ODLOMAK PRVI K L J U Č K R O Z K N J I Ž E V N O S T (Eugen Kumičić) Kumičić je bio čovjek osrednjeg uzrasta, plećat i koštunjav, zdrave i jake konstrukcije tijela. Bio je krasna muškaračka pojava. Plava kosa resila je njegovu lijepu glavu. Oko plavo i pronicavo odavalo je neizmjernu dobrotu i blagost. Kad bi planuo gnjevom na nepravde, kad bi se zagrijao u obrani prava otadžbine, kad bi njegov glas zagrmio na licemjerce, izdajice narodne, na kuželje, kojima je uvijek obilovala naša domovina, onda je njegovo oko sijevalo kao munja. Glas mu je bio zvonak. Imao je prednosti velikog govornika. Čovjek ga je slušao sa pravim udivljenjem i užitkom gutao svaku njegovu riječ. Slušali smo ga pred kazalištem, kako je zanosno govorio nebrojenom narodu za financijalnu samostalnost Hrvatske, gdje je natkrilo najuvaženije govornike i političare zemlje onoga doba. Njegova riječ je daleko odjekivala, a masa se je pod zanosom njegove riječi lelujala kao more, kad njim zadune ljetni maestro. Nosio je uvijek neprikorno, sa ružom u zapućku. Jedna od njegovih ličnih karakteristika je bila ljubav za ruže, koje je brižno gojio u svojem vrtu u Palmotićevoj ulici 17a. A među ružama je najvolio ružu France i Marchal Niel. Imao je osobito veselje, kad bi kojeg odličnog prijatelja ili prijateljicu obdariti jednom ružom iz svoga vrta. Kroz dvadeset i pet godina (1879.-1904.) književnoga rada, Eugenij Kumičić, kako opšaža D. Politeo u svojoj reviji “Prava Hrvatska misao” 1903., postao je najsimpatičnija i najpopularnija ličnost hrvatskoga javnoga života. Između simpatije, koju je udahnjivao kao čovjek i javni radnik na političkom polju, i popularnosti, koju je stekao svojim književnim djelima, postojala je intimna, psihološka veza. Da uzmognemo shvatiti i Kumičićev javni, politički rad, i njegova književna djela, koja stoje u uskoj vezi, nužno je najprije, da se osvrnemo na ondašnji javni, politički život, a zatim na književne prilike onoga vremena. Geografski položaj Hrvatske, od njezinih prvih početaka, daje prilike infiltracije tuđinstva. Kroz tu zemlju prolažahu prijateljski i neprijateljski narodi: neki, da je sataru; drugi, da nađu u njoj utočišta i zarade. Ta tuđinska infiltracija je tokom vijekova pokvarila onu pravu autohtonu rasu, potomke onih “sedam ili osam plemenitih rodova”, koji za gotske provale u Italiju ostadoše u ovoj zemlji, osvojiše je među sobom podjeliše. Od tuđinske infiltracije se je stvorila ona sužanjska pasmina, koja je ovdje živjela kroz tolika stoljeća, koja se je nametala, kad je osjećala da je jaka, koja se je lukavo pretvarala, kad je vidjela da je slaba. Od te sužanjske pasmine nikla je ona strašna riječ: Ko meni gospodar, ja njemu sluga! Ta pasmina nije nikada imala pravog domovinskog osjećaja. Ta sužanjska pasmina je širila defetističke nauke u narodu: “Mi smo maleni, mi smo slabi, mi sami ne možemo ništa, treba da se oslonimo o druge: ili uz Beč ili uz Peštu.” Ta grozna riječ dobila je savršenije i vrhunac u onoj poredbi: Po prirodnom zakonu velika riba jede malu, za to i Mađari imadu prirodno pravo, da nas Hrvate progutaju”. U toj očajnoj situaciji živili su u Hrvatskoj dva muža od tvrdog granita: Eugen Kvaternik i Ante Starčević. Goranin prvi, Ličanin drugi. To su bila dva intelektualca veoma bistra, Bogom nadarena velikim umnim sposobnostima i velikim krepostima, premda su inače i po odgoju i po temparamentu bili veoma različiti. I jedan i drugi, veoma naobraženi, poznavali su više jezika, osim hrvatskoga: njemački, francuski, talijanski, mađarski i latinski. To su bile dvije profesorske naravi. odaljila od katedre, za koju