Pavle V. Novaković: PERPER, CRNOGORSKI NOVAC U nedavno objavljenoj monografiji “Perper, crnogorski novac”, autor Pavle V. Novaković pripovijeda o monetarnoj tradiciji na tlu današnje Crne Gore, kao i o uvođenju perpera, crnogorske monete, čija je realizacija potrajala punih pet i po decenija, a upotreba prestala nakon Podgoričke skupštine Prvi novac kovali su Iliri u Risnu Koje su sve vrste novca cirkulisale u prošlosti na današnjoj teritoriji Crne Gore, zavisilo je od toga ko je na toj teritoriji imao političko-ekonomsku, odnosno finansijsko-monetarnu dominaciju. Najstariji novac, pronađen na teritoriji Crne Gore, jeste grčki stater iz IV vijeka prije nove ere. U tom periodu današnju Crnu Goru naseljavala su ilirska plemena: Enhileji, Plereji, Labeati, Autrijati, Dokleati. Enhileji su naseljavali prostor Boke Kotorske; Labeati oko Skadarskog jezera; Dokleati sjverozapadno od njih i po njima će grad Doclea (Duklja) dobiti ime; Austrijati su bili sjevernije i pretpostavlja se da su rijeka i planina Tara po njiima dobili ime. Plereji su bili u okolini današnjih Pljevalja. Uticaj Grčke bio je jak u ilirskim primorskim krajevima preko trgovine, pa je pronalazak grčkog novca sa likom Zevsa na aversu i konjanikom na reversu sasvim logičan. Iz trećeg, odnosno drugog vijeka prije nove ere, pronađene su tri vrste ilirskog novca. Ovaj novac često nazivaju risanskim novcem, iz razloga što je prva kovnica na ovim prostorima bila u Risnu, kao jednom od najvećih centara ilirske države. Prva vrsta ilirskog novca ima na aversu lik božanstva sa bradom, a na reversu lik boginje Artemide i natpis: RIZO(N)O... Ovaj novac se može smatrati prvim, “domaćim” novcem na teritoriji Crne Gore. Druge dvije vrste ilirskog novca su iz perioda dominacije Rima nad ilirskim plemenima. Poslije pobjede nad ilirskim kraljem Gencijem, Rim Ilirima ostavlja lokalnu autonomiju, tako da se u Risnu kuje ilirski novac za vrijeme ilirskog kralja Balajosa sa njegovim likom i natpisom: BASILEOS BALLAION, dok je na reversu lik boginje Artemide. Treća vrsta novca pripada Balajosovim nasljednicima. Na aversu su “varvarske glave koje zapremaju čitavu stranu”, što je očigledan uticaj rimskog novca. Reorganizacijom rimskog carstva na administrativne jedinice, teritorija današnje Crne Gore ulazi u sastav naronske regije i čitava oblast dobija ime Prevalis. Sve većim prisustvom rimskih ratnih veterana, razvojem trgovine i gradskih naselja, ilirski novac nestaje i preovladava rimski. Najviše rimskog novca u Crnoj Gori pronađeno je u: Duklji (Podgorica), Nikšiću sa okolinom, Budvi i Ulcinju. “Glas Crnogorca”, broj 14 za 1873. godinu bilježi da je P.A. Rovinski kupio stari novac od jednog Albanca, pa konstatuje: “... komu bi se čudo činilo, kako sami Cetinjani ne zamijeniše te novce, treba mu opaziti, da ponuda našeg Arbanasa samomu njemu nepoznatim novcima, nije mogla Cetinjane zanimati već zbog toga, što Arbanasi često dosađuju nuđenjem običnih rimskih novaca, koji se neprestano nalaze u razvalinama Duklje i kojima je Cetinje odavno puno i prepuno”. Sam Rovinski je učestvovao u arheološkim iskopavanjima Duklje i zapisao: “... na kraju tog prvog otkopavanja nađeno je više od stotinu bakarnih moneta i samo jedna srebrna. Mnoge od njih su toliko izlizane i pojedene rđom, da se na njima ništa ne može razaznati, ali je veliki dio s jasno uočljivim likovima imperatora i natpisima oko njih. Najstarija moneta je s likom Augusta, zatim slijede: Tit, Vespazijan, Adrijan, Antonim Pij, Marko Aurelije, Faustina (srebro sa prekrasnim portretom), Prob, Maksencije, Galerije, Lucije, Lucinije, Konstatacije, Faust sa natpisom na drugoj strani “spec rei publicae”. Najviše je moneta s likom Konstantina, ali ni na jednoj moneti nema hrišćanskog znaka”. Mjesto u paklu za srpskog kralja Najveći broj rimskih zlatnika pronađen je kod Nikšića, sela Zavrh, pa se njiva na kojoj su pronađeni zlatnici popularno naziva “Dukatuša”. Dominacija rimskog novca trajaće sve do podjele Rimskog carstva (476 godine) na Istočno i Zapadno. Prevalis - Prevalitana dolazi pod uticaj Vizantije; preovladaće upotreba vizantijskog novca. Vizantijski novac najčešće je kovan u Carigradu i to u: bakru, srebru i zlatu. Bakrenjaci su imali ime folles (folari) i vrijednost im je bila označena slovima: M=40; K=20; I=10 numi. Srebrenjaci su bili: siluqua i miliaresion, dok su zlatnici bili: solidus i rijens. Početkom XI vijeka, vizantijski novac dobija novi izgled, pa se umjesto malih, debelih zlatnika, počinju praviti široki i u obliku zdjela - zlatnici (scyphati). Isti oblik dobija i bakarni vizantijski novac. Naseljavanjem Slovena na Balkan, krajem VI vijeka i u VII vijeku, provincija Prevalis dobija ime Duklja (po gradskom centru i ilirskom plemenu Docleata). Vizantija daje Duklji određenu autonomiju koja se ogleda u tome što su Sloveni birali svoje knezove. Dukljanski knezovi nastojali su da osamostale Duklju, i to je uspjelo knezu Vojislavu 1042. godine, poslije pobjede u bici kod Bara. Ne postoje podaci da su dukljanski knezovi kovali novac. Međutim, interesantna je pretpostavka J.V. Rajhela da je jedan zlatnik, u numizmatičkoj zbirci peterburškog Ermitaža, novac dukljanskog kneza Vladimira. Ovu pretpostavku negira S. Ljubić tvrdeći, da se radi o bugarskom novcu. Kako su ova istraživanja obojice autora iz XIX vijeka, mislim da bi bilo vrlo korisno da taj zlatnik preispita tim stručnjaka i tako utvrdi njegovu starost i porijeklo. Ukoliko bi se ispostavilo da je to novac dukljanskog kneza Vladimira, bio bi to prvi kovani novac kod južnih Slovena. Od kraja XI vijeka, Duklja, odnosno Zeta, kako se sve češće naziva, počinje slabiti i pada pod vlast Raške 1185. godine. Uporedo sa time u primorju se mletački novac sve više koristi, tako da krajem XII vijeka predstavlja dominantnu monetu. Mletački novac je rađen po vizantijskom uzoru. Na aversu je lik Hrista, a na reversu lik svetog Marka, zaštitnika Venecije. Mletački zlatnik cekin ostaće nekoliko vjekova najcjenjeniji novac na obalama Jadrana. U periodu dominacije Raške nad Zetom, u vrijeme Nemanjića, sredinom XIII vijeka, u Brskovu (kod Mojkovca) počinje se kovati srebrni novac. Brskovski novac rađen je po ugledu na mletački matapan. Razni istraživači vezuju prvi nemanjićko-raško-srpski novac od kralja Stefana Prvovjenčanog do kralja Uroša I. Ovaj novac, zavisno od vladara, koji ga je kovao, ima natpise ispisane alfabetom, ćirilicom ili latinicom. Bilo je slučajeva da su razne emisije novca istog vladara imale različita pisma, pa i jezike, kojim su natpisi ispisani. Ovo šarenilo pisama i jezika (latinski, grčki, italijanski i slovenski) objašnjava se raznim uticajima i interesima pojedinih vladara. Od početnog uzora, mletačkog matapana kojem su brskovski srebrenjaci, u potpunosti odgovarali težinom, finoćom i izgledom, vremenom se odstupilo. Zbog odstupanja u težini i finoći srebra, mletački senat, 1282. godine, zabranjuje upotrebu brskovskog novca na teritoriji Mletačke Republike. Čak i Dante u “Božanstvenoj komediji”, zbog krivotvorenja novca, ostavlja mjesto u paklu za srpskog kralja. U Kotoru je kovan novac u XI vijeku Zeta je u nemanjićkoj državi imala autonomiju i njome se upravljali naseljenici raškog prijestola. Primorski gradovi su bili jaki trgovački i zanatski centri i njihov veliki značaj ogledao se i u tome što su imali privilegiju da kuju svoj novac. Kotor je svakako bio najveći i najznačajniji trgovački i finansijski centar Zete. Neki autori navode da je u Kotoru kovan novac još u XI vijeku. Najstariji