Uspon Turske i drugih islamskih zemalja garancija je da se genocid neće ponoviti Saturday, 13 July 2013 23:59 Uspon Turske i drugih islamskih zemalja garancija je da se genocid neće ponoviti отдых в Альпах Joomla 3.5 Mujeeb Khan djeluje na Fakultetu političkih nauka na Kalifornijskom univerzitetu Berkeley. Porijeklom je iz Indije, ali je još kao dijete s roditeljima doselio u SAD. Opsežno se bavi istraživanjem i pisanjem o genocidu nad Bošnjacima i ratu u Bosni i Hercegovini, a tokom ratnog perioda bio je uključen u lobiranje za odbranu BiH u SAD, Turskoj, Bliskom Istoku... Trenutno u BiH istražuje korijene i porijeklo genocida koje počinjen nad Bošnjacima u periodu 1992-1995. Mujeeb Khan autor je nekoliko radova o ovoj temi, a jedan od posljednjih objavljen je u knjizi “War & Diplomcy. The Russo-Turkish War 1877-1878 and the Treaty of Berlin” koja je izišla prošle godine u izdanju The University of Utah Press U četvrtak smo obilježili 18. godišnjicu genocida u Srebrenici. Gdje Vi, kao naučnik koji se bavi ovim pitanjem, pronalazite uzroke genocida nad Bošnjacima u periodu 1992–1995. godine, te kako je međunarodna zajednica mogla dopustiti da se na pragu 21. stoljeća desi genocid usred Evrope? Morate shvatiti da postoji jedna mitologija, stvorena davno prije događaja koji su počeli 1992. godine. Napisao sam rad o ovoj temi temu u zborniku “Rat i diplomatija: Rusko-turski rat 1877–1878”, koji su uredili Hakan Yavuz i Peter Sluglett, koji govori o problemu porijekla etničkog čišćenja, genocida i humanitarnog intervencionizma u modernoj Evropi i na Bliskom Istoku. Tu sam pokazao da savremeni genocid u Evropi ima svoje početke u programima etničkog čišćenja osmanskih muslimana u okviru rješavanja tzv. “istočnog pitanja” u Bosni, Bugarskoj, Grčkoj i drugim balkanskim zemljama. Ovaj proces etničkog čišćenja osmanskih muslimana kao tuđinaca u Evropi – oni su vještački pretvoreni u strance koji ne pripadaju Evropi – počinje s Prvim srpskim ustankom 1804, nastavlja se u Grčkom ratu za nezavisnost 1821, te u Rusko-turskom ratu 1877–1878. godine. Ono što se dogodilo u Bosni je genocid, ali to nije samo srebrenički genocid. Griješimo kada kažemo tako; možda to jeste zvaničan naziv, ali vi griješite kada prihvatate takvu terminologiju – to je genocid nad Bošnjacima u periodu 1992–1995. Srebrenica je veoma važan dio toga, ali nije samo u Srebrenici počinjen genocid. Cijeli taj rat bio je genocidan. Neki Evropljani, posebno ljudi iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, nastoje se fokusirati samo na Srebrenicu, zato što im to omogućava da okrive samo Karadžića i Mladića, zato što tako mogu reći: “Ovo je jedan slučaj genocida, a drugo nije genocid”, što je nelogično. To je kao kad bismo rekli: “Babin Jar je genocid, a Jevreji koji su ubijeni u Latviji i Litvaniji nije dio tog genocida.” Jeste genocid, to je isto, to je dio istog programa, istog procesa. Ono što je nedvojbeno je da nisu samo Karadžić i Mladić odgovorni za genocid, već su taj genocid organizirale najviše strukture države Srbije. Srbija je odgovorna, Miloševićev režim je odgovoran, a Karadžić i Mladić su samo izvršitelji, njihovi izaslanici koji su imali sav novac, podršku, obuku i ostalo iz Beograda. Tu moramo biti jasni, jer strašno uznemirava to što su oni koji su uz Miloševića bili začetnici genocida upravo oslobođeni u Haagu u jednom vrlo prljavom političkom dogovoru. Jovica Stanišić i Frenki Simatović obučavali su i naoružavali ubice iz “vodova smrti” poput Arkanovih “Tigrova”, “Belih orlova”, šešeljevaca, da izvše genocid. I jasno je – a imamo sudije iz samog Tribunala koji su to otvoreno rekli – da je sudija Meron prekršio etiku i izvršio neuobičajeno jak pritisak na njih da donesu oslobađajuću presudu, zato što ga je brinula mogućnost