Malo slusah raspravu u Saboru. No neimah dovoljno zivacah te prekdoh ovo mucenje i poceh razmisljati kamo ovo nase drusvo ide? Otac sam djecaka s teskocama u razvoju i cijeli njegov zivot borim se sa raznim preprekama. Osim pojedinacne empatije ne nadjoh nikoga tko bi pristupio prikupljanju potpisa da u ustav udje kako svi gradjani imaju pravo na dostojan zivot i da se onima koji se ne mogu skrbiti za sebe MORA pruziti potpora. Pokusah sa skupinom prijatelja na facebooku organizirati javno okupljanje i osim nas stotinjak ne skupi nas se puno. Ministri i ministarstva kazu da za nas nema novaca i da zato i dalje moramo trpiti diskriminaciju. Sada padaju u Saboru teske rijeci atmosfera je pred kljucanjem al kad bijase pravobraniteljica za osobe s invaliditetom govoriti kako se ponizavaju djeca s teskocama i osobe s invaliditetom kako jos uvijek tisuce zivi u uvjetima nedostojna covjeku onda taj dan bijase petak sabornici su izglasali sto su morali i pobjegose kucama uzivati u produzenim vikendima. I sto sad na kraju reci? Nista. Osim osjecaja bespomocnosti nema nista drugog.
Posted on: Wed, 06 Nov 2013 15:31:03 +0000
Recently Viewed Topics
© 2015