kotorski bakarni novac (folar) ima na aversu lik Svetog Tripuna, zaštitnika grada u uspravnom položaju sa krstom i cvijetom ljiljana u desnoj ruci, a na reversu gradsku kulu i natpis: “KATARI CIVITAS”. Lik Svetog Tripuna nalazi se na svim kotorskim novcima, bez obzira ko je imao vlast nad Kotorom. Mijenjao se samo izgled lika Sv. Tripuna. Tako u periodu nemanjićke vladavine Kotorom (1186 - 1369), Sv. Tripun u desnoj ruci, pri grudima ima krst i palminu grančicu, a u lijevoj zemaljski šar sa krstom. Na reversu je lik vladara iz dinastije Nemanjića na prijestolu, sa žezlom i krinom u desnoj i, globusom u lijevoj ruci. Natpisi su: “S. TRIFON KATAREN” na aversu i: “IMPERATOR STEFANUS” ili “UROSIUS” na reversu. Od 1371. godine, Kotor se nalazi kraće vrijeme pod ugarskom vlašću, ali zadržava pravo kovanja novca. Kotorski novac, u periodu ugarske dominacije (1371 - 1378), na aversu, pored lika Sv. Tripuna, ima natpis: “SANTUS TRIPHON CATARENZI”. Na reversu je ugarski grb i natpis: “LODOVICUS REX UNGARI”. Od 1385. (do 1391) godine vlast nad Kotorom ima bosanski kralj Tvrtko. I u tom periodu, u Kotoru je kovan novac koji na reversu ima veliko slovo “T” sa bosanskom krunom i natpisom: “CATARENSIS”. Pod vlašću Mletačke Republike, Kotor je ponovo od 1420. do 1797. godine godine. Rad kotorske “CECCE” (kovnice) obnovljen je poslije više molbi Kotorana 1433. godine. Kovnica je radila sve do 1640. godine, a za to vrijeme, Kotorom je upravljalo 118 mletačkih providura ili rektora. Svi oni su kovali novac i na reversu, pored mletačkog lava, obično je plemićki grb ili inicijali providura i legenda: “S. MARKUS VENETU”. Na aversu je lik Sv. Tripuna i skraćeni tekst: “COM(uni)TAS CATARI” i inicijali “S.T.” (sveti Tripun). Kotor je još jednom kovao novac i to pod francuskom okupacijom. Godine 1813. Kotor je bio pod opsadom Crnogoraca i blokadom britanske flote, pa se francuski general Botie odlučio na kovanje srebrnog novca za lokalne potrebe. Novac je iskovan u tri apoena od: 1, 5 i 10 franaka, težine: 6, 30 i 60 grama. Na aversu apoena od 1 francs je natpis “CATARO 1813”, dok je na reversu francuska kruna ispod koje je veliko slovo “N” (Napoleon). Avers apoena od 5 i 10 franaka ima u centralnom dijelu ukrštene: mač, pušku i top oko kojih su dvije lovorove grančice, pri dnu spojene. Sve ovo je okruženo tekstom na francuskom: “CATARO EN ETAT DI SIEGE 1813”, (Kotor u stanju opsade). Na reversu je francuska kruna ispod koje je veliko slovo “N”, a lijevo od njega broj vrijednosti apoena 5 ili 10, dok je desno manje slovo “F” (francs). Sve je okruženo sljedećim tekstom: “DIEU PROTEGE LA FRANCE” (Bog čuva Francusku). I drugi gradovi na Crnogorskom primorju: Bar, Ulcinj i Svač, kovali su svoj novac. Za razliku od Kotora, to su isključivo bili bakarni folari. Đurađ I kovao je novac u Prizrenu Nema preciznih podataka kada su ovi gradovi kovali novac, ali se svi istraživači slažu da je sigurno kovan u vrijeme cara Uroša i u periodu Balšića. Ima pretpostavki da je to rađeno i početkom mletačke dominacije u primorju. U odnosu na novac grada Kotora, mnogo je manje sačuvanih primjeraka novca ovih gradova. Ulcinjski folar, iz perioda cara Uroša, ima na aversu figuru cara sa krunom na glavi, žezlom i zemljanim šarom u rukama, dok je sa njegove lijeve strane lav u hodu. Tu je i natpis “VRO(S)IUS”. Na reversu je Bogorodica, zaštitnika grada i natpis: “SC (MA) RIA”. Postoje još dvije vrste ulcinjskih folara. Razlike su na aversima ovog novca, jer prikaz Bogorodice, sa ili bez Isusa, uvijek je na reversu ulcinjskih folara. Na aversu se pojavljuje i “božije jagnje” koje prednjom desnom nogom pridržava barjak sa tri kraka i krstom na vrhu. Natpis glasi: “M. (moneta) DE DULCIGNO”. Treća vrsta ulcinjskih folara na aversu ima gradsku tvrđavu i natpis: “CIVI (tas) DULCIGNI”. Grad Svač (Šas) u zaleđu Ulcinja na obali Šaskog jezera, nekada sjedište episkopije, takođe je kovao svoj novac. Na aversu ovog novca je lik Sv. Jovana Krstitelja, zaštitnika grada, dok je na reversu opet gradska tvrđava i natpis: “SOVACII CIVITAS”. Poznate su dvije vrste barskih folara. Na prvoj su samo slova “G” na aversu; i “A” na reversu, što se tumači kao inicijali za “GEORGIUS” (Sveti Đorđe, zaštitnik Bara) i “A” “ANTIBAR”. Na drugoj vrsti je predstavljen Sv. Đorđe na konju kako ubija aždaju i natpis: “S. GEORGIUS”. Na reversu je svetac u odori i natpis: “ANTIVAR”. Postoje varijante sa prikazom ubijanja aždaje na obijema stranama novca kao i razne varijante natpisa “ANTIBAR”, ANTI-VAR” i “TIB-AR”. Sačuvanih primjeraka novca crnogorskih primorskih gradova je vrlo malo. Sem nekoliko primjeraka, sačuvanih na Cetinju, u Ulcinju, Baru i Kotoru, nešto više ovog novca nalazi se u muzejskim zbirkama u: Splitu, Zagrebu, Osijeku i Beogradu. Kako je u Kotoru kovano najčešće i najduže, kotorskog novca je sačuvano više primjeraka nego ostalih gradova. Poslije smrti cara Dušana 1355. godine, slabila je moć Nemanjića i Raške - Srbije. U Zeti, vlastelinska porodica Balšić tu situaciju koristi, nastojeći da ostvari samostalnost Zete u čemu i uspijeva. Đurađ I Balšić, 1372. godine, teritoriju Zete proširuje i gradom Prizrenom u kome je već postojala kovnica novca. Tu Đurađ I kuje svoj novac, što je, svakako, bio izraz političke, ekonomske i vojne moći Zete i Balšića. Poznato je pet vrsta novca Đurđa I Balšića. Na aversu svih pet vrsta novca ispisan je tekst u četiri ili pet redova i uvijek sa njegovim imenom. Na reversu prve vrste je Hrist na visoko uzdignutom prijestolu, dok je na drugoj vrsti kaciga sa perjanicom. Kod treće vrste novca Đurđa I na reversu je grb Balšića - vučja glava sa isplaženim jezikom. Grb Balšića se u raznim varijantama - stilizacijama pojavljuje na novcu kovanom od svih vladara te dinastije. Balša II je na svom novcu ćirilicu zamijenio latinicom, a grb Balšića je sada na aversu sa natpisom: “M.DO.BALSA BALSIC”. Na reversu je svetitelj, koji u lijevoj ruci drži jevanđelje, a u desnoj kadionicu. Natpis je: “S.STEFAN SCUTARI”. Iz natpisa na ovom novcu vidi se da je kovan u Skadru, jer su, u međuvremenu, Balšići izgubili vlast nad Prizrenom. Na primorju škude u zaleđu - aspre Balša II nije imao velikih državnih ambicija, što se vidi i po tome što je kovao vrlo malo novca. Ni Đurađ II nije kovao mnogo novca, što, svakako, ukazuje na slabljenje političke i ekonomske moći Zete i Balšića. Po već ustaljenoj tradiciji, na njegovom novcu se pojavljuje grb Balšića (vučja glava) i natpis: “M.D. GORGI STRACIMIR”, na reversu je svetitelj i natpis “S.STEFAN SCUTARI”. Druga vrsta novca Đurđa II ima na aversu, desno od grba, slovo “M”. Na reversu je sada lik svetog Laurencija, zaštitnika Balšića, i natpis: “S LAVRENCIUS M”. Krajem XIV vijeka Konstantin Balšić dolazi u sukob sa Đurđem II i uspijeva da uporedo vlada dijelom države. Njegove ambicije su bile velike, što se vidi i po novcu koji je kovao. Odstupajući od tradicije, on na svom novcu nema grb Balšića, već je na aversu lik svetog Stefana i natpis: “STEFANO SCUTARI”, dok je na reversu lik vladara sa krunom na glavi, zemaljskim šarom u lijevoj i krstom u desnoj ruci. Oko lika vladara je natpis: “D.REX CONSTANTINUS”. Dakle, Konstantin je bio vrlo ambiciozan i sebi pripisivao kraljevsku titulu. Posljednji vladar dinastije Balšić, Balša III (1404 - 1420), takođe je kovao svoj novac. Balša III je činio velike napore da odbrani oslabljenu Zetu od Turaka i Mlečana i održi tradiciju kovanja novca. Novac Balše III je po stilu nastavak novčarstva Balšića, ali je tehnički slabije urađen. Neke varijante