presedana za izraelske i američke generale i političke i vojne lidere. Znamo kakva je bila uloga Francuske i Britanije – oni su otvoreno podržavali Srbe. Clinton u svojoj knjizi, u intervjuima koje je dao historičaru Bijele kuće Tayloru Branchu, kaže da su Britanci i Francuzi priznali da podržavaju Srbe zato što smatraju da su muslimani “stranci” u Evropi. Američka politika nije bila nužno tako direktna i otvorena, ali se nisu željeli miješati i prikrivali su genocid, što je dalo podstrek Beogradu da u proljeće 1992. godine nastavi s genocidom. CIA je dostavila izvještaj Haagu koji zapravo podržava Stanišića. To je kao kada bi neko pozitivno izvijestio o Himmleru, ili o Göringu – iako Göringova uloga u ubijanju nije bila tako direktna kao Stanišićeva ili Simatovićeva u Bosni. Zato nam mora biti jasno da je ono što se desilo u Bosni bilo unaprijed planirano. Razlog je muslimanski identitet Bošnjaka, koji se u Evropi smatra “tuđinskim”. Srbi su lahko mogli osvojiti Bosnu, imali su vojsku, kontrolirali su JNA. Pitanje glasi: Zašto su onda Srbi počinili genocid? Teritoriju su vrlo brzo osvojili i mogli su samo protjerati ljude. Ako su je htjeli etnički očistiti, mogli su samo potrpati ljude u autobuse i poslati ih nekamo a da ih ne ubijaju, siluju i rade sve što su radili. Zašto su, onda, to učinili? Nema jednostavnog, logičnog, objašnjenja. Da bismo to shvatili, moramo poznavati historiju koju sam vam upravo skicirao. Objašnjenje se mora tražiti u izgradnji identiteta i mitovima da je Evropa kršćanski kontinent, te da je svako ko nije kršćanin “tuđinac” u Evropi. Mislim da je to vrlo moćan trop ili tema koja datira još od inkvizicije u Španiji. U Bosni smo vidjeli mnogo toga što podsjeća na inkviziciju i križarske ratove. To je umnogome ta tradicija, koja je ugrađena i u srpski nacionalni identitet. To je njihov način da se nekako potvrde kao pravi Evropljani, zato što ostali Evropljani gledaju na njih pomalo prezrivo, kao primitivne, nazadne pravoslavce, pa je to bio način da oni naglase: Ne, mi smo branili Evropu, mi se žrtvujemo… Tu dolazimo do kosovskog mita, do toga kako su Srpska pravoslavna crkva i srpski ideolozi koristili Kosovo u 19. stoljeću. A u samom središtu onoga što ja smatram shematskim planom genocida je Njegošev “Gorski vijenac”: sasvim je jasno, cijela ta stvar nije ništa drugo nego plan genocida nad muslimanima, koji su braća Slaveni, pripadnici slavenskih plemena koja su ovdje žive stoljećima. Oni su to znali, ali zato što su primili religiju i kulturu tzv. omraženog neprijatelja – Turaka, mora ih se ili ubiti ili prisilno preobratiti, ali se oni ne mogu prihvatiti niti smiju opstati. I tu je svrha genocida. To je sasvim jasno kada znate da je tokom cijelog rata Karadžić u svom džepu na grudima nosio jednu knjigu – “Gorski vijenac”. Mislim da ne može biti izravnije veze između te ideologije, plana za genocid i genocida koji se stvarno desio u periodu od 1992. do 1995. Ukoliko “istočno pitanje” shvatimo kao pitanje opstanka muslimana u Evropi, možemo li reći da je istočno pitanje aktuelno i danas, s obzirom na to da su muslimani i dalje prisutni u Evropi? To jeste bilo veliko pitanje, ne znam je li i danas, kad je riječ o balkanskim muslimanima, ali je 1990-ih zasigurno bilo. Možda i ne iznenađuje da su Srbi to iskoristili, ponekad vjerujući u to, a često to koristeći u propagandi. Znali su da im mala bosanska država i Bošnjaci nisu nikakva prijetnja, čak i kad bi to oni htjeli biti. Ali šokira koliko je mnogo drugih u Evropi bilo spremno prihvatiti tu ideologiju, tu propagandu – poput Britanaca i Francuza, odnosno francuskog predsjednika Mitteranda i britanskog prmijera John Majora. Njegov kabinet, po bilješkama, oponaša srpsku ideologiju da su bosanski muslimani “tuđinci” u