je bio zvan po prirodi i po velikoj naobrazbi. On je za katedrom težio, i bio ju dostigao; ali u zadnji čas sužanjska pasmina ga ukloni, da dade mjesto tuđincu, koji nije poznavao ni hrvatski jezik. Ante Starčević je proti svojim namjerama postao politička ličnost i suosnivač stranke, koja nije bila po svojoj biti politička u pravom smislu riječi. Ona nije mogla nikada doći do toga, da zauzme političku ulogu u zemlji, osim izdajom vlastiti načela. Ona to nije mogla učiniti. Ona nije bila obična politička stranka, ona je bila škola. Ante Starčević nije bio političar, on je bio učitelj, i to jedini politički učitelj Hrvata poslije katastrofe u Rakovici (1871.). Učiteljem su ga njegovi sljedbenici nazivali do smrti (1896.). Tko hoće uspjehom i razumjevanjem čita Kumičićeva djela, treba da se sve ovo dobro zapamti. Ovo je program, evanđelje, kojega se je držao i Kumičić i svaki istinski osvjedočeni sljedbenik Ante Starčevića. Kada je u jesen god. 1895., kako spomenusmo nastao prelom u stranci prava i kada se vođa te stranke dr. Ante Starčević odijelio od mnogih svojih sljedbenika, te stvorio novu stranku pod imenom “Čista stranka prava” Kumičić je ostao vjeran Starčeviću. Ta je stranka u svojem prvom početku bila premalena, te je kod općih izbora saborskih god. 1897. Izvojštila samo dva kotara. Tom prilikom Kumičić nije bio izabran za zastupnika. Taj poraz duboko djelovao na njega, ali ga je to povratilo hrvatskoj lijepoj knjizi, koje, poslije “Urote”, ne bijaše obdario nego malim djelcem “Pobijeljeni grobovi”, što su izišli god. 1896. U ”Domu i Svijetu”, pa i u posebnom izdanju Sada je on stao uređivati drugo izdanje “Urote”, koju je sam vlastoručno iznova prepisao i ispravio. Početkom god. 1887. Počela je izlaziti u književnom listu “Balkan” njegova prekrasna pripovijest “Pod Puškom”, u kojoj opisuje svoj doživljaje u vojništvu. Kritika se je sasvim povoljno izjavila o tom djelu; a Kumičić je sačuvao i jedno pismo, što mu je povodom te pripovijesti upravilo deset gospođica sa otoka Brača u Dalmaciji. To je pismo značajno za dojam, što je njegova pripovijest izvadalča u narodu, pa s toga vrijedi, da ovde prenesem nekoje odlomke: Vidjeli smo u moliti Vas, da napišete još koju pripovijest za “Balkan”. “Veoma nam je bilo žao, kada smo čitale, kako su nekoji surovi časnici prosto i osoro postupali s Vama. Nekojim se čini das u Bog zna što zato, što su časnici. A čovjek se najviše sudi po govoru i po činu. Sve smo zamrzile na takav postupak časnika, kao i onoga kozičavoga vodiča, koji je lupnuo nogom o glave onih ustrijeljenih. Mi smo uvjerene, da ste Vi veoma plemenita srca, jer Vam je puška pala iz ruke, kada Vam je bilo pucati u ona dva nesretnika, što bijahu po svoj prilici nedužni. Radujemo se, da ste ostali živi. “Vi ste u svojoj divnoj pripovijesti napisali, da ne ćete nikada više doživjeti takova slavlja kao ono u Ključu, kada ste za one vojnike pisali listove njihovim obiteljima. A da Vam je znati, koliko nam je mila Vaša pripovijest “Pod Puškom!”...” Pored intezivnoga svoga književnoga rada onih godina nije se Kumičić odrekao bio ni političkoga, te je dneva 16. Ožujka 1892. Bio izabran od sumišljenika gradskim zastupnikom u 3. Izborništvu I. Kotare grada Zagreba. Tu je čast obnašao sve do god. 1895. Prigodom toga svoga izbora izrekao je pred izbornicima govor, u kojem je istaknuo svoju privrženost gradu Zagrebu sljedećim riječima: “ Govore neki, kako čujem, da ja nisam rođen u Zagrebu, pa da s toga ne ljubim ovaj naš lijepi grad. Ja žalim svakoga, koji tako govori o meni. Istina, nisam se rodio u Zagrebu, ali sam se rodio u hrvatskoj