Teleskopski sitna prašina neke ceste, kojom plovi brodić od sline Gradski nadrisvetac kvazimeditira u sobici na 130 i drugom katu lijepo ružnog nebodera koji ne dere nebo, ter mu glavom zvrndaju obstrukcije: Prema drevnom, a često i drvenom, australoburundijskom kalenduru srednjeistočnih zapadnjaka zemlje-stijene Mezzopotamnijenosvjetlije, za vjerovati je da nam se dododilo ono što je naša osobna povijest, baš ono što smo proživjeli. Sve ostalo, ono što nas tek očekuje, nije nam se već ranije dogodilo u istom prostoru , ako je za vjerovati znastvenicima koji trezveno i racionalno zadiru u sve sitnije djeliće i intervale materije, antimaterije, prostora, vremena, nevremena pa čak i emocija..tako barem misle o svojim mislima, misle o vlastitim osjećajima, osjećaju o mislima...koriste svoju tehničku, emocionalnu, tjelesnu i inu drugu inteligenciju...znaju sve više...znanje je moć...sve su jači...rastu...mijenjaju svijet, na pragu su momenta u kojem će moći upravljati svijetom...osjećaju se bogovski, misle, misle, razmišljaju, razumiju, ne odustaju, idu dalje, još dalje, još dalje, sve su dalje, postaju sve manji, idu ka imaginarnom horizontu, uvijek novom imaginarnom horizontu, nalaze nove horizonte, idu ka njima, idu dalje, misle, misle, sve su dalje, dalje su...a horizont je uvijek jednako daleko, bez obzira koliko puta teleskop razuma uspijeva povećati sliku i smanjiti udaljenost od JA do horizonta. Na putu od našeg oka do horizonta zaigrana djeca sjede na bijeloj cesti, pljuckaju i gledaju čudnovate oblike u koje se slina nekontrolirano i uvijek drugačije oblikuje na postelji slučajno i neuredno nastale fine prašine.
Posted on: Thu, 08 Aug 2013 18:09:54 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015