Evropi. Jedan britanski zvaničnik rekao je Clintonu: “Ono što se u Bosni dešava je bolna ali nužna obnova kršćanske Evrope.” Prije samo šest mjeseci navršilo se 100 godina od balkanskih ratova. Pojedini naučnici jugoslavenske ratove 1990-ih nazivaju trećim balkanskim ratom. Je li to posljednji balkanski rat? Nadam se. Velik dio ideologije koja je dovela do balkanskih ratova na srpskoj strani, a ovdje se misli na ideju “Velike Srbije” i Garašaninovo “Načertanija” te smjernice Dobrice Ćosića, Miloševića i ljudi oko oko njega, značajno je utjecao na razvoj događaja. Dakle, to je u biti pokušaj ostvarenja ideje da se konačno dosegnu granice “Velike Srbije”, preko Drine sve do Jadranskog mora, obuhvativši i Kosovo na jugu, da se dovrši proces etničkog čišćenja koji su Srbi započeli u 19. stoljeću, a koji nisu mogli završiti u multietničkoj, multireligijskoj Jugoslaviji. Ali, kad su Tito i Jugoslavija otišli sa scene, pokušali su to učiniti. Mislim li da će biti još balkanskih ratova? Ne znam, nadam se da neće. Nikada se ne smije zanemariti opasnost. Nakon 1945. mnogi su Bošnjaci mislili da se više nikad neće desiti genocid i nisu bili spremni za ono što se dogodilo 1992. Zato mislim da moramo – a bosanski i albanski muslimani u regiji sigurno moraju – biti spremni za takvo nešto. Ali, reći ću vam jedno: ako bi neko pokušao takvo nešto, stvari bi sada bile drugačije. Muslimanski svijet se sada mijenja, imamo demokratske vlasti. Turska se mijenja; to je sada sila u usponu, vrlo moćna, demokratska muslimanska sila. Ako bi bilo ikakvog nagovještaja da će se ovdje zaratiti, Turska bi se ovaj put umiješala. Turska armija bi mogla ozbiljno kazniti srpske ili bilo koje druge snage ovdje u regiji koje hoće okrvaviti ruke muslimanskom krvlju. Platili bi strašnu cijenu. Smjena imperijalnog i nacionalnog muslimanima Balkana donijela je mnoga stradanja. Kako gledate na fenomen nacije u budućnosti svijeta, Evrope, a posebno Balkana? Je li došlo vrijeme za još jednu smjenu? Mislim da ne postoji neki jednostavan odgovor ili jednostavno rješenje za to pitanje, zato što pitanje koje ste postavili naglašava tu sukobljenost, napetost između univerzalnog i pojedinačnog, te između nas i drugih. To je ključno pitanje identiteta, a važno je znati da identitet nije nepromjenljiv, on je kolebljiv i višeslojan. Mi u sebi nosimo mnogo slojeva identiteta i, ovisno o situaciji ili kontekstu, naglašavamo jedan ili drugi. Ideja kojoj teži Evropska unija bila bi da “proširimo” taj unutrašnji univerzum ka što univerzalnijem stanju. Ali, realno govoreći, ljudi su vezani i za konkretnu vjeru, teritoriju, historiju, kulturu, a to nije ništa loše. Problem je ne izgubiti ono što je važno u smislu pripadnosti i jedinstvenog kulturnog doprinosa svijetu a da se ne okrenemo ksenofobiji, džingoizmu, ultranacionalizmu, mržnji prema drugome. To je težak problem. Lahko je reći da trebamo biti otvoreni prema univerzalnom. Ali, mislim da moramo biti svjesni i problema. Uzmimo za primjer bosanske muslimane: dok su Srbi pripremali genocid, oni su još razmišljali o Jugoslaviji, uhvaćeni su potpuno nespremni jer nisu vjerovali da je moguć takav nacionalizam, bili su vrlo tolerantni, kozmopoliti, pacifisti, mislili su da im se ništa loše ne može dogoditi. Ili, kako je Alija Izetbegović govorio: “Za rat je potrebno dvoje, ako jedna strana odbije da ratuje, neće biti rata.” Jeste, ali ćete u tom slučaju imati genocid, nažalost. Poenta je u tome da ponekad morate obratiti pažnju na pojedinačno, konkretno. Razmišljanja o prevenciji genocida uglavnom idu u dva smjera. Podizanje nivoa svijesti kod svih ljudi da nikada ne budu dio sistema koji čini genocid, ali i u traženju ravnoteže moći između “velikih država”. Danas mnogi u BiH u jačanju Turske vide jednu vrstu garancije