Splitski “purger“ Vedran Staničić izlaže na Palmižani NA KRILIMA MAŠTE Nikako nisam želio pokazati ženu samo kao puki splet oblina. Zbog toga toliko buhtlice iritiraju muški rod. Muškarce buni taj slobodni neosvojiv izričaj ženskog svijeta, kojim ne samo ne mogu vladati, već ironizira njihovu kroz čitavu povijest ugrabljenu dominatnu ulogu. “Moje puce, moje buhtlice, moje anđelice, moje astro puce. Bujne, poželjne, putene, samozadovoljavajuće, same sebi dostatne. U svom svijetu, bez muškaraca, potpuno smirene i zadovoljne. Djedovi bi ludili, očevi se bunili. Mi, mladi, pomireni smo ulogom voajera. Plodove moje uzavrele i raspojasane mašte pretvaram u opipljive male figurine žena koje žive i uživaju svoj život i sreću i bez nas. Tako ih barem mogu držati čvrsto u ruci, a ponekad ih jednostavno zatvorim u krletku.“ Tako umjetnik Vedran Staničić. Likovni kritičar Marijan Grakalić piše: “Bogatstvo oblina predstavlja se kao čitava ikonografija ženske putenosti u skulpturama lutkama Vedrana Staničića (1974). Bez ikakvog kompleksa žensko tijelo izražajnih oblina nadograđuje se ovdje s ponekim simboliziranim detaljem, bojom ili gestom što doprinosi osjećanju stvarne i zamišljene utjelovljenosti erosa. Tjelesnost neodvojiva od erotičnosti izražava se kao ovjereni motiv i mašte i čežnje jer bez tijela nema niti ljubavi. Odmaknuto od klišeja, zaigrano i suvremeno, redaju se prikazi koji u sebi stapaju arhetipsko nasljeđe i ikone modernog svijeta. Na taj način žena iz forme gotovo mitskog obola velike majke na što ovdje asocijativno upućuje forma skulpture, postaje oslobođena predodređenosti i otvorena za to da sve svoje izvorne ženske atribute predstavi i kao dio igre i zabave, veselja i životne radosti. Emancipiranje od nužnosti ne smanjuje već oplođuje estetiku erotičnosti i zavodljivost, a poneko zrnce karikaturalnosti samo dodaje konkretnu uvjerljivost cijeloj tom kiparskom orgazmičkom apostrofu besramno usmjerenom kontra klasičnih ograda i malograđanskih vizura. Gledajući ove radove vidljiva je u njima i osobna prisega autora prema dubokom doživljaju konstrukcije onog lascivnog ali i onog nježnog i neponovljivog u ženskom tijelu. Tako ono što je inače nevidljivo ili prikriveno, zadobiva formu i obujam, pršti putenošću i ljepotom, mami u svijet koji je nesputan i odmaknut od ikakvog kanona tjelesne hladnoće. Paradigma vedrine osnovna je poruka i razrješenje koju donosi Vedran Staničić svojim lutkama. Odmaknuto od pomodnih ideala ili nametnutih propisa anoreksične ljepote, koja time dakako ne prestaje biti lijepom, zanimljivom i čeznutljivom, zbiva se punoća doživljaja koji nije konzumnog već izvornog i bogatog izraza.Dodir tijela ovdje je i čežnja i skerca, prag iskona i šala koja nadstvarno mami osmijeh. U svijetu u kojemu je sve i svatko zakinut, u kojem je nestašica duha uobičajeno stanje, ove su figure veselje i svojevrsna nadoknada neimaštini. Povratak obilja očit je, dakako, ponajprije u nezaboravnim i nezaobilaznim oblinama.” Buhtlice – naziva ih umjetnik, po kolaču nabujalog tijesta, koji toliko buja, da misliš da će tijesto od bujnosti svakog trenutka prsnuti. U naslonjaču “Chiel moments” je djevojka prebujala sjedište, “Ptičica” se poput rijeke razlila, sva bibajuća leži buhtlica “Sanjarenje”…. Upravo ih raspakiravam na stolu galerije.. Grupi muškaraca zaustavlja se na njima pogled. Pa na “Flički”, bijele, izblajhane kose, s fetišnim crnim čarapama, noga visoko u zraku koje otkrivaju tajnovitu špiljicu. Tu je i bjeloputa ležeća “Banana split”, koja međunožjem duboko stišće bananu. Pogledi su još uznemireniji kod “Mažoretkinje” kojoj paradni štap služi i drugačijim aktivnostima, a sleđeni kod ”Šeherezade”, zapravo bismo je mogli nazvati Kleopatrom, koja se potpuno predano zabavlja sama sa zmijom. Žene u grupi smiju se zaprepaštenim pogledima muškaraca. Što ste se toliko uštogljili, a “Eva na akciji“, što svojim golim tijelom prodaje jabuke – to vas ne smeta. Kao i tisuće drugih reklama koje ženu svode na seksualni objekt i njeno razgolićeno tijelo vulgarno nudi Gavrilović salamu ili automobilske gume, i štošta i svašta drugo… Malo kiselo, malo ironično, malo s dozom zavisti što se ženski svijet javno osamostalio i ostvario svoje cjelovite svijetove sa i bez muškaraca, ne samo na polju intime, mladi umjetnik na krilima mašte stvara svoje buhtlice, koje lako pronalaze svoje ljubitelje pa su danas dio brojnih zapaženih kolekcija. “U svom radu polazim od arhetipske slike žene, a arhetipska slika žene jest žena - s oblinama. Osim toga, kiparski gledano, skulptura jest umjetnost čvrste, oble forme, koju bi ljudi poželjeli dodirnuti, o b g r l i t i, a ne nabosti se na štapić. Prvu sam buhtlicu napravio već na splitskoj akademiji nastojeći reinkarnirati prapovijevijesnu figuricu plodnosti. Međutim tek sam nakon deset godina, došavši u Zagreb i oduševljen bogatim likovnim životom metropole, odlučio sam izgraditii čitav ciklus, koji još nisam zaokružio. Mnoge mi ideje dolaze od razgovora s ljudima. Doista slušam ljude kad govore i često me neka riječ trgne i motivira. Mnogo čitam. Iza svake “zafrkancije” dobro je promišljeni projekt. Nikako nisam želio pokazati ženu samo kao puki splet oblina. Zbog toga toliko buhtlice intrigiraju muški rod. Muškarce buni taj slobodni neosvojiv izričaj ženskog svijeta, kojim ne samo ne mogu vladati, već ironizira njihovu povijesnu ugrabljenu ulogu. Ili ih toliko negira kao nepotrebne ili dosadne voajere, da ih žene, buhtlice, ni ne zamjećuju niti im smetaju u njihovu bavljenu samima sa sobom. Čitale li, sanjarile, sunčale se ili prepuštale samouživanju. Na izložbi na Palmižani Vedran Staničić po prvi puta uz svoje “buhtlice” prikazuje i reljefe – tema je također žensko tijelo, ali forma je postala pročišćena, gotovo apstraktna. Novi ciklus nazvao je Candy poput crnih i ružičastih bombona.
Posted on: Sun, 09 Jun 2013 15:11:33 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015