Istri, od majke Hrvatice, od oca Hrvata. Već živim dvcanaest godina u ovom gradu, koji mi je uvijek bio mio; duša su mi se i srce srasli s ovim gradom, s njim me usko veže moj književni rad, jer je Zagreb književno središte. Da svaki Zagrepčanin ljubi svoje rodno mjesto,to je posve naravno; no ljubiti ga može koliko ja, a mislim, nikako više od mene.” Poslije smrti Ante Starčevića 29. Veljače 1896. Vodstvo njegove stranke je palo na Dra Franka, ali ideologija njezina ostala je na Kumičiću, bio je on neko vrijeme i predsjednik stranke, ali ideolog uvijek do smrti! U razgovoru Kumičić je bio veseo, duhovit, znao je raspoložiti društvo, a da nikad iz njegovih ustiju nije pala jedna neslana riječ, fraza ili aluzija. Među njegovim najranije zagrebačke prijatelje i drugove spadao je slikar Quiguerez. Iz njihova međusobnog razgovora nastala je slika “Kosovka djevojka”. Quiguerez je naslikao Kumičiću u onom kosovskom Orloviću Pavlu, kojega Kosovka djevojka napaja crvenikom venom i pere hlađanom vodicom iz dvaju zlatnih kondira. Kao mlad professor bio je često pozivan u najotmenije zagrebačke obitelji. Ti pozivi su mu služili za pobliže upoznavanje ljudi i prilika u zagrebačkom društvu. Premda je Kumičić bio fizički jake konstrukcije, ipak je zadobio, prigodom bosanske okupacije, jak reumatizam, od kojeg se svake godine liječio, ali nikada posve izliječio. Nekoliko godina prije smrti reumatični bolovi pojačaše pa se je tužio, dag a boli oko srca. Po strogoj liječničkoj odredbi odputovao je na Stjepanje u Dalmaciju, k prijatelju župniku Ivanu Bojaniću u Komiži na Visu, gdje se pod blažim podnebljem lijepo oporavljao. Kod prijatelja Bojanića ostao je liječničkoj odredbi odputovao je na Stjepanje u Dalmaciju, k prijatelju župniku Ivanu Bojaniću u Komiži na Visu, gdje se pod blažim podnebljem lijepo oporavljao. Kod prijatelja Bojanića ostao je punih deset tjedana, a tada se preko Rijeke povratio u Zagreb. Nastali su proljetni dani, sve češće je izlazio i počeo raditi. Kako nikad nije znao štediti svojih sila, previše je izlazio, pratio dnevno događanje, o svemu je živo raspravljao s prijateljima, što ga je silno uzrujavalo. Nu on je slutio, da se približava zadnji čas, pa je dao pozvati k sebi. Brixy-a da ga naredi s Bogom. I kad je posljednju kršćansku utjehu primio, rezignirano uze ruku starijeg sina Tomice i melankolično mu reče:” Lijepo je umrijeti, ali je još ljepše živjeti!” Posljednji izraz prirodnog nagona za život! U svanuće dne 13. svibnja 1904., u petak, preselio se u bolji život – žrtva uzvišena žrtva svojih načela! Iza Kumičićeve smrti ostadoše njegova udova Marija, rođena Maršić, i dvoje neopskrbljene djece: Tomica i Jurica. Sve troje su živjeli u Zagrebu. Dva sina pstadoše dva odvetnika uvažena i štovana, a sve troje su se bavili literarnim radom. Gđa Marija Kumičić, još za živa muža, stekla je ime i prezime u književnom svijetu. Stariji sin Dr. Tomo, koji je bio neoženjen, živio je sa svojom majkom, bavio se intezivnije i naukom i književnim radom. Tomu posvećuje cjelokupno vrijeme, koje mu preostaje od profesionalnog rada. Izdao je lijepih radova iz područja grčke mitologije i napisao romana iz poratnog socijalnog života, u velike se približava i formom i sadržajem školi svoga pokopjnog oca. Kumičiću je bila domovina sve, nije samo jednom rekao: “I vrag je pametan i uman. Ali umovi ne stvoriše naroda, nego veliki sjajni značajevi. Vjerujte, otačbina ne traži od nas drugo, nego da svaki sačuva neokaljan svoj značaj. Stoga je uvijek govorio jedno te isto: “S v e z a o b r a z, a o b r a z n i z a š t o”. Bibliografija kojom se