novca Balše III izgledaju kao livene, a ne kao kovane i u tehničkom pogledu su “degradacija novčarstva Balšića”. Balšići su kovali novac od 1372. do 1420. godine, i poznato je 11 vrsta njihovog novca u više varijanti. Kovnice su bile u Prizrenu (1372 - 1378), zatim u Skadru do 1392. godine, a potom u Ulcinju i Baru. Odlaskom dinastije Balšića sa istorijske scene, smanjivanjem i slabljenjem Zete - Crne Gore - kako se sve češće naziva u periodu vladavine Crnojevića, nema mogućnosti, a ni velike potrebe za kovanjem sopstvenog novca. Crnojevići su bili zaokupljeni bezuspješnim pokušajima da sačuvaju Crnu Goru pred naletima Turske. Na kraju vladavine Crnojevića 1496. godine, Crna Gora je bila svedena na “podlovćensku Crnu Goru”, koja je od 1496. do 1514. godine bila u sastavu Skadarskog sandžakata, a od 1514. do 1521. godine postojao je poseban Crnogorski sandžakat kojim je upravljao poturčeni najmlađi sin Ivana Crnojevića, poznat kao Skander-beg Crnojević. Sasvim je razumljivo da se u tom periodu nameće kao dominantna moneta turska akča, odnosno aspra, što je domaći izraz za tursku monetu. I u primorju je aspra vrlo prisutna, ali ne dominantno. Tako je u XVI i XVII vijeku termin aspra postao i sinonim za novac uopšte. U primorju je dominantna moneta bila mletačka zlatna i srebrna škuda, a polovinom XVII vijeka, prodiru srebrni taliri i reali. Od polovine XVII vijeka aspra se sve rjeđe spominje u dokumentima, što ukazuje da je trgovina sa primorjem predstavljala sve važniju privrednu granu. Činjenica da su i pojedini crnogorski glavari primali platu od Mletačke Republike, jer su učestvovali u borbama protiv Turske na strani Mlečana, ukazuje na preovladavanje mletačke monete u podlovćenskoj Crnoj Gori. Ovo najbolje potvrđuje zaostavština vladike Visariona Borilovića - Bajice, koju čine: 275 zlatnih mletačkih cekina, 375 srebrnih reala, 38 1/2 dukata i 11 lira. Njegošev kliše za zlatni perun Vladika Danilo 1723. godine bilježi “nota od svieh dugovah što mi je tko dužan asprom” i navodi: 377 mažarija (ungarija), 177 cekina. U noti se pominju razne monete: cekin, groš, mažarija, mletački cekin i libar. Dakle, početkom XVIII vijeka “glavna” zlatna moneta jedno kraće vrijeme je ungarija, uz već odomaćeni mletački cekin. Tako u Crnoj Gori XVIII vijeka mletački cekin postaje obračunska moneta, a sastojao se od 6 groša po 8 lira. U Crnoj Gori se pojavljuju i druge evropske monete, ali se sve preračunavalo u cekine. Tako je talir bio jednak 3 groša, odnosno 2 talira su vrijeđela 1 cekin. I poslije propasti Mletačke Republike 1797. godine, cekin opstaje kao najcjenjeniji novac, izvjesno vrijeme. Crnogorske finansije se mogu pratiti, od tridesetih godina XIX vijeka, godišnji državni prihod iznosi 60.413 florina. Ovaj prelazak sa cekina na fiorin, kao obračunski novac, bio je uslovljen time što je sada, umjesto Mletačke Republike, Austrija vladala primorjem i bila glavni “uvoznik” crnogorskih roba. U prometu su se nalazile i druge evropske monete, ali u manjoj količini i sve je preračunavano u fiorine. Vladika Petar II Petrović Njegoš vodi finansijske dokumente u fiorinima i ostavlja sumu od 332.583 fiorina državne ušteđevine. Od tog perioda u Crnoj Gori će važiti austrijski monetarni sistem u fiorinama, a od 1901. godine u krunama. Tako će biti sve do kovanja sopstvenog novca perpera. PERUN (MIT I ISTINA): Mnogi numizmatičari su bili u prilici da slušaju priče o perunu i to najčešće od ljudi koji su vrlo malo ili nimalo znali o njemu, ali su navodno znali ko ga je posjedovao, pa su ga neki navodno čak i vidjeli. Normalno, i ja sam bivao u takvim situacijama i, to ne samo povodom peruna, već i mnogih drugih starina. Budući da na jednom mjestu nijesam mogao naći sve što je pisano o perunu, pokušao sam da dođem do što više izvora o tom “prvom” crnogorskom novcu. Do prvog konkretnog traga došao sam, tragajući za drugom sličnom temom, to jest sudbinom perpera poslije 1918. Prelistavajući “Zetski glasnik”, u br. 1, od 7. januara za 1933. godinu, našao sam tekst Steva L. Lopičića pod naslovom “Njegošev Zlatni Perun”. U prvim redovima tog teksta iznesena je tvrdnja o postojanju peruna, pa se kaže: “Godine 1851. Vladika Rade, crnogorski Mitropolit i Gospodar, dao je izraditi kliše za pravljenje simboličnog i od vrijednosti zlatnog novca kome je dao ime “Zlatni Perun”. Po pričanju najboljeg poznavaoca istorije Crne Gore pok. Živka Dragovića, vladika Rade je iskovao prije smrti samo 32 komada ovog novca, koje je razdijelio kao poklon, uspomene radi, svojim najboljim saradnicima i prijateljima u Crnoj Gori i prijateljima u inostranstvu”. U nastavku autor teksta Stevo L. Lopičić, piše da je 1909. godine bio član komisije za poništavanje klišea do tada izdatih crnogorskih poštanskih maraka. Gospodin Lopičić je u tom periodu bio na mjestu šefa Administrativnog odjeljenja Ministarstva finansija Knjaževine Crne Gore. Klišei poštanskih mraka koje je trebalo poništiti bili su dijelom u “trezorima Glavne državne blagajne, a dijelom, ona najstarija, u riznici Cetinjskog manastira, no kako se među ovim potonjima nalazio i jedan aparat poput decimala, to je on privukao pažnju komisije, te je prethodno kao nepoznata stvar od iste bio ispitan. Kliše je otisnut u vosku, pa uništen Na debeloj i teškoj gvozdenoj poluzi od jednog metra dužine, i pola metra širine, zaliven je stajao jedan debeli gvozdeni direk, visok jedan metar na jednom kraju, dok paralelno na drugom kraju stajala su prikovana dva pokretna gvozdena komada koja se pri vrhu spajaju, i na njima prikovana jedna gvozdena obla i izdubljena kapa, te dvije velike oble bronze, koje u vezi sa ovim aparatom stajahu. Na prvom direku stajao je jedan izrađen kliše, a na drugom, u onoj izdubljenoj kapi, o kojoj je riječ, drugi kliše”. Mada ne baš najjasniji, opis je, ipak, jako dragocjen. Mora se uzeti u obzir da je riječ o svjedočenju poslije 24 godine. Najvažniji dio svjedočenja tek slijedi: “Kako taj kliše nije veće zapremine od današnjeg pola dinara, a na njemu su sva slova bila sitno ispisana, nijesmo mogli slobodnim okom pročitati da znamo šta je taj kliše - te prije negoli ga je kovač čekićem udario radi poništenja, na crkvenom vosku izvadili smo otisak ovog klišea i sa jednog i drugog kraja koji je pokazao ovu sliku - s jedne strane: aždaja u krugu, u sredini natpis Crna Gora i malo niže 1851. godina brojevima označena, sa druge strane vijenac, a pri vrhu istoga ruka koja drži strelicu. U sredini napisano stoji Zlatni Peruna sa naznačenom vrijednosti - brojem 2 i slovima talira”. Na kraju Lopičić konstatuje: “Velika je šteta što se taj kliše nije sačuvao”. Da li je uzrok klišea bilo neznanje ili slijepo izvršavanje činovničke dužnosti komisije za poništavanje klišea poštanskih maraka, ili sve zajedno, ostaće bez odgovora. Slobodno možemo reći, znatiželja mladog činovnika najzaslužnija je što je makar ostao sačuvan otisak u vosku koji se danas nalazi u “Biljardi” na Cetinju. Na parčetu papira, na kome su otisci klišea u vosku, stoji zabilješka: “Radi uspomene s originala klišea Cetinje 9/V 1909. god. St. L. Lopičić”. Vrlo je interesantno da je ovaj Lopičićev tekst ostao bez reakcija u tadašnjoj istorijskoj, kulturnoj i naučnoj javnosti, jer kako objasniti da do proljeća 1947. godine, znači narednih 14 godina, niko nije zainteresovan za sudbinu otiska u vosku tog “Njegoševog novca”. Kako piše gospodin Risto Dragićević, maja mjeseca 1947. godine obratio mu se cetinjski penzioner Stevo L. Lopičić i saopštio da posjeduje otiske Njegoševog novca u