da se genocid neće ponoviti. Koji od ova dva puta izabrati? Mislim da je potrebno oboje. Sigurno moramo obrazovati, upozoriti ljude na diktatore, koji koriste mržnju i strah da steknu moć – a među njima i neke koji ni sami čak ne vjeruju u tu ideologiju – Milošević je klasičan primjer, a u historiji imamo i druge. Svi ti režimi, koji su planirali i počinili ovakav genocid, koncentrirani su oko nekog tiranina – Saddama, Staljina, Hitlera ili Miloševića. Obrazovanje je ključ jer omogućava da se (za dobro) iskoristi strast onog što Thomas Hobbes naziva “žudnjom za moći” i strahom koji ljude tjeraju da napadaju druge grupe, počine genocid ili etničko čišćenje. To je upravo ono što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji 1980-ih i početkom 1990-ih. A to možete promijeniti. Naprimjer, ako Srbe poučavaju da nisu bili samo žrtve u Drugom svjetskom ratu, da su i sami – kroz četnički pokret – počinili zločine; da Srbi nisu jedini koje su masakrirali u Drugom svjetskom ratu. Ako se tome poučava kako treba, onda ta mržnja koju je Milošević uspio iskoristiti neće uhvatiti korijena u Srbiji. Ali samo obrazovanje nikada nije dovoljno, jer, u konačnici, morate biti u stanju da se odbranite. Ponekad obrazovanje jednostavno nije dovoljno: kada određeni režimi dođu na vlast, razum protiv njih nema učinka. Kao što nije imao protiv Miloševića i četničkog pokreta koji ga je podržavao; oni nisu poštovali nenasilne i pasivne metode, oni poštuju silu. To da ste se kadri odbraniti apsolutno je ključno. A za Bosnu je također od vrlo značajno da se približi Turskoj i muslimanskom svijetu. Jer, znamo, Bosna se u vrijeme genocida oslanjala na Evropu, na UNPROFOR, na zapadnu civilizaciju – i vidjeli smo šta se desilo. Jasno je da je uvijek ključno oslanjanje na vlastite potenicjale. No, može li Turska i neke druge islamske zemlje biti garant da se genocid neće ponoviti? Također, koliko je genocid nad bosanskim muslimanima utjecao na promjenu svijesti samih muslimana u drugim dijelovima svijeta? Mislim da može. Stvari su se bitno promijenile. Turska 1990-ih je bila kemalistička Turska koja se sramila svoje osmanske historije i porijekla i nadala se da će Evropa uraditi nešto da spasi bosanske muslimane. U onome što se u islamskom svijetu danas dešava – to želim podvući – Bosna je odigrala ogromnu ulogu. S kolegom Hakanom Yavuzom napisao sam brojne članke; za vrijeme rata u Bosni, u njenu odbranu smo se angažirali – kao intelektualci, naučnici i kao aktivisti, lobirajući za Bosnu u SAD-u, u Turskoj, na Bliskom Istoku. Predvidjeli smo da će bosanski genocid imati ogroman utjecaj na turski nacionalni identitet, preorijentirati Tursku ka njenoj historijskoj ulozi – da osigura liderstvo i koheziju za muslimanski svijet. A to se upravo dešava. Znam činjenice, bio sam na terenu, angažirajući se s ljudima kao što je Abdullah Gül, koji je sada predsjednik Turske; Bosna je odigrala ogromnu ulogu u promjeni turskog nacionalnog identiteta i njene vanjskopolitičke orijentacije, povratku “osmanskoj ulozi”, ulozi lidera muslimanskog svijeta koju je Turska u historiji imala. Vi ste ovdje imali plavokose, plavooke evropske muslimane, koji su bili najsekularnija muslimanska populacija na svijetu. Ne samo da su bili najsekularniji muslimani na svijetu, već su u bivšoj Jugoslaviji bili najliberalnija, najtolerantnija i najdemokratičnija populacija u usporedbi sa svojim susjedima. Bosanski muslimani su njegovali evropske vrijednosti. A pogledajte šta se desilo: nad njima je počinjen genocid! A šta je Evropa uradila? Okrenula je glavu ili aktivno podržavala Srbe. To je imalo ogroman odjek u muslimanskom svijetu: ako se ovo desilo tim muslimanima, šta se nama može dogoditi!? To je značajno doprinijelo stvaranju jedne muslimanske svijesti