TIN UJEVIĆ KAO BJESOMUČNI NACIONALIST: Kupio sam u Beogradu knjigu o Gavrilu Principu (Ratko Parežanin, stari emigrant, objavio ju je još 1974.). Sad je aktualna zbog godišnjice atentata 2014. pa knjigu reprintira SKZ. Nisam znao da su mladobosanci do te mjere bili jugoslavenski orijentirani - Hrvata je među njima bilo koliko i Srba, a potekli su iz mostarske gimnazije - poslije Freidjungova procesa, za koji se jedno sto godina mislilo da je bio montiran, a danas više tako baš ne izgleda (čak sam čuo neka svjedočanstvo praktično iz prve ruke, da je optužni materijal bio autentičan). U kniiz se opisuju pijemonteški krugovi (oko beogradskog lista Pijemont) te citira uz ostale slične jugonacionalističke tirade i ovaj pasus iz članka Tina Ujevića iz 1913. (polemika s frankovačkim sarajevskim Hrvatskim dnevnikom): Krivo im je što sam Srbohrvat. Stvar čudna kod ljudi koji priznaju jedinstvo Hrvta i Sloveneaca da neće da priznaju jedinstvo Hrvata i Srba... Svaki Srbin, srpskohrvatski nacionalista, nama je sto po sto puta bolji Hrvat od hrvatskog pravaša. Jer to jednom već treba upamtiti: da se ne sastoji hrvatstvo u isticanju samoga hrvatskog imena i ou buncanju o velikoj (u stvari vrlo, vrlo malenoj Hrvatskoj). Pravaši, Hrvati i Slovenci, koje god vjere bili i u kojoj god provinciji živjeli jesu više nego braća: jedan jedinstven narod, jedan i nerazdjeljiv, koji ima da ostvari jednu jedinstvenu narodnu kulturu i zajedničku nezavisnu budućnost... Donekle je bio u pravu kako su pokazali budući događaji, ali ne do kraja, kako su pokazali događaji koji su poslije toga uslijedili. Austroslavensko jugoslavenstvo u k. u. k. granicama pokušala je preko svojih kancelarija realizirati blagopočivša Austro-Ugarska, ali to na žalost nije uspjelo sve do ove godine (samo što sad to razaraju ovi vladini da ne velim mladokurci koji ulaze u sukob s Bruxellesom. Pijemonteško ujedinjenje zagovarala je ruska ekspozitura u Beogradu. No, Mladu Bosnu sačinjavali su revolucionarni idealisti, poput Principa i Hrvata Jukića (atentatora na bana Cuvaja)... Ovo pak s Ujevićem zanimljivo mi je jer pokazuje da je i on bio (i do kraja života je mislim ostao) Jugoslaven, kao i Andrić koji je bio antikomunist, te Krleža, koji je bio komunist. Zbilja je teško stvoriti nov nacionalni identitet kad svu književnost i sva tri najvažnija književnika koje imaš, moraš ostaviti u prošlosti i na drugoj strani velike razdjelnice... Što ti onda ostane od književnog jezika? Imamo još Matoša, ali to je već duboka jezična prošlost... I on je, uostalom, živo uglavnom u Beogradu - u Zagrebu samo do svoje dvadesete i onda još posljednjih šest godina do smrti (1908 - 1914), a sve ostalo na relaciji Pariz - Beograd. U Beogradu je napisao većinu djela. Sad sam ondje negdje vidio njegovu sliku u učenom kafanskom društvu (s Jankom Veselinovićem, najvećim prijateljem i pokroviteljem). Znam da je dobivao neki novac od beogradskog presbiroa (što bi danas rekli: od Službe). Imamo li kojeg zaista značajnog hrvatskog pisca iz Zagreba i Hrvatske u cijelom 20. stoljeću? Prema wikipediji našao sam Š. K. Đalskoga i R. Marinkovića, ako su to bili veliki pisci. Čak je i Jergović iz Sarajeva, doseljen na Vukomeričke gorice. Pjesnike tu ne računam, meni su pjesme u odnosu na prozu kao reklame u odnosu na igrane filmove.
Posted on: Fri, 06 Dec 2013 17:02:16 +0000