je pisac služio pri izradi ove monografije prof. Kerubin Šegvić jest nezaboravni lični dodir sa pokojnikom. Dugi intimni razgovori koje sam pokušao skratiti a da se ne izgubi smisao, tako da sam obuhvatio samo aktuelna pitanja o politici i narodnosti hrvatskoj, o povijesti i književnosti, o prošlosti i budućnosti, o vjeri i znanosti, o književnosti i umjetnosti o njegovim ličnim, ugodnim i neugodnim doživljajima otvorili su piscu njegovu dušu i njegovo srce, a poslije 109. godina njegove smrti oni razgovori nisu izblijedili, nego rekao bih kasnijim događajima rasvjetljeni, a ponovnim čitanjem njegovih pisama posve su oživljeni. Napomena pri čitanju ovoga štiva moram da kažem, da je Kumičićev prijatelj Ernesto poginuo ispod zidina Starog grada Ključa, više kuće Šerifa Medića-Šere, gdje ima groblje Austro-ugarski vojnika. Poginuo je uoči Katoličkog blagdana Male gospe, sedmi na osmi rujan, koju slave Hrvati u Ključu. Ernestova supruga Sofija je rodila sina, a da ga Ernesto nije ni vidio. Kada je dobio pismo od oca, da mu je Bog dao sinčića, čila i zdrava, ali da njegova odsutnost pomućuje svu radost Sofijinu. Dok smo podticali oganj oko naše kokošine, čitasmo pisma i razgovarasmo se o svojih obiteljih. Ernesto se smijao i plakao od radosti, te govorio mi kako bi dao po svieta da uzmogne vidjeti svoje mile i cjelivati sinčića i svoju ženicu. Dok je Ernesto čitao pismo u susjednoj kući začuo se bolan, očajan krik, kao da je vrisnula žena. Skočismo preko praga i uletimo u sobu, odakle se čuo onaj vrisak. U sobi, udobno uređenoj, ležala je mlada žena; u prvi se mah opažalo, da je bolestna. Do nje bijaše djetešce, a u uglu sobe vitka djevojka, crnokosa, predivna struka. Lice joj nismo mogli vidjeti, jer ga je bila utisla u kut među dva zida. U sobi bijaše i jedan pionir, koji je bio pripit. Ernesto ga upita, tko je ono vrisnuo, a on mu reče, kako je primio djevojku za ramena i da ju je htio okrenuti prema sebi, da joj uzmogne vidjeti krasno lice, a djevojka se ludo prestrašila. Ernesto ga zgrabi za vrat, prigne ga, pa ga sune preko praga. Ona bolestna žena pogledavaše nas u čudu. Zar si bolestna, upita Ernesto. Kako vidiš, slegne ramenima. A što ti je ova djevojka, sestra. Djevojka se zabila u onaj kut. Jeli ovo djete tvoje, upita Ernesto bolestnicu. Moje kimnu ona i uperi u njega velike crne oči, a glas joj zamnie osobitom nježnosti. Ernesto podigne diete, a majka se prepane, nu zatim se umiri videći Ernestov posmjeh. Diete mu upiraše svoje krasne dundaste nožice u prsa i gledaše ga začuđeno. Bilo je liepo, rumeno i zdravo, u čistoj košuljici, pravi angjelak. Crna i ruda kosa laštila mu se na suncu, a neprestano tapaše nožicami. Na Ernestovu licu sievalo je blaženstvo. On i dijete bijahu u okviru otvorena prozorčića, na kojem nije bilo rešetke, kao što to biva na gospodskim muhamedanskih kućah. U sobici lepršao ugodan hladak kroz prozor vidjela se zelena šuma na bližnjem obronku, a u daljini crtahu se na sjajnom nebu glavice planina. Sve se to kupalo u sunčanom svietlu. U toj krasnoj slici, baš u sredini, bijahu glave i Ernestova i onoga dieteta. Ernesto bijaše ganut, na svaku crtu njegova krasnoga lica navirala je sreća i dobrota. U sobi bila nastala tišina, a ona uzorita djevojka okrenula se za hip iz svoga kuta, i meni se činilo, kano da je soba prosinula sjajem njenih velelepnih crnih očiju, koje se bijahu širom otvorile, pa naglo sklopile. Sve ove liepe snove kako će držati Ernesto ovako i svoga sina, smrt je jednim mahom presjekla. Kako rekoh, jecao sam i drhtao, s druge strane osjećam kao neku prazninu; boli me, što sam se rastao s