vosku. “Moram priznati da sam teško povjerovao u tako srećnu slučajnost, pa sam Lopičića zamolio da mi donese te otiske na pregled. Čim sam ih vidio, uvjerio sam se da potpuno odgovaraju opisu koji je objavio dr Lazo Tomanović 1896. godine, te sam zamolio Lopičića da mi kaže kako je došao do tih otisaka”. Već je navedeno kako je Lopičić došao do otisaka, a njegova izjava koja se čuva u arhivu Muzeja, ne razlikuje se bitno od njegovog teksta u “Zetskom glasniku” od 7. I 1933. godine. U tekstu Dragićević navodi da je Narodni muzej na Cetinju otkupio otiske zlatnog peruna od Steva L. Lopičića, “dajući penzioneru Lopičiću, uz njegov pristanak, jednu vrlo skromnu nagradu”. Kako se vidi iz teksta Rista Dragićevića, prvi podaci o “Zlatnom Perunu” odnosno njegovom klišeu objavljeni su još 1896. godine na Cetinju, u knjizi “Petar II Petrović Njegoš kao vladalac” autora Laza Tomanovića. Na večeri kod barona Rotšilda Na kraju pomenute knjige naknadno je dodat jedan kraći tekst koji govori o zlatnom perunu: “Kada je ovaj posljednji tabak već bio složen prelomljen našla se u Biljardi skrinjica sa natpisom: “A bordo brig., Vredanž Sig-4 Marko Gopcevich Londra u skrinjici kalup od čelika na kome je, s jedne strane u lovorovom vijencu izrezan natpis zlatni perun 2 talira, a iznad natpisa iz stisnute ruke strijele u dva pravca sijevaju; na drugoj strani natpis: Crna Gora 1851., a oko natpisa zmija se savila”. Iz svega, što je do sada navedeno, jasno je da je godina izrade klišea 1851, što ukazuje da je izrađen u Italiji i najvjerovatnije kod istog majstora koji je radio i kalup za Obilića medalju. Kako je feleristika (sakupljanje i proučavanje medalja) jedna grana numizmatike, autoru ove monografije odmah je bilo jasno da su zlatni perun i ova vrlo rijetka varijanta (koliko je poznato autoru sačuvana su samo 3 primjerka) Obilića medalje u bliskoj vezi. Na ovakav zaključak upućuje i pisanje Ljube Nenadovića koji je pratio Njegoša na putovanju u Italiju i koga su svi smatrali za Njegoševog sekretara. U “Pismima iz Italije” Nenadović, između ostalog piše, da je Njegoš išao i u “Vatikan gdje se kuju novci”, kao i to da ga je pratio čovjek koji mu je crtao Obilića medalju. Takođe se može pretpostaviti da su postojala dva istovjetna klišea. Na takav zaključak upućuju svjedočenja Tomanovića i Lopičića. Tomanović pominje skrinjicu i u skrinjici kalup od čelika; Lopičić pominje “aparat” za kovanje i u njemu kliše za otkivanje. Dok Tomanović piše da je skrinjica pohranjena u Biljardi, aparat sa klišeima, koji opisuje Lopičić, pronađen je u riznici Cetinjskog manastira. Ako je ova pretpostavka tačna, sudbina klišea iz skrinjice sa adresom bankara Marka Gopčevića iz Londona je zagonetna. Teško je vjerovati da se poslije njenog pronalaska čovjek obrazovanja dr Laza Tomanovića mogao nehajno odnositi prema tom otkriću. Nije mnogo vjerovatno da je neko izvadio kliše iz skrinjice i stavio u “aparat”, koji pominje Lopičić, i da su tamo stajali od 1896. do 1909. godine. Ovo tim prije što je njihovo čuvanje bilo lakše i sigurnije u skrinjici u kojoj su do Tomanovićevog pronalaska stojali čitavih 45 godina, to jest od 1851. do 1896. godine. Kako objasniti da niko od savremenika vladike crnogorskog ne pominje njegovu želju da kuje novac, izradu klišea ili eventualno kovanje. Ni Ljuba Nenadović, koji piše da je Njegoš išao u “Vatikan gdje se kuju novci”, to ne povezuje sa izradom klišea zlatnog peruna, već za izradu Obilića medalje. Mnogi su čuli anegdotu iz Napulja čiji su akteri bili: Vladika crnogorski, Petar II Petrović Njegoš, i baron Karlo Rotšild, a zapisao ju je Ljuba Nenadović. Kada su bili na večeri kod barona Rotšilda, marta mjeseca 1851. godine, vladika crnogorski je po običaju bio zaokupio pažnju svih prisutnih pričama o Crnoj Gori i njenim ljepotama. Jedino je domaćin bio ravnodušan na te priče i upitao Njegoša: “Zašto ne kujete novce u Crnoj Gori?”. Vladika crnogorski je odgovorio: “Kad bi se moglo od kamenja kovati, ja bih odavno počeo kovati”. Da li je pitanje barona Rotšilda bilo presudno da Vladika crnogorski naruči izradu klišea, ne može se sa sigurnošću tvrditi, ali da je bilo vrlo neprijatno za Vladiku i gospodara Crne Gore, to je sigurno. Mislim da Zlatni perun nije kovan Podaci o kultu Peruna sačuvani su uglavnom u ruskim izvorima. Kult Peruna bio je raširen i kod ostalih Slovena što se vidi i po nazivima mnogih lokaliteta: “Perun - planina u Bugarskoj, Perun-Dubrava u Dalmaciji, Perunj - vrh u Sloveniji”. Na otisku klišea je ruka koja drži ili iz koje izlaze strijele-munje. Lovorov vijenac je klasičan motiv na novcu i medaljama i označava slavu heroja i bogova. Zmija na novcu (ili, kako kaže Lopičić, aždaja) je, takođe, klasičan motiv još na rimskim i grčkim kovanicama. U ovom slučaju vladika Rade je htio da simbolički prikaže Crnu Goru, stiješnjenu između Turske i Austrije. Za potpuno objašnjenje svih elemenata koje sadrži idejno rješenje Zlatnog peruna i treba reći nešto i o tome što je to talir. Od kraja XV vijeka u Tirolu je kovana srebrna moneta pod imenom “Guldengroschen”. Važio je kao srebrni “zlatnik”, a težio je “1 uncu i 2 lota”, ili 25,781 gram. Od 1525. godine, po mjestu kovanja Jahimstalu, ovaj “Guldengroschen” dobija ime talir. U vrijeme, kada je nastao kliše “Zlatnog Peruna”, svi krupni srebrnjaci su imali zajedničko ime talir. Ovu monetu od 60 krajcera u Italiji su zvali scudo, u Španiji real, u Engleskoj kruna i bijela škuda u Francuskoj. Aparat koji opisuje Stevo L. Lopičić je odnešen 1916. ili 1917. godine i pretopljen za vojne potrebe Austrougarske. Risto Dragićević u već navedenom članku, piše: “Austrijanci su, odista, tokom okupacije Crne Gore u Prvom svjetskom ratu pokupili po Crnoj Gori za ratne potrebe, ne samo crkvena zvona, već dobrim dijelom i ručice sa vrata od kancelarija i privatnih kuća. Oni su odnijeli sa Cetinja i nekolike desetine čuvenih istorijskih topova”. Tako je nestao i aparat kojim je trebalo biti kovan perun i kojim su kovane prve crnogorske medalje. Dragićević u istom tekstu iznosi ideju da bi za 100-tu godišnjicu Njegoševe smrti (1951 god.) i 100 godišnjicu Njegoševog novca trebalo “izraditi nekolike stotine Njegoševih zlatnih peruna za naše i slovenske naučne institute i muzeje, jer bi se tim najbolje i najsigurnije obilježila stogodišnjica prvog crnogorskog novca”. Ova ideja g-dina Dragićevića nije ralizovana 1951. godine već dosta kasnije povodom 150 -godišnjice “Gorskog vijenca”. Tako su prema otisku, koji je napravio i sačuvao Stevo Lopičić i ideji Rista Dragićevića, “Zlatara Majdanpek” i “Plavljanka Dub Beograd” iskovale Zlatni perun od 10.000 primjeraka, težine 1,2 grama zlata čistoće 900/1000. Sa tehničke strane ovim primjercima nema zamjerke, ali, da bi perun bio jednak vrijednosti 2 talira, težina je morala biti bar 3 grama. Realizatori ove ideje su težinu najvjerovatnije odredili prema veličini prečnika otiska i na tu dimenziju primijenili savremene standarde za težinu, zaboravljajući da ti standardi nijesu važili u XIX vijeku te da je količina zlata morala biti po vrijednosti ekvivalent količini srebra u 2 talira. Pošto niko od Njegoševih savremenika nije zabilježio kovanje peruna, a nije poznat nijedan sačuvani primjerak, mislim da nije ni došlo do kovanja ovog novca. Čak i da su iskovani primjerci podijeljeni prijateljima i saradnicima, da li je moguće da niko od njih to ne sačuva i ne zabilježi?! Takođe mislim da “teorija” o dva istovjetna klišea nije ništa manje vjerovatna od postojanja samo jednog. Kao kolekcionar