni­kog ne slu­ša, ne uva­ža­va i ne po­štu­je. Ta na­ša ne­po­sto­je­ća so­li­dar­nost, iz­gu­blje­no me­đu­sob­no po­ve­re­nje, te ne­do­volj­na sprem­nost za za­jed­nič­ku, tim­sku bor­bu ma ko­je vr­ste – to je naš naj­ve­ći sud­bin­ski pro­blem. Sve dru­go je mno­go lak­še re­ši­vo, jer pri­pa­da uobi­ča­je­noj dra­ma­tur­gi­ji na­še ko­lek­tiv­ne sud­bi­ne na bri­sa­nom pro­sto­ru Bal­ka­na i Evro­pe. Raz­me­re hi­po­kri­zi­je i la­ži u na­šem dru­štvu! – U ne­do­stat­ku me­đu­sob­nog po­što­va­nja le­ži i sva du­bi­na taj­ne one kon­ti­nu­i­ra­ne, nu­ši­ćev­ske ko­rum­pi­ra­no­sti du­še i du­ha na­še dru­štve­ne eli­te. Zbog ne­po­sto­ja­nja za­jed­nič­ke ide­je, ci­lja i od­go­va­ra­ju­će stra­te­gi­je, naš lič­ni i na­ci­o­nal­ni pad i da­lje se na­sta­vlja­ju, bez ko­če­nja. Za­to su nam sa­da, ka­da ih gle­da­mo na po­zo­ri­šnoj i jav­noj sce­ni, to­li­ko uver­lji­vi­ji i ak­tu­el­ni­ji li­ko­vi iz „Oža­lo­šće­ne po­ro­di­ce“, „Sum­nji­vog li­ca“ ili „Go­spo­đe mi­ni­star­ke“, ne­go iz „Srp­ske tri­lo­gi­je“, „Po­ko­še­nog po­lja“ ili „Vre­me­na smr­ti“. Laž se mo­že le­či­ti i iz­le­či­ti sa­mo ako po­sto­ji čvrst si­stem vred­no­sti u po­ro­di­ci, na­ciji i či­ta­vom dru­štvu.
Posted on: Sat, 06 Jul 2013 20:58:37 +0000

Trending Topics



Recently Viewed Topics




© 2015