Ernestom. Na vašoj nadgrobnoj ploči Ernesto bit će urezana pohvala, a na mojoj, siguran sam, čitat će se urezana pohvala, odrasao, sa mnogim slabostima, sačuvao sam uvijek svoje pero neokaljano od laži. Obradio i napisao Vinko Blažević P O D P U Š K O M Jednogodišnji dobrovoljac! – Zar mu je dobri Bog pamet pomutio, da se je dobrovoljno upisao u vojsku pa još za “kraj”!? Tako su se čudili mornari i seljaci u mojem rodnom mjestu, koje se sa silne klisure odsieva u divnom moru. Načelnik razjasnijo ljudem, da dobrovoljci ne služe dobrovoljno, nego da je tomu ovako: ne ćeš li, da ti odsječemo ruku, a ti dopusti, da ti odsječemo prst. To znači: svako voli nositi pušku jednu godinu nego li tri. Dobrovoljci nisu dakle dobrovoljci. Često biva na svietu, da se kaže bobu pop, a popu bob; često krstimo ljude i stvari nazivom, koji im ne patri. Ima presvietlih, na kojih je mnogo hrđe; ima preuzvišenih, koji su veoma nizki. Mnogi jednogodišnji dobrovoljac dobro osjeća, da nije ni jednodnevni dobrovoljac, ali ga okrstiše tim naslovom valjda u nadi, da će mu to laskati, te potaknuti ga na slavne čine. Htjelo mu se valjda reći: eto ti se ne bojiš puške, ti dobro znaš, da bi mogao planuti rat, pa si ipak dobrovoljno stupio u vojsku, s toga čast tebi, junački sine! Jas am nedobrovoljno odslužio svoju “dobrovoljnu” godinu u Zagrebu. Ostala mi je u ugodnoj uspomeni, jer sam se tada upoznao s prekrasnom okolinom glavnoga grada Hrvatske. U školi dobrovoljaca bio sam samo nekoliko dana, pa me bacilo k satniji. Nisam stanovao u kasarni. Reglement nije me zanimao; jag a ne bih bio čitao, ma da nije bilo nijedne druge knjige na svijetu. Čekao bih bio, da se koja dotiska. Kapetan bijaše sa mnom veoma ljubazan. Imao je gospodarstvo u Novoj Vesi. Da mi dokaže svoju naklonost, poveo me jednom na sajmište, it u je kupio jedna kola siena, a ja sam pratio ta kola u Novu Ves, da pokažem seljaku stan g. Kapetana. Stražmeštar bio mi “prijateljem”. Volio sam podučavati ga francuski jezik, nego li na muštru. Na straži bio sam samo jedanput, od podne pa do treće ure, kad stižu novine u kavane. Bijah poručio stražmeštru da mi šalje zamjenika, komu da ću dati svoju pušku i telećak. Meni bilo dosta lijepo kod satnije, a oni drugi mučili se u školi.Nisam imao volje za vojnički stališ, a ipak rado čitam opise velikih bitaka kao što su Solferino i Sadova. Znao sam samo marširati. Jednom smo defilirali na Zrinjevcu, a general mi poviknuo:-tako se maršira! Gospoja toga generala rado se sklizala na ledu. Jai još jedan dobrovoljac često smo ju vodili, svaki za jednu ruku, da ne opane. Mi ju podučavasmo u tom sportu. Viši častnici bili su uvjek uljudni i ljubazni. Neki poručnik u pričuvi,sitan,bljed,malih sivih očiju i tupa pogleda ,izgrdio me je jednom u Ilici, jer da ga nisam u redu pozdravio. Bio sam više puta u zatvoru. Jednom nisam smio iz kasarne deset dana ,jer sam pomagao drugim zviždati nekoga tenora u kazalištu. Drugi put sjedio sam dva tjedna. Vježbasmo se tamo dalje od Maksimira,a ja bio vedette na jednom izbrešku. Bilo mi vruće, pa se oslobodih telećaka i ovratnika, legoh u travu i zapalih smotku. Ležim ja i gledam u nebo kroz zelene grane hrasta,kad eto ti onog generala na konju. Upita me što radim. Skočim na noge i odvrnem: Da ja znam, što ovdje radim, bio bih najpametniji čovijek na svijetu. General se osmijehnuo u prvi mah,a onda se namrgodio i rekao mi: Vi ležite, a trebalo bi da pazite na neprijatelja. Tamo morate gledati na onaj brežuljak preko doline. Stadoh gledati neprijatelja:na onom brežuljku okapahu seljakinje kukuruz. Sutra dan javio mi kapetan, da moram