IZVJEŠTAJ SA EKSPEDICIJE NA MONT BLANC BONJOUR ! (općeprihvaćen pozdrav na Blancu koji stručno izgovaraju i Rusi i Englezi,Bugari pa smo to činili i mi) Subota 31.8.2013 Alpinosi poslje dužeg planiranja polaze put najvišeg vrha Zapadne Europe visokog 4810 metara,svima poznatog MONT BLANCA ! U 20.30 ( subota ) krećemo iz Osijeka u Chamonix, gradić koji je imao sreću nalaziti se u blizini M.Blanca i na taj način postati prijestolnica alpinizma kao i ostalih sportova vezanih za planine ; skijanja, planinskih maratona, paraglajdinga te mjesto gdje je nastalo „ekstremno skijanje“. Ekipa koja polazi na put je sljedeća: Mladen Lukić, Nedeljko Skender, Goran Spasovski i Pavle Kajganić.Utovaramo stvari i opremu u vozilo i uz euforiju zbog navedenog cilja polazimo ka Chamonixu. Već za 12 sati prelazimo put OS-Chamonix koji iznosi oko 1170 km i u jutro hodamo po uličicama centra alpinizma u Europi ( još jedna vrijedna informacija za buduće polaznike na M.Blanc je da tunel pred Chamonixom tj. koji prolazi kroz M.Blanc plaćate, ali vas karta u jednom pravcu košta oko 42 E dok je povratna oko 51 E tako da svakako uzmete povratnu kartu). Gradić je zaista poseban te podsjeća na alpske gradove sa dodatkom elemenata bajke. Svaka ulica, kuća i građevina odišu plemenitošću tj. Uređene su sa stilom i smislom za detalj i perfekciju ali nikako megalomanstvo i kič. Poslje obilaska grada, sportskih trgovina sa planinarskom opremom ( kojih ima u izobilju i iz kojih nam je bilo tako teško izaći) dolazimo do centra gdje je u tijeku takmičenje u maratonu oko M.Blanca u trajanju od 100 km u 24 h . Lijep je osijećaj prisustvovati i ovom značajnom događaju pa naši aparati vrijedno škljocaju, između ostalih u maratonu se takmiči i trkač iz HR ( Samobor ).. Poslje obilaska polazimo u kamp u blizini Chamonixa u kome ćemo odmoriti u šatorima i sutra krenuti na prvi dio do cilja. Inače ovaj kamp se zove „les boisons“ što smo ubrzo preveli u kamp „ kod bosanca“ te smo uz takmičara iz Hrvatske i „bosanski“ kamp polako ali sigurno dobijali na samopouzdanju nošeni „činjenicama“da je Chamonix „naš grad“i polako razmišljali o teoriji vezanoj za prve osvajače M.Blanca (Jacques Balmat i Michel Paccard, 8.8.1786 g) koji moraju imati naše korijene. U kampu večeramo, širimo šatore i pijemo odličnu vodu koja dolazi sa alpskih vrhova.Voda, će nam od danas pa za naredna tri dana predstavljati luksuz koji ćemo dobijati topljenjem snijega plinskim kuhalom.Ujutro polazimo u mjesto „ Les houches„ ( le zuž) gdje se nalazi žičara koja nas je trebala dići na 1800mnv gdje saznajemo da je žičara zbog kvara ( izgorjele instalacije) van funkcije. Inače Les Zuž je najbolja opcija zbog cijene pošto je po osobi povratna karta za žičaru samo 15 E. Krećemo na vlakić ( tramvaj) u mjesto „ Les Fayet“ ( tramvaj , željeznica osnovana daleke 1907 god simpatičnog izgleda i pomalo nesigurnog hoda po tračnicama uz brdo) odakle nas tramvaj za 33 eura ( povratna ) po osobi vozi na visinu od 2372 m odakle krećemo na prvu stanicu tj. mjesto našeg baznog logora. Pogled iz ovog tramvaja je predivan , sa desne strane se redaju prekrasni vidici sa visokim planinama i malim planinskim kućama te četinarima niže, a snijegom više na planinama. Poslije silaska sa tramvaja polazimo na treking. Razliku od 900 m nadmorske visine sa ruksacima koji teže preko 20 kg prelazimo za oko 4 sata i nalazimo se u kampu „ Tete Rousse“ ( tet rus) jedinom mjestu u okolini M.Blanca koje se ne plaća tj.na kojem možemo širiti šatore i kampirati bez plaćanja. Spavanje u domovima se „bukira“ internetom i košta po osobi 40-tak E a u slučaju da niste rezervirali spavanje tj.plaćanje na licu mjesta po osobi iznosi 90 E! Još poneka informacija vezana za potencijalne putnike! Prvi tramvaj prema M.Blancu je u 8 h ujutro a prvi kada silazite sa M.Blanca polazi u 10.20 dok zadnji silazi ka les Fajetu u 16.50. Ispod skloništa“tet rus“ ( 3167 mnv) širimo naša dva šatora i podižemo zastavu