i numizmatičar, bio bih iskreno obradovan pronalaskom originalnog primjerka Zlatnog peruna, jer bi to bio još jedan dragulj u crnogorskoj numizmatici. Prvo kovanje crnogorskog novca bi dobilo znatno stariji datum, to jest 1851. godinu. Sve do 1906. Bez sopstvene monete KAKO DO SVOJE MONETE? Kako pokušaj vladike Rada da iskuje prvi crnogorski novac nije bio uspješan, Crna Gora je sve do 1906. ostala bez svoje monete. Pa čak i tada, nije se sasvim moglo bez nekih evropskih moneta. U međuvremenu, bilo je i želje i potrebe da Crna Gora ima svoj novac, ali nikada vlast nije uspjela da uskladi sve potrebne elemente za tako velik i važan projekat. Krajem XIX vijeka novac se morao kovati po već ustaljenim standardima (što u Crnoj Gori tada nije moglo biti urađeno iz tehničkih razloga), a novac, koji bi bio iskovan, morao je u potpunosti odgovarati novcu koji je već bio u upotrebi (dominantno austrijski), kako bi bio u stanju da ga istisne. Tako je Crna Gora, kada je konačno 1906. godine uspjela da iskuje svoj prvi novac, to uradila u Beču i taj novac je u potpunosti odgovarao austrijskom sitnom novcu - helerima. Sitni kovani novac ili, kako su ga tada zvali, “moneta bez vrijednosti”, kao i srebrni crnogorski novac (1, 2 i 5 perpera) bili su iskovani u potpunosti kao i austrijski novac u smislu veličine, težine i finoće materijala, ne samo iz razloga da bi ga mogao zamijeniti u domaćem prometu, već i da bi mogao crikulisati van Crne Gore. Kako u svojim “Memoarima”, navodi, vojvoda Gavro Vuković, u Crnoj Gori u XIX vijeku “cirkulisao je zlatni novac skoro sviju država, austrijsko srebro, bakar, nikal i banknote, kao da smo sastavni dio austrijskih zemalja i to bez ikakve konvencije niti naknade. Često smo iznosili ovo pitanje kod austrijske vlade o naknadi za to što njena moneta bez vrijednosti cirkuliše po našoj zemlji. Svagda nam je odgovarato da nas ne prisiljava da se služimo njihovom monetom. Naglašavala je da je to posljedica našeg susjedstva i trgovinskih odnošaja. Dodavala je u odbranu, da, ako mislimo da se oslobodimo njihove monete, da skujemo naš novac. U Crnoj Gori se i obračun vršio u austrijskoj moneti, što je i bilo sasvim logično jer je ta moneta bila dominantna u upotrebi. Tako je u XIX vijeku obračun iskazivan u “talijerima”, odnosno “fijorinima”, a od 1. V 1901. godine u krunama. “Na prijedlog Dr Savjeta, a sa odobrenjem Njegovog Kraljevskog Visočanstva Gospodara, riješeno je da se od 1. maja 1901. godine uvede u Crnu Goru kruna, a ne više fiorin kao novčana jedinica. Prema ovome novome uređenju, jedna će kruna imati vrijednost pedeset novčića, pa po tome 2 krune vrijede koliko jedan dosadanji stari fiorin”. Interesantno je napomenuti da je Austrija, čiji je monetarni sistem, odnosno novac bio najzastupljeniji u ondašnjoj Crnoj Gori u drugoj polovini XIX vijeka, pravila nekoliko monetarnih, odnosno valutnih promjena. Tako je do 1857. godine 60 krajcera činilo 1 fiorin (gulden). Dva fiorina su bila 1 thaler (talir). Od 1857. godine 100 krajcera (kreuzer) je činilo 1 fiorin, a 1 fiorin bio je jednak jednom Verinsthaler-u. Austrija je još 1892. godine uvela krunu umjesto fiorina i heler umjesto krajcera. Novčić je u stvari “2 kreuzer”-a. 1893. godine crnogorska vlada (njen minister, N. Matanović) je kontaktirala ing. Mitu Petrovića, direktora Carske i kraljevske državne kovačnice u Beču, oko dobijanja podataka o uslovima za kovanje novca, a ministar inostranih djela vojvoda Gavro Vuković je krajem iste 1983. godine obavijestio i austrijskog poslanika na Cetinju da crnogorska vlada namjerava kovati novac. Beč je odbio novčanu uniju Kako ovi pokušaji nijesu dali rezultata to je 1895. godine “naš ministar finansija Niko Matanović poslat u Beč, da pregovara sa vladom o kovanju naše monete bez vrijednosti od nikla i bakra, kao i u izvjesnoj količini u zlatu i srebru. U zlatu više iz sujete, nego li od kakve koristi. Budući da je naša zemlja suviše malena, to je krug cirkulisanja naše monete suviše uzak. Toga radi usvojili smo sistem austrijski i za srebro i novac bez vrijednosti, sa razlikom crnogorskog grba i Knjaževe slike na njima u nadi da može cirkulisati po austrijskim zemljama ravnopravno sa njenom monetom. Količina naše monete skovana je po finansijskim pravilima prema broju stanovnika u zemlji. Ministar Matanović je još iz Beča javio da Austrija usvaja “naš prijedlog o kovanju našeg novca, a takođe usvojila i ravnopravnost cirkulisanja po njenim zemljama”. Ovo je bilo dočekano sa velikim zadovoljstvom, pa je crnogorska vlada preko austrijskog poslanika na Cetinju, Kućinskog, koji se spremao putovati za Beč, uputila zahvalnost Carskoj i Kraljevskoj vladi na razumijevanju i spremnosti da prihvati njene prijedloge. Kada se Kućinski vratio na Cetinje, “devalvirao je Martanovićev izvještaj, a naime da nije tačno javio o ravnopravnosti cirkulacije našeg novca. Nijedan Ministar, ni Austrijski, ni Mađarski, niti zajednički ministar finansija Kalaj, niti Grof Goluhovski, nijesu takvo obećanje dali Matanoviću”. Ovo je bilo skoro skandalozno, jer se radilo o vrlo važnom pitanju, a ministar Matanović nije imao ništa napismeno kao dokument o dogovoru za koji je podnio izvještaj kao “završenom poslu”. Naravno, bila je u pitanju i funkcija gospodina Matanovića. Vuković piše: “Za njega nastala kriza, možda nepravo da bude svrgnut ili sam da pođe sa ministarske stolice”. Ipak, ministar N. Matanović je ostao na funkciji: “Knjaz Nikola uvažavao je kuću Matanovića kao zaslužnu”. Kučinski je, pored već navedenog negiranja Matanovićevog izvještaja, izrekao i da Austriji, kao velikoj državi, nije ni na kraj pameti ulaziti u novčane unije ni sa jednom državom a kamoli, sa Crnom Gorom. “Sva stvar na koju je Carska i Kraljevska vlada pristala sastoji se u tome da Crna Gora može skovati svoj novac u Državnim kovnicama na svoj rizik, za svoj račun. Austrija neće zvanično zabraniti crnogorski novac, ali ga državne kase i banke neće primati ni pod kojim uslovima”. Sve ovo je moralo odložiti kovanje crnogorskog novca. Kovanje sopstvenog novca nije samo pitanje prestiža, već i političko i finansijsko pitanje; pogotovu što je riječ o prelasku iz XIX u XX vijek. Trebalo je i preko svoje monete smanjiti, ako ne i potpuno eliminisati uticaj koji je Austrija težila da ostvari u Crnoj Gori. Svakako je bilo potrebno da Knjaževina Crna Gora kao jedan od simbola suverenosti ima i svoj novac. Ministar Matanović je kasnije pokušao da kovanje isposluje u Parizu. To je, kako piše G. Vuković: “Skopčano bilo sa raznim teškoćama: druga smjesa, druga veličina, drugi sistem i t.d. Izašlo je mnogo skuplje negoli u Beču”. Vojvoda Gavro Vuković pominje razne teškoće: druga smjesa, druga veličina, drugi sistem i t.d, pa nije na odmet da i to pojasnimo. Na visini pune nezavisnosti Francuska je 1865. godine u zakonu o kovanju novca, prva u Evropi precizirala zakonsku stopu, finoću i stopu kovanja svoje monete - zlatni franc, koji se sastojao od 100 zlatnih santima. Belgija je već 1866. sklopila sa Francuskom novčanu konvenciju, što su kasnije uradile: Rumunija, Italija, Španija i t.d. Ova je konvencija dobila ime Latinska novčana konvencija (to je taj drugi sistem). To što Austrija nije bila član Latinske novčane konvencije, činilo je dodatne probleme. Unija se zasnivala na bimetalističkom sistemu i njen rad je trajao sve do 1926. godine. Crna Gora je htjela da ima sitan novac i srebrni novac kao Austrija, da bi ga zamijenila na svojoj teritoriji, i da bi njen novac mogao cirkulisati u susjedstvu. Iz sveg