ostati dva tjedna u kasarni po nalogu g. generala . Koga ste biesa učinili? upita me. Ispričah mu sve i zaključih: Da je u istinu bio neprijatelj na drugoj strain doline,ne bih ja bio pušio. Kapetan kimnu i reče: To vam vjerujem.Na svršetku godine trebalo je k ispitu. Nisam još imao ni jedne zvijezde pod bradom. Kapetan me molio, da mudro odgovaram, pa da ću postati častnikom, a to da je vrlo ljepo . Predsjednik povjerenstva neki major uze da me ispitujr. Prvo i jedino pitanje bijaše, da li znam čistiti pušku i kako se zovu svi njezini dijelovi. Odgovorih ,da mi pušku čisti jedan vojnik. Kehrt euch! Marsch hinaus! Prodere se na mene major. Ostah baka i bijah sretan. Kad se dočepah zlatne slobode,kad se preobukoh , bilo mi kao da sam se preporodio. Iz Zagreba otiđoh žalostna srca,tako mi bijaše omilio. Danas sam posjednik ratne kolajne. Već ju imam mnogo godina,a još je posve nova, žuta, kao da sam ju jučer dobio. Ja kitim svoja prsa samo poljskim cvijećem. I. Godine 1878. Bio sam u Beču. Jedne večeri stupim u sobu i opazim nekakav papir na stolu. Čitam. Zovu me k pukovniji. Sjutra dan zavučem se u vagon. Putujem cieli dan i cielu noć. U zoru se probudih i spazih nasuprot sebi mlada, crnomanjasta čovjeka. Nešto se zamislio, puši i gleda u staklo prozorčića. Do njega sjedi krasna, mlada žena. Položila mu glavu na rame, te se čini, da tvrdo spava. Vagon se ziblje, liepa se glava trese. Lice joj je bliedo, sumorno, nujno. Klobuk, omotan modrom koprenom, spuznuo, joj na rame, plava joj je kosa u neredu, dva-tri prama spustiše se na bielo i uznoeno čelo. Jedna joj ruka visi u napust, a drugu je položila na koljeno onoga gospodina. Vlak je jurio među kršem. Izvadim smotku iz žepa, a onaj mi gospodin ponudi ognja, nehajno, kimnuv glavom. Malo za tim upita me, kamo putujem. Kazah mu, da idem k pukovniji. On mi reče, da je i njega pozvalo k istoj pukovniji. Stanemo razgovarati. On mi kazivaše, da je knjigovođa u nekom novčanom zavodu, da se vraća iz Ljubljane, gdje je posjetio rodbinu svoje žene. Razgovarasmo se talijanskim jezikom. Saznah, da mu je otac Dalmatinac. Jas am se rodio u Trstu, ali govorim “slavno”-reče mi. Njegova se žena probudi i upita ga: Ernesto jeli blizu more? Jest. Ti si malo spavala. Sofijo, boli te još glava? Bolje mi je-uzdahne krasna gospoja. Ernesto me s njom upozna, i reče joj, da ću i ja u Bosnu. Gospoja se snuždila, čim je čula tu rieč. Još nismo ni osam mjeseci vjenčani, pa treba da se...-ne svrši Ernesto, a ona ga tužno pogleda. U njenih se veliki plavih očijuh blistahu suze. Bijaše krasan srpanjski dan. U noći je kišilo, magla se dizala iz dolina i ponikva. Vlak naglo preleti veliki zavoj, zaokrene na okuku, veličajan prizor pukne nam pred očima: sunce ogranulo,veliko se more prostrlo prama jugu, iskri i svjetluca se u sunčanom žaru. Jedra se biele u daljini, sjajnomodroj. Dođosmo k pukovniji. Bila silna vrućina, strašna omara. Ciele se dane vježbasmo u velikom dvorištu kasarne. Pukovniji pridolazili su vojnici. Bili su to većim dielom gorani. Opanci sui m poderani, modre hlače otrcane, crvene kape zamazane. Kršni su ti momci, crni, rutavi, ali nespretni u novom odielu, inate se o svaku tricu, psuju se, da ti se koža ježi. To su pričuvnici u onoj pukovniji. Ernesto i ja bili smo u istoj četi. U malo se sprijateljismo. Dva sam puta bio kod njega na večeri. Njegova majka jadikovaše, a otac se na nju ljutio. Ernestov brat bijaše činovnik. Kad je Ernesto otišao u Bosnu, bio sam na kolodvoru. Sila svieta. Sofija se tresla od boli pred vratima vagona. Vlak bio natrpan jednom četom. Izprva mišljah, da me ne će poslati u Bosnu, jer mi to obećivahu neki častnici, ali se prevarih u svojoj nadi. Prije odlazka posjetih obitelj Ernestovu. Sofija plakaše.