Alpina, neka se zna tko je došao! Sunčamo se, uživamo u pogledu, pripremamo obrok i topimo snijeg kako bi napunili boce sa vodom za sutra. Odlazimo u šatore oko 21 h, javljaju se glavobolja i blaga mučnina, ovi sigurni pokazatelji da smo došli na visinu iznad 2500 mnv. U jednom trenutku se pojavio strah da će doći do ozbiljnijih posljedica po našu ekspediciju i njene pojedince pošto se jednom od naših članova oko ponoći javila jaka mučnina sa povraćanjem ali poslje „rehidro mixa“ i ibuprofena ( dobar kod mučnine i glavobolje od visinske bolesti) te poslje dijeljenja svakom po pola „diamoxa“ (tableta koja spriječava visinsku bolest) ove poteškoće jenjavaju i u jutro smo spremni za daljnji uspon koji predstavlja penjanje stijene u dužini 600mnv i koja spaja sklonište ( hut,refuge ) „Tete Rousse“ i novi dom „De Gouter“ koji se nalazi na visini 3835mnv i koji predstavlja snježnu granicu tj.mjesto gdje stavljamo dereze i uzimamo cepine u ruke pošto će nas od sada pa do vrha pratiti duboki snjeg i nepregledna bjelina. Stijena o kojoj je riječ i koja se nalazi između ova dva doma je specifična po više stvari! Mjestimično je opskrbljena sajlama za koje se može priključiti karabinerima tj.pojasom za „ferate“ ( samoosiguravajućim pojasevima) ipak na mnogim mjestima nema nikakvog osiguranja pa penjaču nenaviklom na penjanje stijene i pod opterećenjem ruksaka od 20-tak kg može biti prilično lijep način da se oznoji, niti jedan korak ovdje ne smije biti suvišan tj.nespretan. Na početku uspona na stijenu nalazi se i “kuloar smrti“ koji je najpodložniji odronima kamenja raznih veličina i koji je dužine 30-tak metara te se prelazi brzim korakom uz oprez da ne prokližemo na strmini. Kacige i pojasevi su obavezna oprema a kamenje i odroni su vrlo česti što smo osjetili Pavle i ja kada je Pavlu pored glave proletio kamen veličine 30-tak cm, na svu sreću neprecizno.. Uspeli smo se i uz ovu stijenu i zadovoljni sjeli da odmorimo, jedemo.. Poslje 2,3 sata odmora krećemo na sljedeću destinaciju u sklonište „Valot“ na visini 4358 mnv koja je naše zadnje prebivalište i prenoćište pred uspon na vrh. U ovom skloništu je spavanje besplatno a radi se o „građevini“ od neke vrste rostfraja ili sličnog nehrđajućeg čelika (zbog opasnosti od požara itd) koja je odlično izvedena i utvrđena metalnom konstrukcijom i u kojoj ima oko 30 m2 „stambenog“ prostora gdje se u slučaju nužde može nagurati popriličan broj promrzlih planinara,inače ova građevina je koštala 400 000 eura što nam govori natpis u unutrašnjosti Valota. Stižem prvi i nalazim prazno sklonište te nam osiguravam mjesto za odmor. Malo kasnije tu je i Pavle pa onda Mlađo i Goran. Taj dan poslje doručka uzeli smo još po pola diamoxa koji je pomogao da nas na ovoj visini ne muče simptomi visinske bolesti. Kuhali smo čaj, večerali, topili vodu za sutra u jutro (na ovim visinama dnevno treba piti 3-5 litara vode zbog suhoga zraka i znojenja inače „provociramo“ visinsku bolest). Kada je sve utihnulo, u sklonište ulaze dva „euro“ Nijemca koja su se kasno vratila sa vrha i mjesto solidarnosti sa planinarima koji tek trebaju na uspon i kojima treba odmor, do dugo u noć su galamili, slagali opremu, kuhali kao da su sami u ovom limenom obitavalištu, ipak san se nekako spustio na umorne kapke.. Ujutro oko 5h se budimo, doručkujemo i oblačimo za završni uspon koji predstavlja hodanje po beskrajnom snjegu i savladavanje više prilično strmih brijegova sa pojedinim mjestima gdje su staze širine samo 40 cm a sa obje strane su vrlo strme i duboke padine. Hodamo dugo,zastajemo popiti vode i uzeti zraka, navezujemo se kada postaje ozbiljnije... Ovdje ponovo dolazi do izražaja važnost treninga i fizičke pripreme. Većina nas je utrenirana što u ovom trenutku znači neizmjerno. Još malo i dolazimo na „ žilet“ tj mjesto od 80-tak metara dužine koje predhodi samom vrhu Blanca i staza po kojoj hodamo je vrlo uska, tek nekih 30,40 cm, naravno i ovdje ima zaobilaženja i