ovog očigledno je da se kovanje najjeftinije i najuspješnije, sa tehničke strane, moglo završiti u Beču, koji nije propuštao nijednu priliku da oteža rješavanje tog problema. U međuvremenu, Jovan Vaclik 1902. godine predlaže knjazu Nikoli da “na visoti potpune svoje nezavis(i)mosti - o kojoj smo sanjali sa Knjazom Danilom u našim razgovorima - da crnogorski narod ima vama Blagodariti također i za svoj crnogorski novac. “Vaclik daje vrlo originalan prijedlog: “...da se vaše Kraljevsko Visočanstvo izvolite obratiti preko ruskog ministra inostranih dela k ministru finans. fon Vitte, koji je Vama dobro raspoložen, da on Vama svake godine svu ovu svotu novca, koja ide iz Rusije u Crnu Goru, daje čekaniti (kovati) u ruskom monetnom dvoru u Petrogradu u crnogorskom novcu po primljenoj u Zapadnoj Evropi monetarnoj sistemi” (Latinska konvencija). U nastavku Vaclik razrađuje koje bi to nominale novca trebalo da budu, kako bi se migao zvati crnogorski novac, te po njegovom mišljenju: “Glavna stvar sastoji se u tome, da Crna Gora što prijed ima svoj zlatni novac”. Na poleđini ovog prijedloga knjaz Nikola je napisao “da se rani” što ukazuje da je prijedlog Jovana Vaclika bio vrlo interesantan, iako do njegove realizacije nije došlo. Crna Gora je bila prinuđena, kako piše G. Vuković, “primiti sve uslove koje je Austrija tražila od nas. Srebro i sitni novac bez vrijednosti skovani su po austrijskom sistemu. Zlatnici, naprotiv, sliveni su po metričnom francuskom sistemu kao Napoleon - dž or.” G. Vuković griješi po pitanju zlatnika. I oni su kovani po austrijskom “sistemu”. PRVA EMISIJA KOVANOG NOVCA 1906. godine: Konačno, 28. avgusta 1906. godine, Raspisom ministra finansija i građevina, objavljenim u “Glasu Crnogorca” br. 35 od 2. IX 1906. godine, pušten je u promet prvi crnogorski novac. Ovom trenutku, značajnom za Crnu Goru, prethodio je Ukaz knjaza Nikole: “Na prijedlog našeg Ministra Finansija i Građevina, a po slušanju našeg Ministarskog i Državnog Savjeta, riješili smo i rješavamo: na osnovu člana 10. Ustava, ovlašćujemo našeg Ministra Finansija i Građevina da može iskovati i pustiti u tečaj za 200.000 kruna nominalne vrijednosti niklenog i bakarnog novca u komadima od 20, 10, 2 i 1 pare”. Ovim Ukazom se predviđa da ministar finansija propiše: veličinu, težinu, leguru i količinu po vrstama kao i način cirkulisanja, odnosno zamjene novca koji je već cirkulisao u Crnoj Gori. Svakako, Ukazom je morao biti predviđen i izgled ovog novca. “Ovaj novac, nosiće s jedne strane grb državni, a s druge strane arapskim brojem označenu vrijednost i naziv s natpisom unaokolo: “Knjaževina Crna Gora 1906”. Ime perper isprva nije pominjano Kako je Crna Gora prihvatila austrijski model za sitan novac, on je veličinom, težinom i legurom odgovarao takvom austrijskom novcu - helerima. Tako 20 para su od čistog nikla težine 4,000 gr., a prečnika 21 mm, dok 10 para teže 3,00 grama i imaju u prečniku 19 mm. Crnogorski bakarni (neobjašnjivo ga često čak i u službenim aktima nazivaju bronzani novac), apoeni od dvije i jedne pare, sadrže 950 hiljaditih djelova bakra, četrdeset hiljaditih djelova kositera i deset hiljaditih djelova cinka. Dvije pare teže 3,333 grama i imaju u dijametru 19 mm, a jedna para teži 1,666 grama i u dijametru ima 17 mm. Te 1906. godine iskovane su po strukturi novca, sljedeće količine: 1 para 200.000 komada, 2 pare 600.000 komada, 10 para 750.000 komada i 20 para 600.000 komada. Pomenutim raspisom Ministarstva finansija i građevina od 28. VIII 1906. godine, kojim se u opticaj pušta crnogorski nikleni i bakarni novac, kaže se: “Ovim novcem zamijeniće se sad u tečaju slični novac, t.j. heleri. Ušljed toga, Uprave carinarnica dobiće nužnu količinu istog i pozvaće imaoce novca u helerima, da najdalje do 15. oktobra t.g. zamijene isti sa crnogorskim novcem”. Ovaj rok za mijenjanje je kasnije produžen do 20. decembra 1906. godine. U raspisu se dalje navodi da će poslije 15. IX samo Glavna državna blagajna primati helere i to do 1. januara 1907. godine. U raspisu, ministar finansija i građevina, A. Radović nalaže upravama carinarnica da primaju u “neograničenoj količini crnogorski nikleni i bronzani novac, i po potrebi, u zamjenu davaće: srebro, zlato ili banknote”. “Pojedinci neće biti dužni primati u jednoj isplati više od 5 kruna niklenog i 2 krune bronzanog novca”. Tako je, konačno, počeo cirkulisati crnogorski novac. Kako će se ubrzo pokazati, količina od 209.000 kruna u nominalnoj vrijednosti u apoenima od: 20, 10, 2, 1, pare nije mogla istisnuti austrijski sitni novac iz upotrebe jer je ta količina bila nedovoljna. Primjetna je i razlika od 9.000 kruna više iskovanih, nego što je knjaževim Ukazom od 11. IV 1906. odobreno. Ovaj prvi crnogorski novac je izražen vrlo kvalitetno sa jednim čistim kovanjem i vrlo ukusnim i lijepim idejnim rješenjem. Vrlo brzo se moralo razmišljati o povećanju količine sitnog novca u prometu, kao i o prvom srebrnom novcu. Količina puštena u opticaj, nije, i pored svih pozitivnih rezultata, mogla istisnuti austrijski sitni novac iz cirkulacije po Crnoj Gori. Za Crnu Goru onog vremena, nijesu bili nimalo zanemarljivi ni finansijski efekti kovanja sitnog novca. Kako su ukupni troškovi za kovanje u 1906. godini iznosili: 46.558,83, čist prihod za državnu kasu bio je 162.441,17 kruna nominalne vrijednosti. Kako je Ukazom knjaza od 11. IV 1906. određen izgled (a o veličini, težini i materijalu od kog je iskovan ovaj novac, dao sam precizne podatke), mislim da još treba nešto reći i o terminu “para” koji stoji na ovom novcu. Riječ para u našem jeziku se koristi i kao termin za novac uopšte. Para je izvorno arapska riječ bara - što znači srebro. Taj je termin iz arapskog jezika stigao do nas preko turskih para. Crna Gora je uzela naziv para za stoti dio svoje novčane jedinice. Vjerovatno se pitate zašto još uvijek pišem crnogorska novčana jedinica kad je poznato da je crnogorska moneta nosila naziv perper?! Kako se moglo primijetiti u Ukazu o kovanju, kao i raspisu o puštanju ovog kovanog novca u promet, te brojnim napisima po stranim novinama, taj termin se ne pojavljuje. Ko je dizajnirao crnogorski novac? EMISIJA KOVANOG NOVCA 1908. godine: Perper kao naziv se ne pominje ni u Ukazu od 18. V 1908. godine za kovanje “110.000 (sto deset hiljada) kruna nominalne vrijednosti niklenog i bronzanog novca u komadima od 10, 10 i 2 pare. Ovome je razlog to što još nije bilo utvrđeno ime crnogoske valute, pa je ime dobio samo njen stoti dio. U pomenutoj predstavci Jovana Vaclika knjazu Nikoli 1902. godine, na kojoj je zapisano “da se rani”, predlaže se ime crnogorskog novca po “primjeru primljenom u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji za Crnu Goru, isto dinar ili po crnogorski - ORAO (frank). Ovo, kao što znamo, nije usvojeno, ali je sigurno razmatrano kao ozbiljan predlog. Već pomenutim Ukazom knjaza Nikole od 18. V 1908. godine, odobrava se kovanje i puštanje u promet “110.000 (sto deset hiljada) kruna nominalne vrijednosti niklenog, bronzanog novca u komadima od 20, 10 i 2 pare”. Ovaj novac je bio, takođe, iskovan u Beču, pod istim uslovima kao i 1906. godine i, u potpunosti je, sem godine proizvodnje, identičan sa istim nominalama iz 1906. godine. Struktura novoiskovanih 110.000 kruna nominalne vrijednosti izgleda ovako: 250.000 kom po 2 pare = 5.000; 250.000 kom po 10 para = 25.000 i 40.000 kom po 20 para = 80.000 - svega: 110.000. Čist prihod od ovog kovanja za državnu kasu je bio 88.560,32 kruna, što svakako nije bilo beznačajno u