- Pozdravite ga neka se čuva, i recite mu, ako se sastanete, das mo se mi smirili-govorio mi njegov otac. Bilo je u večer, kad krenusmo, stotina momaka, na kolodvor. Vodio nas u Bosnu jedan poručnik. Sjedosmo u vagone, sve čovjek do čovjeka. Jurimo nad obalom, u vagone, silan dim od duhana, u slabom sjaju svjetiljke sjaje se puške i boce, podrhtuje remenje, telećaci se tresu. Sjedim uz prozor i gledam more. Duva slaba bura, valovi se pjene na mjesečini, a južnim se nebom zategli sivi oblaci. Ne mogu skinuti očiju sa one divne pučine, silni se prostori tamo razmiču, svježe povjetarce nanosi miris mora na palubu parobroda, komu se dim vitla tamo u daljini, a oko mene sve tiesno i zadušljivo. Oblaci su prikrili mjesec, još je mrva razgale, još se vidi pjena na valovih, ali je vlak već na zavoju, i eto sakrilo se divno more, uz vagon uzmiče onaj sivi krš, letimo iz prokopa u prokop, gudure se crne, goli se bregovi nestalno crtaju na mrkom nebu. Stisnem se u svojem kutu, nevesele me salete misli. Sljedeći dan u predvečerje stignem na zagrebački kolodvor. Tuj umolim poručnika, neka mi dozvoli, da se prošećem gradom. –Imate dva sata vremena-reče mi. Zaboravim na sve jade, pa bjež u grad. Trčim iz ulice u ulicu, s trga na trg, pa na šetalište Gornjega grada, sve promatram, sve me veseli, sretan sam. Četiri godine nije me bilo u Zagrebu, a često sam mislio na njega u tuđini. Dižu se nove kuće, krasne palače me presenećuju, sve me zanima, svemu se radujem, svako me mjesto sjeća na nešto ugodna. Hvata se suton, svjež zrak pšuni ulice; na Zrinjevcu šeće sviet; pred njima svako diete, njihov sinčić, a oni mu se smiju srdačno. Tu sam gospoju poznavao kao djevojku, zabavljao sam se s njom na plesovih, bila je mila i ljubezna. Sad opazim gospojicu uvehla lica, i čudim se, što još s majkom šeće. Bilo je više takovih. I mnogi znanci stisnuše mi ruku. Pred kavanami sjedio je siet, na otvorenih prozorih bilo je krasnih glavica, u nekih kućah gorile su već svieće, obitelji se sakupljahu kod večere, na ulicu čuli su se djetinji povici, smieh, svud sreća i zadovoljstvo, a mene bila obuzela tjeskoba, sjetiv se vagona, telećaka i pušaka. Dulje vremena stajah na uglu u Ilici, kuda se ide u Mesničku ulicu, pa u Tuškanac. Nikako se nisam mogao odatle odtrgnuti, kao das am bio ukopan. Iz Tuškanca duvalo je povjetarce, blago i lagodno, na guste zapuhe. Onaj svježi miris bio mi poznat i sjećao me... ne bih ni sam znao na što. S težkim se srcem uputih na kolodvor. U noći stigosmo u Sisak. Kiša je lievala kao da se je nebo prolomilo. Spavao sam na slami. Ranim jutrom odputovasmo parobrodom. Kapetan na toj lađi bio Primorac i pozvao me u sobu. Tu ju bilo nekoliko častnika, a jedan me poručnik napao: - Što tražite ovdje? Marš na palubu! Kapetan lađe stao me braniti, veleći, das am mu rođak, a napokon reče poručniku: Ovdje sam ja gospodar! Gotovo da se ne posvadiše radi mene. Jas am ručao s kapetanom, sjedio sam uz njega, a to bijaše zazorno nekojim častnikom, koji su objedovali kod istog stola. Onaj poručnik, saznav, das am bio u jednogodišnji dobrovoljac, bio kašnje sa mnom ljubezan. Dan bijaše vedar i vruć. Sa palube promatrao sam obale Save, sela, šume, i guske našega ženijalnoga N. Mašića. U večer prispjesmo u Staru Gradišku, a trebalo nam hodati više od po sata do nekog sela, gdje prenoćismo, razštrkani po seljačkih kućah. Nikada ne ću zaboraviti, kako nas je lijepo pogostio, trojicu vojnika i mene, imućan graničar, kršna ljudeskara. Do