propuštanja planinara koji dolaze iz drugog pravca, kako to izgleda ostavljamo vama da zamislite! Još par koraka i EVO NAS !!! Nalazimo se na najvišem vrhu Zap.Europe i Savojskih Alpi ! Nalazimo se na „bjeloj planini“ na Mont Blancu!!! Osjećaj je lijep, željeli smo i trudili se da ostvarimo cilj i evo nas! Tu smo! Čestitanje, slikanje, euforija, vadimo zastave Alpina, Osijeka.. Sa nama na vrhu nalazi se još 10-tak ljudi. Tu su i paraglajderi i par momaka se priprema za skok sa vrha prema Chamonixu.. na vrhu se nalazimo oko 40 minuta koji prolaze kao tren.. Krećemo nazad, vraćamo se u ozbiljnost.Treba siguro proći sve djelove puta do dolje, statistike govore da se 70% nesreća u planini događa upravo pri silasku... Nekoliko stotina metara od vrha dok hodamo po uskom dijelu staze iza nas se čuje vika a kasnije i udarac! Planinar iz druge ekipe se odklizao niz strmu stranu i udario u rub glečerske jame koja ga je spasila da ne klizne još nekoliko stotina metara niže. Pritrčavaju mu najbliži planinari i pružaju pomoć..Ubrzo je tu i helikopter sa spasiocima koji nadlijeće nekoliko puta, pokušava naći sigurno mjesto za sljetanje. Stavljaju ga na ležaljku i odvoze na sigurno... Nismo saznali što je s njim i koliko su ozljede teške, no iskreno se nadamo da je ipak sve dobro prošlo. Silazimo dolje ipak pokvarenog raspoloženja. Dolazimo znanim putem ka Vilotu gdje uzimamo ostatak stvari i idemo do De Goutera gdje odmaramo 3 sata, jedemo, skidamo dereze, pakiramo se. Silazak niz stijenu opet vraća malo adrenalina u tijelo, Pavle i ja smo dolje za lijepih 1.45 min. Evo nas u našem kampu i šatorima, odmor! Kasnije druženje razgovor i naravno, sreća zbog velikog uspjeha.. Na redu je spavanje i ujutro pokret ka tramvaju pa u kamp „kod Bosanca“, sušenje stvari i oprobavanje mojih kulinarskih sposobnosti koje su pohvaljene od 90% prisutnih.. Tu je i nezaobilazni i svuda prisutni pekmez i kifle na kojima su osvajani i vrhovi poput Elbrusa ! ; ).. Ovo je još jedan događaj gdje su svoje role imali članovi „Alpina“.Nadamo se da će ovakvih,uspješnih, biti još puno puno! Svima vama šaljemo planinarski pozdrav i uskoro zakazujemo novo druženje! Savjeti: uz savjete o cjeni spavanja, tunela, o ljekovima , žičarama i sl koje smo već naveli još bi naglasili pojedine važne stvari! M.Blanc iako godišnje pohodi puno alpinista taj broj i relativno „lak“ uspon ( tj. bez puno tehničkih teškoća) itekako vara! M.Blanc spada u red planina sa vrlo velikim brojem smrtnih nesreća u Europi i svijetu upravo zbog tih detalja te olakog uzimanja ove najviše planine Savojskih Alpa. Postoje realne opasnosti od visinske bolesti, penjanja stijene, vjetrova, pothlađenosti, uskih puteljaka koji čine završne djelove puta između „Valota“ i vrha a gdje su stazice širine 40-tak cm i sa desne strane je talijaska a sa ljeve francuska strana u koju gleda vrlo strma , ledom obložena stijena. Na M. Blanc treba ići utreniran, iskusan planinar sa poštovanjem svakog detalja vezanog za uspon na ovakve velikane. Od opreme svakako nositi pojas, dereze, naočale sa zaštitom od UV zračenja, kremu, dovoljno vode, navedene ljekove i vitamine, šator i kvalitetnu vreću za spavanje( u slučaju da spavate u šatoru) koja može izdržati temperaturu do -20. Aklimatizacija mora biti kvalitetno odrađena tj. uspon treba izvesti u fazama a ne „ho ruk“ i odjednom nego makar u 3 dana. Viđali smo pojedince koji su penjali za dva dana i na silu ali i one koji su povraćali i tresli od posljedica visinske bolesti zbog precjenjivanja sebe a podcjenjivanja planine. Na žalost, bili smo svjedoci i događaja koji je gore opisan, kada je planinar iz druge ekspedicije odklizao niz stijenu. To nam je pomoglo da se još više fokusiramo na svaki korak i još ozbiljnije shvatimo ovu opasnu ljepotu.Planine su lijepe ali im se mora pristupati sa poštovanjem i oprezom. Sa poštovanjem PD „AS“
Posted on: Tue, 10 Sep 2013 19:56:24 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015