finansijski teškim vremenima za Crnu Goru. Autore dizajna i gravera ovog novca, kao i onog kovanog 1906. godine, nisam uspio da otkrijem u tekstovima, objavljivanim u “Glasu Crnogorca”, niti u Arhivu Ministarstva finansija i građevina iz tog perioda. I u čisto numizmatičkoj literaturi, brojnim katalozima za autore se navodi - nepoznat. Možda nije na odmet pomenuti da me je, na samom početku mog zanimanja za sva pitanja oko perpera i njegove sudbine pokojni Vuko Špadijer, pitao, da li znam ko je autor likovnog rješenja ovog novca? Na moj odgovor da još nijesam to pronašao u dokumentima, on mi je iznio svoju pretpostavku da bi to mogao biti Anastas Bocarić. Ovo neću dalje elaborirati, jer bi to bilo samo parafraziranje onoga što je on govorio o sličnosti slova i brojeva sa nekim radovima Bocarića. Ovo navodim samo da još jednom potenciram nepoznatog autora ovog novca. Možda nekog i podstakne ovo razmišljanje pokojnog Špadijera da, svoje istraži-vanje oko novca ili slikarskog rada Anastasa Bocarića dovede u vezu. KADA I KAKO JE CRNOGORSKA MONETA DOBILA IME? EMISIJA KOVANOG NOVCA 1909. GODINE: Perper kao ime crnogorskog novca se pominje prvi put u Ukazu knjaza i gospodara Crne Gore, Nikole I od 4. V 1909.godine. “Ovlašćuje se naš ministar Finansija i Građevinia da može iskovati i pustiti u tečaj crnogorskog srebrnog novca u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od 800.000 perpera (osamstotina hiljada perpera) = 800.000 kruna (osam stotina hiljada kruna) austrijske vrijednosti. Dalje se navodi da će to biti srebrnjaci od 1 i 5 perpera. Da je ime crnogorske valute bilo utvrđeno prije ovog kovanja, siguran sam da bi se to, na isti način reklo, i u prethodnim ukazima o kovanju. Ovo najbolje dokazuje Finansijski zakon za 1909. godinu. Član 1. tog zakona glasi: “Državni budžet prihoda i rashoda za 1909.godinu, koji je Crnogorska Narodna Skupština riješila 23.decembra 1908.godine, predstavlja iznos i to: prihoda 2.906.905 kruna i rashoda 2.906.950 kruna. Perperi od srebra i žeženog zlata Dakle, sve do Ukaza od 4.V 1909. godine perper, kao ime crnogorske valute, se ne spominje. Interesantno je da se od prvog kovanja niklenog i bakarnog novca 1906. ne upotrebljava više termin heler, tako da se za skoro tri godine može naći primjera da je cijena u izvještajima recimo 2 krune i 40 para. Čak i u izvještajima o poslovanju novčanih zavoda, bankara i slično, pominju se krune i pare zajedno. “Glas Cr-nogorca” br.1 za 1907. godinu, umjesto dotadašnjih 20 helera, ističe cijenu od 20 para što je u skladu sa Raspisom o promjeni helera do 1.I 1907. godine. I u državnom budžetu za 1910. godinu, prvi put se pominje ime crnogorske valute. “Državni budžet prihoda i rashoda za 1910. godinu koji je Crnogorska narodna Skupština riješila 19. XII 1909. godine predstavlja iznos i to: prihoda 3.423.847 perpera i rashoda 3.423.847 perpera. Pošto se prvi put u budžetu pominju perperi, treba nešto više reći i o tom terminu. Sama riječ perper potiče od grčke riječi nperperon, odnosno HYPERPERON, što znači sjajan, užaren, prepržen, prečišćen. Perpera je ime vizantijskog zlatnika čiju stopu je odredio car Valentijan I (364 - 375), a iznosila je 72 komada od libre zlata. Interesantno je, da se do pada Vizantijskog carstva, ova stopa nije mijenjala. Na ovim prostorima se u srednjem vijeku perper pominje kao opšti naziv za vizantijski ili mletački zlatni novac: “...kada je u Italiji u toku XIII stoljeća počeo kovati zlatni novac, i on je cirkulisao pod nazivom perpero”. Vrlo često, perper, perpera, perpero srećemo i kao obračunski novac. Tako je računato u perperima kao obračunskoj jedinici u Kotoru u toku XV, XVI i prvoj polovini XVII vijeka. Kotorski obračunski perper u XV vijeku iznosio je “12 groša pri čemu je oko 40 groša išlo u dukat”. U Budvi je u tom periodu računato na “dukate, perpere, solde, groše”. “U Dubrovniku je od 1272. godine perpera računski novac od 12 dinara”. Dubrovnik je od 1683. do 1709. godine kovao “perpere, teške 6,42 grama, ali sa samo 4,61 grama srebra”. Ponovo su od 1723. do 1750. kovane dubrovačke perpere, težine 5,482 grama, a sadržavale su 3,2 grama srebra. Perper je, dakle, sjajan, prepržen, užaren zlatni novac, ili što su Crnogorci govorili, “žeženo zlato”. U knjizi dr Mirčete Đurovića “Crnogorske finansije” pronašao sam podatak da se u Istorijskom institutu u Podgorici nalazi rukopis Miloja Ž. Jovanovića u kojem sam pronašao neke detalje o kovanju prvog srebrnog novca 1909. godine. Miloje Jovanović je od 1908. do 1910. godine bio načelnik Ministarstva finansija i građevina, a na to mjesto je došao kao ispomoć srpske vlade na reorganizaciji Ministarstva finansija i građevina Knjaževine Crne Gore. U dijelu rukopisa pod naslovom “Kovanje novca”, Jovanović kaže da je po razgovoru sa ministrom Vukotićem “odmah pristupio najbržem prikupljanju potrebnih podataka na osnovu kojih bismo mogli približno proračunati koliki bi procenat od iskovanog novca mogla dobiti država na ime vanrednog prihoda. U tom cilju, uputio sam odmah jedan telegram u Paris i tražio obavještenja o cijenama srebra i bakra koji su metali bili potrebni za kovanje srebrnog novca”. “Pozvao sam profesora Šobajića, nastavnika gimnazije na Cetinju, i zamolio ga da mi spremi potrebne nacrte za obje strane novca.” Sopstveni novac budi ponos i vjeru Jovanović dalje piše: “Šobajić je po narodnosti Crnogorac, bio je jedan mlad sposoban i darovit slikar, i bio sam uvjeren da će sve dobro uraditi. Zatim sam napisao pismo profesoru Stevanu Švarcu u Beč i izložio mu našu namjeru za kovanje novca”. Iz ovih redova može se jasno zaključiti da je profesor Šobajić uradio nacrt za apoene od 1 i 5 perpera, kovane 1909. godine, po Ukazu od 4. V iste godine. Ovaj podatak, bar po mom saznanju, do sada nigdje nije objavljen. Šobajića svi navode kao autora zlatnog jubilarnog novca. Za S. Švarca se zna da je bio graver na svakom srebrnom i zlatnom apoenu crnogorskog novca. Na svima njima se i nalaze inicijali gravera S. S. (Stefan Swarc). Miloje Jovanović piše da je, nakon što je prikupio sve potrebne podatke vezane za kovanje srebrnog novca i njegovih razgovora sa ministrom finansija i građevina D. Vukotićem i predsjednikom vlade dr L. Tomanovićem, knjaz Nikola organizovao “Sjednik” u Dvoru povodom rješavanja tog pitanja. “Ukoliko se sjećam, bili su prisutni: predsjednik dr Tomanović i svi članovi kabineta; Lazar Mijušković, narodni poslanik, bivši predsjednik vlade; Marko Đukanović, narodni poslanik i predsjednik Državnog savjeta; Jovan Popović, načelnik Ministarstva pošta; Slavo Ramadanović, načelnik Ministarstva spoljnih poslova; Milo Dožić, narodni poslanik i član Velikog suda; Filip Jergović, jedan od sp-osobnijih viših činovnika; Savo Vuletić, narodni poslanik i sudija Oblasnog suda; Mirko Mijušković, narodni poslanik i direktor Gimnazije; Janko Spasojević, narodni poslanik, član glavne državne kontrole i bivši načelnik Ministarstva finansija; i još neki”. Kako kaže Jovanović, bilo je mnogo različitih mišljenja o kovanju novca i o mogućnostima za tako nešto. Uglavnom su mišljenja bila da nije momenat, da se taj posao ne može isfinansirati i slično. “Po želji Gospodarevoj, ja sam uzeo da odgovorim na sva ova razna mišljenja.” Dalje navodi da je rekao kako je “ovo vrijeme baš zgodno za kovanje i zlatnog i srebrnog novca, jer bi njegova pojava u narodu probudila narodni ponos i vjeru u snagu Države”! Navodi da će “država imati oko 50% ukupne nominalne sume iskovanog srebrnog novca kao čist prihod, pa čak i više što se bude