kasne noći kazivaše nam svoje doživljaje u Italiji. Bio je straž meštar. Sljedeći dan oko pet po podne pređosmo Savu, stupismo na Bosansko tlo u Bosanskoj Gradiški. Nad obalom Save stoji mrka tvrđavica, koju je bio osvojio Laudon god. 1789. Pođosmo glavnom ulicom varoši. Sviet bio je već navikao, da gleda našu vojsku, pa se nije osvrtao na nas. Trgovci sjedili su u svojih dučančićih i sisali čibuk. Vidio sam liepih ženskih lica. U malo se izverugasmo iz te varoši i padosmo na veliko polje Lievčanice. Sunce se bilo primaklo glavicam Prosare planine, prama iztoku sterala se nizina, kojom protiče Vrbas, a na obzorju dizale se gomile oblaka, ožarenih suncem. Bili smo u bosanskoj Posavini, predjelu tužnom i pustom. Hodasmo izrovanom cestom, što se vuče među grabami i nasipi; desno i lievo sterile se silne kaljužine, u kojih se odsievalo crvenkasto nebo. Kad se mrak stao hvatati, bilo se naoblačilo, a malo za tim stalo kišiti, daleko pred nama. Ona ploha kiše dizala pred nama kao ogroman zid, zatvarajući nam ulaz u Bosnu. Munje prosiecahu oblak, već se čula mukla tutnjavina. Oko nas sve tiho i pusto. Stupali smo i šutjeli. Kad zanoći, dunu nam u lice hladan vjetar, a onda stade lievati kiša. Kamo, kuda? Mrak, ne vidiš prsta pred očima. Sjedosmo uz cestu, pa čekasmo, da se oluja iztutnji. Pokisosmo do kože. Oko po noći razvedrilo se, nad Motajicom planinom izvalio se pun mjesec. Gazimo blato, upadamo do koljena u kaljuže; jedni psuju, drugi se grde, a nitko Boga ne moli. Već se momci umorili, kad banusmo pred jedan han, krčmu. Tu se malko okriepismo. U hanu bio mlad Bošnjak, Muhamedanac. Bio je kirijaš. Jedan momak šalio se s njim; dao mu pušku, pa htio dag a “muštra”. Mladić se kiselo smiešio, ali su mu oči sievale od pritajena biesa. Bio je stasit i čvrst kao dren. Momci ga obkolili i smijali se, misleći, dag a veseli ta šala. Kad ga opstaviše na miru, umakne iz sobe, škripnu zubi, skoči na svoja kola, pa udri konje kao da je pomahnitao. I opet se vučemo blatnom cestom, primičemo se k brežuljkom. Na desno nam je prigorje planine Krnji, a na lijevo dižu se vrhunci Devetine u golubinjem svietlu. Polje se suzuje. U malo stigosmo u šumovite dolove, pa sad uz brdo, sad niz brdo osvanusmo na banjalučkom polju. Trideset munara kupalo se već u suncu, kube džamija ožarile su se, krasna Osmača planina, što se diže iza prostrane varoši, crtala se na rumenom nebu. Sila vojske pristala to polje pred Banja Lukom. Kad to opazih, odmah mi sune u glavu misao: “grof Andraši nije istine govorio, kad je rekao, da će poslati u Bosnu samo dvije satnije sa glasbom.” Tu nađosmo i našu pukovniju. Još nas isti dan uvrstiše u razne satnije, da ih podpune. Mene uvrstiše u satniju, u kojoj je bio i Ernesto. Dugo se razgovarasmo o njegovoj obitelji. Prve su mu rieči bile: Kako je mojoj Sofiji?- i suze mu se izviše na oči. Dobro-odvratih ja. – Još nisi tata, no bit ćeš za koji dan. Znam; jučer sam dobio njezino pismo-kimne i tužno se nasmieši. U večer reče stražmeštar satniji, neka se priredi odmah, jer da ćemo dalje. Naš je stražmeštar bio zanatom brijač. Visok, plavokos, golobrad, velike glave; uviek je zadirkivao u ljude, sad je htio, da se to učini, a za čas zahtievao nešto, česa bi se opet okanio, te vikao i ljutio se bez razloga. Lice mu bilo bliedo i puno nabora, a nije mu se navršila ni trideseta. Neprestano se hvalisao i junačio. Zapovjednik satnije bio omašan čovjek, visok, koščat, plavokos, ohol, oštar i mrk. U suton krenusmo iz tabora. Ernesto i ja iđasmo zajedno.
Posted on: Sat, 21 Sep 2013 18:50:07 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015