i neke vrste panislamskog identiteta i pokreta koji je postojao prije sloma Osmanske države i hilafeta. Ataturk se odmakao od tog identiteta, ali taj je identitet uvijek bio tu, prikriven, a sada je isplivao na površinu. Bosna je imala i imat će u budućnosti ogroman utjecaj na globalnu politiku i uspon muslimanskog svijeta kao moćnog bloka, uz Kinu, Indiju i Zapad. Kada sam govorio o Turskoj i premijeru Erdoğanu, o tome kako je Turska sila u usponu, bio sam ustvari prvi naučnik koji je to predvidio u jednom članku u časopisu “Arab Studies Quarterly” o preorijentaciji turske vanjske politike ka liderstvu u muslimanskom svijetu. Napisao sam da je Bosna imala ogromnu ulogu u tome, te da će genocid nad Bošnjacima imati dalekosežan značaj, značaj koji prevazilazi ovu regiju, ili Evropu. To je činjenica koju i premijer Erdoğan ističe u svojim govorima, kao što je učinio i odmah nakon izborne pobjede 2010. godine pred milion okupljenih ljudi u Istanbulu kada je rekao: “Čujete li me? Čujte od Sarajeva do Bakua, čujte me u Gazi!” To jasno pokazuje utjecaj koji je to imalo na nacionalni identitet. To je jasno iz nedavnog intervjua koji je Erdoğan nedavno dao povodom godišnjice srebreničkog masakra. Rekao da genocid neće zaboraviti dok je živ te da će ispuniti obećanje dato Aliji Izetbegoviću. Alija mu je rekao: “Ostavljam Bosnu u amanet vama, u amanet Turskoj”, a on mu je uzvratio: “Mi više nikada nećemo iznevjeriti Bosnu, nećemo dopustiti da iko više povrijedi Bosnu.” To pokazuje kakav će to utjecaj i dalje imati na globalnu politiku, jer Bosna nije dirnula samo one koji su na Bliskom Istoku, u Pakistanu i drugdje bili angažirani u lobiranju za Bosnu, ona ima golem utjecaj na Bliski Istok, Egipat, Perzijski zaljev… Moći ćemo posvjedočiti jačanje osjećaja panislamske solidarnosti i integracije u muslimanskom svijetu, a veliku ulogu u tome ima činjenica da se nad Bošnjacima dogodio genocid. U danima kada se sjećamo genocida i o njemu pišemo, uvijek se javi dilema o tome kako se sjećati genocida a da ujedno međusobno ne gradimo zidove nego mostove. Postoji li način za nešto takvo? Pomirenje je bitno, ali za pomirenje vam je potrebno da druga strana prizna zločine koje je počinila. U tom pogledu je Hrvatska otišla dalje, iako ne do kraja; neki političari poput Stjepana Mesića priznali su da je Tuđmanov režim i HVO činio zločine, tako da u Hrvatskoj imate jedno ozbiljnije nastojanje da dođe do suočavanja s prošlošću, barem u jednom dijelu političkih krugova u Zagrebu. Naravno, to nije slučaj s Hrvatima u Mostaru, onima koji podržavaju tzv. Herceg-Bosnu, ali u Hrvatskoj je bolja situacija za mogućnost pomirenja jer je Hrvatska realističnija. Međutim, u Srbiji se to još ne vidi. Nedvojbeno, u Srbiji su mnogi počinitelji genocida i danas moćni. Bio sam nedavno u Beogradu i posvuda sam vidio postere koji slave Šešelja kao heroja, koji pozivaju da se on pusti iz Haaga, da se oslobodi. Nisam vidio nijednu naznaku da su država Srbija ili neki veći dio srbijanskog naroda priznali svoju ulogu u izvršenju genocida u Bosni ili da se toga stide. Sve dok se to ne promijeni, ne vidim kako možemo imati pomirenje. Do današnjih dana država Srbija odbija priznati ulogu u genocidu. Oni smatraju da je to bio građanski rat i pretvaraju se da su sve strane jednako krive, iako su CIA i druge obavještajne agencije i historičari pokazali da je 90 procenata svih zločina počinila srpska strana. Ali, lakše se pretvarati da su svi jednako krivi. Pomirenje je ideja na kojoj se treba raditi, ali vam za to treba pravda. Kada oslobađate začetnike genocida kao što su Jovica Stanišić i Frenki Simatović a pričate o pomirenju, to je ismijavanje. Nema pomirenja bez pravde. novovrijeme.ba
Posted on: Sun, 14 Jul 2013 12:21:44 +0000
Trending Topics
© 2015