više iskovalo”. Rekao je da se tu mora dobro voditi računa i “ne sme ići suviše daleko i ako ga Crna Gora može iskovati relativno više, jer u cijelom svom novčanom saobraćaju ima sada svoga domaćeg novca svega u nominalnoj vrijednosti od 110.000 kruna u sitnim bronzanim i niklenim parama”. Ovo je kako znamo netačan podatak, jer je u prometu bilo 319.000 kruna nominalne vrijednosti u bakarnim i niklenim parama: 209.000 kovano 1906. i 110.000, koje i on navodi, iz 1908. godine. Jovanović je, kako piše dalje, izložio čitav projekat: o cijeni srebra i bakra, troškovima, to jeste, honorarima Šobajića i Švarca, te približno cijeni kovanja i tako sve ubijedio u ispravnost i dobit od kovanja. Dalje navodi da će finansiranje ovog poduhvata obezbijediti kod Narodne banke Srbije, jer garancije pozajmice će biti “kupljeni metal”, a poslije izrađen novac, čijim bi se puštanjem u cirkulaciju, povlačio austrijski srebrni novac koji bi se “upotrijebio za isplatu učinjene pozajmice”. Otpalo je “Lovćen” “Srebrnjak” i “Zeta” “Poslije ovoga ministar finansija Vukotić izjavio je u ime Vlade da je ona za to da se sada pristupi kovanju novca.” “Sa ovim se u svemu saglasio Knjaz”. Dalje Jovanović navodi da je Vukotić predlo-žio da to bude suma od 800.000 kruna i to: “60.000 u komadima od po 5 jedinica, a ostatak u komadima od 1 jedinice. Istovremeno je riješeno da se po završetku kovanja srebrnog novca iskuje i pusti u tečaj zlatnog novca u nominalnom iznosu od 1.030.000 kruna u komadima i to 300 komada od po stotinu, 30.000 komada od po dvadeset i 40.000 komada od po 10 kruna. Poslije ovoga Knjaz je želio da čuje mišljenje od prisutnih o nazivu koji bi trebalo dati novom crno-gorskom novcu”. “Bilo je raznih predloga, kao: “Lovćen”, “Zeta”, “Srebrnjak”. Za ovaj posljednji naziv Knjaz je izjavio odmah da mu ne izgleda zgodan. Taj je naziv u narodu poznat po zlu, pa i u osnovnoj školi djeca uče da je Juda prodao Hrista za 12 srebrnjaka. Ni “Lovćen”, ni “Zeta” nijesu zgodni nazivi. Ružno je čuti kad neko traži za jednu kutiju duvana jedan “Lovćen” ili “Zetu”. Sem toga to stvara neko rivalstvo među Crnogorcima i mnogi bi bili nezadovoljni zašto se ne zove po njihovom kraju, kad ni oni nijesu ništa gori od Zećana. Ni naziv “Dinar” nije ulazio u kombinaciju, jer i to nije stari srpski novac. Kod starih Rimljana postojao je “Denarius” dakle, riječ je stranog porijekla. Na kraju, predložen je naziv “Perper” kako se nazivao stari nemanjićki novac iz doba cara Dušana. Ovaj predlog odmah je usvojen. Knjaz je bio vrlo zadovoljan radom na konferenciji i odlukama na njoj donijetim, i pri rastanku mi je zablagodario na lijepim iscrpnim i preciznim objašnjenjima i na brzom i predanom radu.” Iz sjećanja Miloja Ž. Jovanovića se ne može zaključiti ko je predložio ime perper, a ni to da li je na tom “sjedniku” predlagač pogrešno vezao za Nemanjiće ime novca perper, ili je to njegovo, Jovanovićevo tumačenje. Teško je povjerovati da niko na tom skupu (a Jovanović je naveo ko je sve učestvovao) nije znao što znači perper. Ovo tim prije što su to bili vrlo obrazovani ljudi. Jovanović kaže da “dinar nije ulazio u kombinaciju” jer je to riječ stranog porijekla, a ne kaže da li je to objašnjenje dato na “sjedniku” ili, možda, u njegovim ranijim susretima sa ministrom Vukotićem, predsjednikom vlade dr Tomanovićem ili možda prilikom njegovog susreta sa knjazom prije opisanog “sjednika”. Čudno je da, po Jovanoviću, niko, pa ni dr Tomanović, predsjednik vlade, nije pomenuo perun, a znamo da je on pronašao i opisao kutijicu sa klišeima peruna?! Sjećanja su, kako piše Jovanović, zabilježena 20 godina kasnije. Vjerovatno je zbog tog vremenskog razmaka i došlo do greške o sitnini od 110.000 kruna, kao i nepreciznosti o tome ko je predložio ime “Perper” i nejasnoće da li je “Dinar” uopšte predlagan na sjedniku (Ne pominje ga. “Bilo je raznih predloga “Lovćen”, “Zeta”, “Srebrnjak”) ili je on osjećao potrebu da objasni zašto dinar nije “ulazio u kombinaciju”. Ipak, iz svega se može zaključiti, kada je crnogorski novac dobio ime perper, da je nacrt novca radio Ilija Šobajić, da je graver bio S. Swarc i da je kovan u Parizu u kovnici “Bertrand et Beranger”. Perper u temelju Vladinog doma Jovanović je otputovao u Pariz jer je bio zadužen da ugovori kovanje novca i zapisao sljedeće: “Osjetio sam ovom prilikom da Francuzi jako žele da se novac kuje u njihovim kovnicama, ne radi nekih velikih materijalnih koristi, no da bi se Crna Gora odvojila što više od Beča i približila se njima”. Jovanović nije u svojim sjećanjima naveo kada je “sjednik” održan, ali iz Ukaza knjaza Nikole o kovanju 800.000 perpera vidi se da je potpisan 4. V 1909. godine, pa je za pretpostaviti da je opisani “sjednik” na kom je prihvaćeno ime “Perper” za crnogorski novac održan 2. ili 3. V 1909. god., jer “Cetinjski vjesnik” u broju 34 od 2. V bilježi: “Nj. Kr. V. knjaz Gospodar i Nj. Vis. Knjaz Petar vratili su se sa puta iz inostranstva i prispjeli na Rijeku”. Interesantno je da je Ukaz objavljen tek u subotu 6. VI iste godine u “Glasu Crnogorca”. U istom broju u rubrici: “Domaće vijesti”, pod naslovom “Naš srebrni novac”, objavljeno je: “Na Cetinje je stigla prva partija našeg novog srebrnog novca - perpera, koji je već pušten u saobraćaj. O njegovoj izradi stručnjaci su se povoljno izrazili, a isti je izrađen u Francuskoj. Ima ga od 1 i do 5 perpera, a vrijednost mu je kao i austrijska kruna”. U br. 26. “Glasa Crnogorca” takođe u rubrici “Domaće vijesti”, objavljen je tekst o polaganju kamena temeljca za zgradu “Vladin dom”. “ Po svršenom vodosvećenju Njegovo Kraljevsko Veličanstvo, Gospodar sišao je niza stepenice do mjesta određenog za kamen-temeljac, prihvatio kamen, stavio u nj prvi srebrni crnogorski novac”. Sve oko kovanja ovog srebrnog novca je bilo vrlo brzo urađeno jer su od potpisivanja Ukaza 4. V 1909. do njegove objave i istovremenog puštanja u saobraćaj 6. VI 1909, prošla samo 32 dana. Struktura iskovanih 800.000 hiljada perpera je bila sljedeća: “komada 60.000 (šezdeset hiljada) od pet (5) perpera, veličine 36 mm u dijametru, težine 24 grama, a kompozicije 900/00 čistog srebra, a 100/00 bakra, i komada 500.000 (petstotina hiljada) od jednog (1) perpera, veličine 23 mm u dijametru i kompozicije 835 odsto čistog srebra a 165 odsto bakra”. Izgled ovog novca je: avers - lik knjaza Nikole u centralnom dijelu novca (desni profil), unaokolo piše: “Nikola I B. M. (božjom milošću) Knjaz i Gospodar Crne Gore”. Ispod knjaževog lika je lovorova grančica između čijih listova se pri samoj ivici novca nalaze inicijali gravera SS (Stefan Swarc). Revers: u centralnom dijelu je crnogorski grb (dvoglavi krunisani orao) koji je postavljen na portiru sa krunom. U polukrugu iznad stoji natpis: Knjaževina Crna Gora. Pri donjem kraju porfira je i broj koji označava vrijednost (1 ili 5). Lijevo u polukrugu je hrastova grančica, a desno lovorova na čijem je stilizovanom (u obliku pravougaonika) sastavu ispod broja vrijednosti ispisano perper (1) ili perpera (kod 5). Na donjem dijelu ispod naziva novca je godina kovanja - 1909. Svi kasniji iskovani srebrni apoeni od: 1, 2, 5 perpera imaju identičan izgled, sem godine kovanja i promjene u imenu države sa Knjaževina u Kraljevina Crna Gora, kao i titule: Kralj umjesto: Knjaz Crne Gore. Obod apoena od 1 perpera je nazupčan, dok je na obodu apoena od 5 perpera utisnut natpis: “BOG * ČUVA * CRNU * GORU***”. Oba apoena su simetrična.
Posted on: Tue, 25 Jun 2013 06:11:33 +0000
Trending Topics
Recently Viewed Topics
© 2015